VUKOVAR

Vanja Vidaković je, moglo bi se tako reći, Vukovarac iz Vinkovaca, 44-godišnjak koji se jedne slučajne večeri negdje u ljeto 2000. godine zaljubio u taj grad na dvije rijeke, Dunavu i Vuki, u kojem je, opet nekim slučajem desetak godina kasnije, privučen, kako to sam kaže, vizurama grada koji je pulsirao nekim svojim, novim životom, postao zaljubljenikom i u fotografiju. Pridoda li se tome i pogled romantika iza objektiva, zapravo i ne čudi što su Vanjine fotografije Vukovara - obišle svijet.

A kroz godine života u Vukovaru nastalo ih je valjda na tisuće. Vanja kaže da ne zna broj.

- Nisam brojao, jako puno. Mnoge nisam ni sačuvao jer su bile loše, učio sam i nisam imao kvalitetnu fotografsku opremu - kazuje Vidaković prisjećajući se kako je prve fotografije herojskog grada "u kojem je čast živjeti" snimio 2012. godine, s Dunava. Fascinantna rijeka nagnala ga je da nabavi svoj prvi "pravi", mada opet amaterski, fotoaparat. Ono što je potom uslijedilo opisat će u par rečenica.

- Jednostavno je. Na internetu sam neprestano nailazio na fotografije ratnog Vukovara 1991. Potresne slike. Slike stradanja, ruševina... A ono što sam ja vidio bio je lijep grad, Vukovar koji ima dušu, neku jedinstvenu atmosferu... Želio sam fotografirati grad onako kako ga doživljavam - reći će, i priznati da mu je fotografiranje grada postalo opsesijom. Svake je večeri, s fotoaparatom, lutao gradskim ulicama, obalama rijeka, obilazio zakutke i upoznavao život grada i njegovih stanovnika. Tražio je vlastiti izričaj, i način kako pokazati ljepotu jednog grada, istog onog koji je ‘91. prošao pakao rata. Sjeća se zime negdje 2013. godine kada je fotografiju Eltzova dvorca, snimljenu s dunavske obale dok je u sumrak gazio snijeg do koljena, objavio na Facebooku - što i inače čini sa svim svojim fotografijama Vukovara - i iste je noći pregledana više od tisuću puta. Kasnije, te su brojke postale daleko veće.

- Bio sam iznenanađen. Fotografija je uspjela nekom, valjda, i početničkom srećom - kazuje Vanja i dodaje da su s godinama, fotografije postale ono što on od sebe daje Vukovaru. I raduje ga jer ih ljudi primjećuju, "lajkaju" i dijele, i jer su prešle granice Vukovara.

I danas, kao "amater s profesionalnom opremom", i dalje neumorno fotografira grad u kojem je i zasnovao obitelj. Obično to čini noću, kad se "svjetla Vukovara zrcale površinom Dunava", makar je i to bila slučajnost jer je jedino tada imao vremena. Kazat će i da je izbjegavao fotografirati ruševine, ali i da je, unatoč tome, ranjeni vukovarski vodotoranj, u svako doba godine i dana i noći, bio mjesto kojem se, opčinjen snagom koju simbolizira, uvijek vraćao. Penjao se na 50-metarsku građevinu s hrpom opreme, a raritetna fotografija koju je 2016. snimio - s Mitnicom u mraku, dok su se svjetla reflektora probijala kroz ratne rane vodotornja - ima svoje, vrlo posebno mjesto. U Vukovaru je i javno izložena.

Svoje fotografije, a sve su na FB-u, Vanja rijetko prodaje, posebno ne one memorijalne tematike, a jednako tako Vanjini su fotouradci tek iznimno na natječajima, no na jednoj od svjetskih internetskih platformi njegova fotografija zalaska sunca nad starom Vukom u Vukovaru našla se na drugom mjestu, iza jednog od sedam svjetskih čuda,Taj Mahala. Prije koju godinu njezin je autor dobio Plaketu grada Vukovara za promicanje grada heroja u Hrvatskoj i svijetu preko društvenih mreža. Reći će na kraju da je bit onoga što radi "pronaći emociju u svakom detalju života grada", osjetiti puls grada bila to tišina i svjetlost svijeća na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, ili zaleđeni Dunav, ili tek jedan običan dan u životu grada, kaže, iz priče Siniše Glavaševića. I bez obzira na cijenu opreme kojom bilježi prizore, trenutke. Neostvarena želja mu je, otkrit će, fotografirati panoramu Vukovara sa silosa na Đergaju...