Osijek
ATANORSKI OSIJEK

Kozmička peć nesvakidašnjih ideja
Objavljeno 1. prosinca, 2018.
Osijek je grad umnožena življenja u kojemu su uvijek postojali i djelovali idejni pojedinci

Nakon uspostavljenog književnog opusa koji je u romanu Vilijun (2016.) akademkinja Dubravka Oraić Tolić objedinila nazivom Ars Horvatiana, Državne nagrade za znanost, nagrade HAZU za književnost i nagrade FUL Kulturno Superbrendsa za najbolje brendirani događaj u kulturi, u svakom bih se trenutku odredila Osječankom – kako u svojoj jednini, tako i u svojoj množini. S ciljem potvrde takvog određenja, podsjetila bih na misao Milice Lukić koja je još 2009. pogovor romana Bizarij naslovila "Osijek kao ÔS", i uvidjela da je grad Osijek moja "životna i književna ôs", središte nadahnuća i usmjerenosti. Lukić je napisala pogovor i romanu Atanor (2017.), u kojem je dala naslutiti kako je Osijek i više od ôsi - Osijek je moj atanorski grad u čijemu središtu vriju nesvakidanje idejnosti. Na sve bih navedeno dodala kako je Osijek za mene određen i jezikom, odnosno, da jezik vidim izvorištem idejnosti, a načini govorenja vezani uz Osijek jedinstveni su i upisani su u povijesna imena grada Osijeka.


Krene li se od pretkršćanskoga doba i imena Mursa koje je Osijeku dodijelilo pradavno pleme Andizeta nazivajući ga "močvarom" stiže se preko antike (koja je preuzela andizetsko ime Mursa) sve do današnjih dana kada je svakom stanovniku Osijeka Mursa mnogo više od drevnog imena naselja uz Dravu. Mursom se danas nazivaju nogometni i košarkaški klub, medicinski centar, lovački savez, hotel, apartmani, taksi i brojne druge udruge, ustanove i poduzeća. Njihova brojnost pokazuje da je Mursa od prvotne jednine izražene imenom jednog naselja postala množinom kojom se podsjeća na dugovječnost življenja na jednom mjestu i smjene cijelih nizova generacija upravo na tom istom mjestu danas poznatog pod nazivom Osijek.


Hirovitost je osječke povijesti izgradila osječku multikulturalnost koja se ponovno odražava jezikom. Tako je Osijek još i danas grad koji je jedno te isto mjesto označavao ne samo imenom Mursa nego i Essek, a poznato je kako je postojao i jedinstveni, nigdje drugdje prisutan "essekerski jezik", koji je objedinjavao različite kulture ovoga grada. Razmišljanje o Osijeku tako je uvijek razmišljanje o većem broju gradova koji su se ostvarivali na istom prostoru.


Odgovoriti na pitanje je li Osijek jedan ili više gradova, zahtijevalo je izlazak iz struke statistike (znanosti koja se bavi istraživanjem masovnih pojava) i uključiti u atanorski proces stvaranja odgovora veći broj znanstvenih disciplina od kojih su samo neke: književnost, povijest, kemija, geologija, informacijske znanosti. Većina mojih "velikih romana" u svom kreativnom središtu promišlja Osijek iz najrazličitijih vizura i pri tome istražuje činjenice, ali i životopise, kulturne navike i, izdvojila bih kao najvažnije – povijesna i tehnološka ograničenja.
Ograničenje kao prednost

Istražujući Osijek kao prostor "ograničen" močvarom i društveno-politčkim previranjima, uočila sam kako je Osijek oduvijek rastao iz vlastitih ograničenja. Poznato je kako krizna doba posjeduju odliku pročišćivača i katalizatora te se Osijek potvrđuje obrascem upravo takve teze.


Primjeri pojedinaca koji su svoje osječke životopise pretvorili u prednost dva su nobelovca – Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog – kemičari koji su ljubav prema kemiji usvojili u osječkim gimnazijama. Osim osječkih nobelovaca, svoje su osječke dane u prednost pretvorili i Josip Juraj Strossmayer, Julije Knifer, Dobriša Cesarić, ali i suvremenici kakav je primjerice Davor Vrankić. Nezahvalno je navoditi istaknuta osječka imena, jer "jedan" Osijek izgradio ih je cijelu množinu – kako u znanosti tako i u umjetnosti, sportu i inovatorstvu. Jedan od novih osječkih "prevrata" čita se u silicijskom predznaku Osijeka i rastućoj snazi osječkih informatičara. Slavonska žitna ravnica dobiva i svoju zrcalnu sliku kojom se Osijek uz pomoć suvremenih tehnologija širi svijetom i postaje silicijskom ravnicom – nedostatno poznatom samim Osječanima i intrigantnom užem i širem okruženju. Posljednja je osječka kriza svoj pozitivni rezultat upisala u rast Sveučilišta, kreativnih udruga i poduzeća te prelaskom industrijske proizvodnje u silicijsku proizvodnju. Pri tome se obnavlja i osječka Tvrđa te svojim obnovljenim sadržajima upozorava da je Osijek iznova sagrađen prije 300 godina i da su ponovna rađanja svojstvena gradu koji duže od 2000 godina živi uz Dravu.
Suradnička množina

Jesam li "umnožila" samu sebe izlaskom iz zone vlastite struke u polje književnosti, i je li Osijek umnožen u romanima Az (Naklada Ljevak 2009), Bizarij (Naklada Ljevak 2009), Auron (Naklada Ljevak 2011), Vilikon (Naklada Ljevak 2012), Alikvot (Algoritam 2014), Vilijun (Naklada Ljevak 2016) i Atanor (Naklada Ljevak 2017)? Odgovor je potvrdan, jer svaka je autorska poetika izraz unutarnjeg boravljenja u prostoru vlastite jednine. S druge strane, ukoričeni tekst kreativan je proizvod koji zahtijeva suradnju s većim brojem suradnika. Tako su moji romani proizveli brojne suradnje, primjerice, s urednicom Nives Tomašević i Nakladom Ljevak, Filozofskim fakultetom, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, Gradskom i sveučilišnom knjižnicom u Osijeku.


Kao vrhunac svojih suradničkih množina istaknula bih Andizet – Institut za znanstvena i umjetnička istraživanja u kreativnoj industriji. Riječ je o studentskoj udruzi koju sam 2014. godine osnovala s Josipom Mijoč i Anom Zrnić, a koja je ime ponijela po drevnom panonskom plemenu Andizeta, istom onom čiju riječ Mursa i danas poistovjećujemo s najstarijim naseljem podignutim na mjestu današnjeg Osijeka. Andizet je u suradnji s partnerskim ustanovama, ponajprije s Ekonomskim i Filozofskim fakultetom te Trgovačkom i komercijalnom školom "Davor Milas", organizirao četiri Kreativne riznice te je tako popularizirao kreativnu industriju i pojedinačne napore brojnih kreativaca. Kreativna je riznica alkemičarska peć nesvakidašnjih ideja upravo kao i grad Osijek koji se svake godine iznova postavlja nadahnućem brojnih kreativnih sadržaja u programu Kreativne riznice. Na ovogodišnjoj Kreativnoj riznici predstavili smo i publikaciju Ars Andizetum (suautorstvo s Josipom Mijoč i Anom Zrnić), i u kojoj smo opisali riznicu zajedničkih nam kreativnih projekata i njihovih predstavljanja u Osijeku, Subotici, Beču te dvama kineskim gradovima – Pekingu i Chengduu. S obzriom na to da je Kreativna riznica dobitnicom Državne nagrade za znanost 2016. godine u kategoriji populariziranja znanosti, i da je riječ o prvom popularizaicjskom simpoziju kreativne industrije u Republici Hrvatskoj, sklona sam povjerovati kako je njegovo ključno nadahnuće sam Osijek.

Dopustite mi podsjetiti kako Ars Andizetum započinjemo sljedećim riječima: "Umijeće posvećeno umnicima i umjetnicima koji od močvare stvaraju tlo pogodno za život i rast". U potpisu takve posvete navedeni su – Andizeti, pripadnici plemena koji su nastanjivali ove prostore prije nas, i čije ime podsjeća kako je Osijek grad umnožena življenja u kojemu su uvijek postojali i djelovali idejni pojedinci.


Piše: prof. dr. sc. Jasna HORVATwww.jasna-horvat.com
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

BIZARNE POTVRDE IZ OBITELJSKE MEDICINE

Molim vas potvrdu da se ne vežem u autu!

2

UZ ČLANAK O ZMIJI U WILSONOVOJ

Lesar: Zmija nije mogla doći s našeg zemljišta

3

BUNA ZBOG NOVE SIGNALIZACIJE

Ukinuto je lijevo skretanje pokraj Vukovarske 124

oglas