Mogao je ovo biti klasični holivudski biografski film o jednom od najmističnijih heroja pop-kulture. S obzirom na životnu priču Christe Päffgen, od djetinjstva u razrušenom Berlinu, preko izvanbračnog sina s Alainom Delonom, druženja s Andyjem Warholom i albuma s Velvet Undergroundima, do statusa kultne glazbenice i tragičnog kraja životnog puta, mogao je ovo biti trosatni biografski film u kojemu se tri glumice smjenjuju u istoj ulozi, a ona koja ima najviše minuta siguran je kandidat za Oscara. Srećom, film o Nico režirala je talijanska redateljica Susanna Nicchiarelli, koja je liku i djelu pristupila na najhumaniji mogući način. Ono što redateljicu najviše zanima jest pitanje: Imaju li ovisnici dostojanstvo? Odgovor je jasan. Trine Dyrholm jednostavno briljira u ulozi omiljene heroine koja voli heroin, a njezina melankolična i beskompromisna Nico bori se s ovisnošću i vlastitim demonima te pokušava obnoviti odnos sa sinom nad kojim je odavno izgubila skrbništvo, a očaj života provedenog u šoubiznisu dolazi na naplatu. "Dok sam kao dijete živjela u Berlinu, nakon rata, hrane nije bilo. Zatim sam se počela baviti modelingom i nisam smjela jesti. A ja jako volim jesti", ispovijeda se Nico u jednoj od scena koje će mi ostati u sjećanju. Srećom, film je prepun tih sitnih trenutaka, dijaloga ili monologa koji će vam se urezati u pamćenje samo ako mu date šansu. A trebali biste. Jer više sam naučio te subotnje noći o Nico nego iščitavajući mitologiju rock‘n‘rolla cijeli svoj život.

No iako je ovo malen film, neustrašiv je u svojoj nakani razbijanja mitova kojih je svijet popularne kulture prepun. Međutim, najveća prednost filma je Trine Dyrholm, koja je toliko hipnotizirajuća da vam ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti u njezine ruke da vas vodi na emocionalno putovanje kroz sjećanja na "svećenicu tame". Neočekivano ali potpuno zasluženo, jedan od najhumanijh te istovremeno i najiskrenijih filmova koje sam imao priliku gledati 2018.