Za projekt "Program psihosocijalnog osnaživanja hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata - Faza 1" Ministarstvo hrvatskih branitelja je s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Hrvatskim zavodom za zapošljavanje u veljači 2017. potpisalo Ugovor o izravnoj dodjeli nepovratnih sredstava u vrijednosti od gotovo 1,7 milijuna kuna. To je prvi projekt za koji je Ministarstvo potpisalo ugovor o sufinanciranju sredstvima EU fondova, provodio se 20 mjeseci i završen je 17. listopada ove godine. Za tri njegove faze ukupno je dostupno 180 milijuna kuna, a u sklopu prve provedeno je sveobuhvatno terensko istraživanje u kojemu je sudjelovalo 5000 branitelja i stradalnika Domovinskog rata te članova njihovih obitelji radi detaljnog utvrđivanja temeljnih potreba i životnih prilika te populacije.

Naime, protekom godina i starenjem, mijenjaju se i njihove potrebe, a sukladno tome i sustav pružanja skrbi treba konstantno razvijati. Stoga je Ministarstvo iniciralo istraživanje koje je proveo Institut "Ivo Pilar" u svrhu prikupljanja relevantnih podataka koji će pridonijeti poboljšanju kvalitete pružanja usluga toj populaciji. U Ministarstvu ocjenjuju da su time podignuli razinu znanja o aktualnim potrebama braniteljske i stradalničke populacije te dobili i znanstvenu potvrdu za osmišljavanje i provedbu novih, visokokvalitetnih i ciljanih usluga. Formirana je i stručna radna skupina koja je izradila prijedloge programa usmjerenih na psihosocijalno osnaživanje branitelja i stradalnika.

- Riječ je o najsloženijem istraživanju različitih aspekata života te stavova i mišljenja branitelja, članova njihovih obitelji te stradalnika Domovinskog rata. U istraživanju je sudjelovao tim znanstvenika iz Instituta "Pilar" i vanjskih suradnika među kojima je bilo 11 doktora znanosti. Općenito, rezultati su, između ostalog, pokazali da su brojni pokušaji u dijelu medija i druge javnosti potpuno neutemeljeni. Radi se o hrvatskim građanima koji su podnijeli najveći teret Domovinskog rata, pretrpjeli najviše stadanja i posljedica, najzaslužniji su za obranu Republike Hrvatske, a prema svim drugim relevantnim psihosocijalnim i socioekonomskim obilježjima ne razlikuju se bitno od opće populacije. Posebno ne po materijalnom imetku ili drugim privilegijima koji se često, a neutemeljeno pojavljuju u hrvatskoj javnosti iz nekoliko različitih izvora - zaključuje u odgovoru na naš upit Vlado Šakić, ravnatelj Instituta "Ivo Pilar".

Iz Ministarstva pak ističu da je na temelju rezultata zaključeno kako je braniteljska populacija vrlo slična općoj s obzirom na obrazovni status, prihodi joj zbog ratnog statusa nisu veći, a posjeduje i manji broj nekretnina. Ocijenjeno je i da nema osnove za tvrdnje o materijalnim beneficijama i privilegijima te populacije, zbog kojih bi oni, stradalnici ili članovi njihovih obitelji bili imućniji od drugih. Budući da je intencija programa pomaganje svakome pojedincu, zaključeno je kako fokus treba usmjeriti na 25 posto branitelja, 13 posto članova obitelji i 47 posto stradalnika čije iskazano životno zadovoljstvo nije u razini "zlatnog standarda".

Rezultati ipak upućuju na to da povjerenje i optimizam nisu osobni ometajući faktori koji utječu na društvenu uključenost ispitanih populacija, već ovisi više o faktorima okoline. Općenito, povjerenje u različite institucije vrlo je nisko, a kod branitelja niže nego kod stradalnika. Visoko iskazano povjerenje u Ministarstvo hrvatskih branitelja, vojsku, Crkvu i institut Predsjednice RH podržava interdisciplinarni pristup aktivnostima vezanim uz Domovinski rat. Povjerenje iskazano prema školstvu treba usmjeriti prema povezivanju ispitanih populacija i školskih institucija u vidu održavanja edukacija učenika i studenata o Domovinskom ratu. Također, ispitanici smatraju da je potrebno poraditi na osnaživanju braniteljskih udruga kako bi mogle pružati usluge potrebne korisnicima. Sve tri skupine su blago do umjereno nezadovoljne objektivnošću informiranja o Domovinskom ratu, očuvanjem njegovih vrijednosti te vremenom koje mu je posvećeno u školama, a najnezadovoljniji su branitelji. S druge strane, upravo to su aktivnosti u kojima bi branitelji i stradalnici željeli sudjelovati.

Kako ističu u Ministarstvu, rezultati pokazuju kako su sve ispitane skupine neupitni domoljubi, ali to domoljublje nije nekritično i netolerantno, pa se zaključuje da je takav model vrijedno prenositi na mlađe generacije i u tome se smjeru usmjeriti programi. Glede političke orijentacije, zaključak je da se ne uočava nikakav trend prema političkom ekstremizmu, "što bitno odstupa od stigmi proizvedenih u dijelu javnosti." Glede religioznosti, prevladava umjerena religioznost, uz iznimku stradalnika koji pokazuju blag pomak prema većoj religioznosti.

Sve tri skupine dominantno nemaju ispunjeno slobodno vrijeme, a najmanje stradalnici Domovinskoga rata. Pokazalo se i da se velik broj pripadnika braniteljske i stradalničke populacije susretao s predrasudama te da branitelji koji to često doživljavaju od strane javnosti osjećaju negativne posljedice, imaju niže zadovoljstvo životom i osjećaju manje sreće. U istraživanju se zaključuje da je potrebno educirati javnost o važnosti Domovinskog rata te ulozi i žrtvi branitelja u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Obitelj im je najveći izvor podrške i zadovoljstva u životu. Tu su potom njihovi prijatelji, branitelji i suborci. Očekivano, rastavljeni branitelji i branitelji koji su izgubili supružnika najmanje su sretni i zadovoljni životom. Sve tri skupine smatraju da se mogu najviše osloniti na branitelje općenito, članove obitelji drugih branitelja i stradalničkih obitelji.

Treba istaknuti i kako velik broj branitelja pati od dugotrajnijeg tjelesnog ili duševnog zdravstvenog problema ili bolesti (43,8 %) i zbog toga se osjeća ograničen u obavljanju svakodnevnih aktivnosti (40,7 %). Isto vrijedi i za ratne stradalnike od kojih 44 % ima zdravstvene tegobe, a ograničenima se zbog toga osjeća njih 41,1 %. Pri tome treba imati na umu da su branitelji u prosjeku oko 10 godina mlađi od stradalnika te da kod njih zdravstveni problemi postoje u gotovo jednakoj mjeri. To govori u prilog pretpostavci o prolongiranom štetnom djelovanju proživljenih ratnih trauma. Jasno se uočavaju trendovi gdje su najviše najtežih ratnih trauma doživjeli oni s dužim trajanjem braniteljskog odnosno stradalničkog statusa. U tom kontekstu lakše je razumjeti i iskaz svih skupina da je ratno iskustvo negativno djelovalo na njihove obitelji, prijateljstva te tjelesno i mentalno zdravlje i opći zdravstveni status. Drugim riječima, zaključak je kako im je to bitno smanjilo kvalitetu života.

Kada se braniteljima pribroje članovi obitelji te stradalnici i njihove obitelji, dobiva se brojka od gotovo polovine ukupne hrvatske populacije izravno uključene u ratna stradanja. Većina ostalih, poglavito iz ratom nezaposjednutih područja, bila je uključena u prihvat i zbrinjavanje izbjeglica i prognanika te humanitarnu pomoć i volonterske aktivnosti povezane s ratom. To objašnjava zašto nema bitnih razlika u mnogim vrijednosnim, identitetskim i drugim psihosocijalnim obilježjima između ciljanih skupina i opće populacije. Hrvatska država preko svojih institucionalnih programa, proizlazi iz istraživanja, treba poboljšati sve oblike skrbi o skupinama koje su njime obuhvaćene.