Hrvatska se nastavila natjecati sama sa sobom uspijevajući na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine između ostalog upisati i međimursku popevku. Kada je prošlog mjeseca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku gostovao austrijski saksofonist Karlheinz Miklin on je za kraj svog koncerta izabrao svoju obradu hrvatskog pučkog napjeva iz Međimurja.

Nema nikakve dvojbe da su hrvatske narodne pjesme iz Međimurja jedan od najkarakterističnijih artefakata pluricentrične pučke kulture u Hrvata, no isto tako one su i jedan od dokaza hrvatskog folklornog i glazbenog genija. Jednog dana kada se bude vrednovao hrvatski doprinos svjetskoj kulturi, naročito kada je riječ o glazbi, možda će upravo naš glazbeni folklor biti ono po ćemu su Hrvati dali najosebujniji i najvrjedniji obol čovječanstvu. Ne smijemo zaboraviti da hrvatske popevke iz Međimurja nisu samo skup zavodljivih molskih melodija temeljenih na starocrkvenim dorskim, frigijskim i eolskim modusima s elementima egzotične pentatonike nego i zbirka fantastičnih stihovnih zapisa koji svjedoče na koji način su stari Međimurci doživljavali sebe i svijet oko sebe. Vjerojatno najpoznatija međimurska skladba svih vremena jest melodija nekadašnje austrijske, a današnje njemačke himne ("Gott erhalte Franz der Keiser", "Das Lied der Deutchland") koju je huncut Joseph Haydn posudio od svojih hrvatskih susjeda ili sunarodnjaka (čini se da pravu istinu nećemo nikada saznati), a riječ je o međimurskoj skladbi "Vjutro se ja rano stanem".

S obzirom na činjenicu da je Haydn odrastao u hrvatskom selu Rohrau u Donjoj Austriji on je itekako znao riječi napjeva koji je uporabio, a koji govore o nekome tko mora ustati. Naime, upravo je to gesta koju svi činimo prilikom izvođenja himne. To je i razlog zašto velikog austrijskog skladatelja smatramo duhovitim huncutom koji je Austrijancima podmetnuo našu pjesmu. Znameniti hrvatski etnomuzikolog Franjo Kuhač kome su nezahvalni Osječani nedavno barbarski šutirali spomenik iz središta grada bio je prvi koji je uočio da je Haydn u svoj opus uvrstio obrade više od tridesetak hrvatskih narodnih napjeva. Upravo je to razlog zašto smatramo Josepha Haydna vjerojatno najvećim (kulturnim) veleposlanikom kojega je Hrvatska ikada imala, bez ozbira hoćemo li ikada uspjeti dokazati da je bio hrvatske krvi kako je to vrlo autoritativno tvrdio ugledni oksfordski muzikolog William H. Hadow u svojoj knjizi "A Croatian Composer: Notes Toward the Study of Joseph Haydn" (London, 1897.).

Zanimljiva je sličnost hrvatskih pjesama iz Međimurja s ukrajinskim i lemkivskim folklorom. Primjerice, pjesme "Dej mi Bože joči sokolove" ima i svoj ukrajinski ekvivalent.

Neobično je da su baš međimurske popijevke bile jedan od presudnih argumenata na Mirovnim pregovorima u dvorcu Trianonu u Versaillesu kod Pariza nakon svršetka Prvog svjetskog rata da je Međimurje hrvatski, a ne mađarski teritorij. Knjiga kojom je mahao jedini hrvatski pregovarač u Versaillesu i inoministar tek osnovanog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Ante Trumbić bile su "Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja" iz 1916. etnomuzikologa Vinka Žganca. Uostalom, u uvodu svoje knjige Žganec je objavio podatke ugarskog popisa stanovništva iz 1900. prema kome je u Međimurju živjelo 75.683 Hrvata (93 posto) i 4.401 Mađar, navodeći kako su kasniji popisi potvrdili da su ugarske vlasti Mađarom smatrali svakoga tko je u školi ili u vojsci naučio govoriti mađarski jezik.

No, vjerojatno ništa ne bi bilo od hrvatskog Međimurja u državnopravnome smislu da se austrougarski dopukovnik i kasniji endehazijski vojskovođa Slavko Kvaternik nije odvažio na Badnjak 1918. izvršiti svojevoljni vojni desant na Međimurje. Još istoga dana Kvaternik je sastavio proglas o tome da Međimurje od sada pripada Hrvatskoj koji je čitan na polnoćkama. Pozivajući se na načela američkog predsjednika Woodrowa Wilsona o samoodređenju naroda, međimurski Hrvati su 9. siječnja 1919. na velikoj narodnoj skupštini održanoj u Čakovcu donijeli odluku o pripojenju Međimurja Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a tu je činjenicu unatoč prosvjedima i bijesu Mađara potvrdio i Mirovni sporazum iz Trianona od 31. srpnja 1921.