U povodu Dana grada Osijeka, Glas Slavonije treću je godinu zaredom organizirao panel, ovaj put o temi "Osijek - jednina i množina". I ponovno je dvanaestero Osječana, na naš poziv, govorilo o sebi i svom doprinosu gradu. Sjedeći za istim stolom i slušajući jedni druge, što je danas, u vrijeme zaglušujuće buke u javnom prostoru, iznimno rijetko, proizveli su zajedničku energiju kakva bi, da je svakodnevna, mogla biti pogonskim gorivom zajedničkog progresa.
Naša je želja okupljati dobre ljude koji bi se kad god je to moguće trebali umrežavati za zajedničke pozitivne ciljeve. Dok dijelimo osobne priče ponajprije za okruglim stolom, a onda i na novinskim stupcima, nadamo se kako će one biti inspirativne drugima. Ove su godine u prvom licu jednine o svojem doprinosu prvom licu množine govorili prof. dr. sc. Damir Matanović, dekan Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Željko Ronta, student 3. godine Ekonomskog fakulteta u Osijeku, Anton i Patrik Lončarić, gimnazijalci i veslači, Tomica Đukić, chef u Hotelu Osijek i glavni kuhar hrvatske nogometne reprezentacije, Snježana Biloš, suvlasnica i direktorica tvrtke OTOS, msc. Rene Krasnić Velicki, manager u Zlatarnicama Karat, Mladen Sesar, vlasnik i direktor tvrtke SIBARIS, investitor u građevinarstvu, mr. sc. Marijana Bošnjak, direktorica Kinematografa Osijek, mag. Zvonimir Parać, profesor u Trećoj gimnaziji, dipl. iur. Maja Diklić Dačić, vlasnica Studija Eccentric, te doc. prim. dr. sc. Ivan Radoš, predstojnik Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje te voditelj Zavoda za liječenje boli KBC-a Osijek.
Treću nam je godinu zaredom savršen domaćin bio Građevinski i arhitektonski fakultet u Osijeku, na čijem je čelu izv. prof. dr. sc. Damir Varevac. Održavanjem panela u sveučilišnom kampusu Glas Slavonije želi apostrofirati golemo značenje Sveučilišta za Osijek i sve njegove građane.

IVANA RAB GULJAŠ: U ovom se kampusu nalazi i fakultet kojemu ste Vi na čelu, prof. Matanoviću, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, kolokvijalno poznat kao Učiteljski, koji je bio hit ovogodišnjih upisa. Promijenili ste ime fakulteta, pokrenuli novi studijski program - Kineziologiju, te osuvremenili već postojeće. Za to ste uvelike i osobno zaslužni. Kvalitetno je obrazovanje učitelja i odgojitelja prvi preduvjet Škole za život. Slažete li se s tim, prof. Matanoviću?
DAMIR MATANOVIĆ: Kad me Ivana nazvala i rekla kako okuplja sudionike ovog panela, pitao sam trebam li joj nekoga preporučiti od kolega s fakulteta. Nasmijala se rekavši kako je moj smisao za šalu dodatni plus i da želi da dođem baš ja. Nije u pitanju lažna skromnost, nego doista mislim da na našem fakultetu ima mnogo kvalitetnih ljudi. Istodobno, počašćen sam što su i mediji, dakle i ljudi izvan Sveučilišta, prepoznali moj rad kao dekana i sveučilišnog nastavnika.
Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti posljednjih je godina postigao uistinu velike stvari. Proširili smo dotad zadane granice, imali smo jasnu viziju razvoja, iako je bilo nekih otpora u akademskoj zajednici. Bili smo svjesni svoje snage, no znali smo i koje će potrebe društvo imati u bližoj i daljnjoj perspektivi. Tako nam je, primjerice, studij predškolskog odgoja doista hit, ne samo ove, nego i prošlih godina. Naši se studenti zapošljavaju ne po diplomi, nego i prije no što ju steknu, čime smo više nego zadovoljni. Nažalost, dosta se njih zapošljava vani, izvan hrvatskih granica. S jedne strane, laskavo je što su traženi u inozemstvu, no to me istodobno i žalosti jer odlaze naši divni mladi ljudi. Ali i to što su konkurentni vani pokazatelj je kvalitete rada na našem fakultetu, primjerice u Njemačkoj su naši odgojitelji istisnuli Španjolce. Ponosni smo i na studij kineziologije, polako se ekipiramo, surađujemo sa zagrebačkim, splitskim i novosadskim kolegama...
No, kao što ste rekli, obrazovanje kadra za Školu za život zapravo je naš osnovni cilj. Uistinu se trudimo da naši studenti, kada diplomiraju, budu drukčiji, da budu slobodni, otvoreni, kreativni. Pritom mislim na to da takvi budu ponajprije u životu, a samim tim onda i u Školi za život. Volim pohvaliti naše studente, svih njih 1300, jer su iznimno kreativni, a mi ih dodatno potičemo. Tako provodimo niz aktivnosti, među kojima je godinama i studentska stručna konferencija. Za nama su se poveli prvo riječko sveučilište, sad i zagrebačko. Ponosni smo i na niz humanitarnih aktivnosti, koncerte za Božić i slične manifestacije. Istaknuo bih ovom prigodom kako je naš fakultet tiskao dvije knjige studenata samo prošle godine. Dakako, sve to ne bi bilo moguće bez motiviranog kadra, profesora i svih ostalih djelatnika, koji svi zajedno naš fakultet čine uspješnim i prepoznatljivim.
IVANA RAB GULJAŠ: Jesu li studenti, prema Vašem iskustvu i iskustvu Vaših kolega, dovoljno proaktivni, jesu li spremni mijenjati svijet nabolje, jesu li voljni biti sukreatori još boljeg sveučilišta?
DAMIR MATANOVIĆ: Da, studenti definitivno razmišljaju svojom glavom! No, studenti su ponajprije studenti, znači oni imaju svoj zadatak, svoj put, svoj cilj, tako da nisu onako revolucionarni kao što je to bilo '68. No, revolucija ne mora biti grandiozna. Trude se kroz kolegije, kroz inzistiranje na novim pristupima, kroz grupne radove, kroz stvaranje nekih svojih timova, to definitivno. Kao dekan, podržavam ih u svim aktivnostima koje će donijeti napredak, potičemo ih da budu proaktivni.

IVANA RAB GULJAŠ: Jedan je od proaktivnih studenata Željko Ronta, student 3. godine preddiplomskog studija na Ekonomskom fakultetu. Željko, Vas mi je preporučila Vaša profesorica Jasna Horvat. Imate zanimljv životopis iako ste tek u ranim dvadesetima. U intervjuu koji ste dali za studentski.hr rekli ste kako Vam je kad ste došli na Ekonomiju bilo toliko lijepo i zanimljivo da ste poželjeli odjednom završiti dvije godine.
ŽELJKO RONTA: Da je moglo 10, završio bih 10! (smijeh) Ovu sam svoju životnu priču često prepričavao jer mislim da je zanimljiva i poučna. Završio sam srednju školu s jako dobrim ocjenama. Roditelji kao roditelji, ciljali su na najviše. "Mali, mogao bi ti medicinu, dobro ti ide škola." Iziđem na maturu i padnem kemiju. (smijeh) Dolazim doma, tata guta knedle, bome je dugo trajao naš razgovor. Dogovorimo se i ja poslije upišem studij medicine u Mostaru. No, stvar je u tome što nisam odabrao iz srca. Radi ono što voliš, to je ono što svaki dan čujemo, a to znači da sjednemo u svoju sobu i razmislimo vlastitom glavom što volimo i što bismo voljeli raditi. Dok to nisam napravio, pao sam i drugu godinu na medicini, taj put u Osijeku. Zapošljavam se na montaži kamina, pritišće me osjećaj neuspjeha i shvaćam kakoopet želim studirati, ali samo ono što volim. Upisao sam se na Ekonomski fakultet - i na Statistici, prvom kolegiju, upoznao prof. Jasnu Horvat, koja mi je otvorila vrata prihvativši moj prvi projekt - mobilnu aplikaciju.
IVANA RAB GULJAŠ: Kad ste to predložili, niste imali pojma o mobilnim aplikacijama, zar ne? (smijeh)
ŽELJKO RONTA: Da, pomogao mi je prijatelj Matej Đakovac, uz njega sam učio. Još je zanimljivije kako sam napravio prvu web-stranicu. Bio sam s prijateljima vani u Virovitici, ujutro, priznajem pred svima, pomalo sam mamuran, a u 7 sati dobivam poziv prof. Josipe Mioč. Javim se, profesorica kaže kako mi je onaj prvi projekt bio fantastičan i pita jesam li za izradu web- stranice. Može! Ne moram vam ni reći kako u životu dotad nisam napravio ni jednu web-stranicu. Odlučim se naspavati, probudim se i shvatim što sam napravio. No, što je tu je, napravim tu web-stranicu uz dragocjenu pomoć mentora, vidim da je to posao koji nudi velike mogućnosti, a da nije kompliciran. Tvrdim, svatko tko zna raditi u Wordu, može zarađivati novac na internetu. Kao student, radim za tvrtku Air Croatia, podružnicu švicarske tvrtke Ais Capital. I tako smo sad došli do projekta koji se zove Sam svoj majstor, gdje učimo ljude kako zaraditi novac na internetu, korak po korak. Na najjednostavniji način pokazujemo kako je, zapravo, kad se prođe prvo poglavlje u kojemu prepoznajete samog sebe i ono u čemu ste jako dobri, samo nebo granica. Znači, moramo biti vraški spremni!
IVANA RAB GULJAŠ: Vi ste mi spremno uručili isprintan životopis u prozirnici kad smo se upoznali na promociji romana Atanor u GISKO-u. (smijeh) Osnovnim razlogom odlaska mladih iz Hrvatske smatrate njihovu neinformiranost i mentalitet. Zašto?
ŽELJKO RONTA: Naš mentalitet podrazumijeva sumnju u uspjeh, jer neke stvari fantastično funkcioniraju, ali ljudi su ajme meni. Ja bih rekao da samo treba pronaći samog sebe i uspjet ćeš gdje god bio. Uvijek sam sa strahom zamišljao kako ću jednog dana morati raditi od 7 do 3, da će mi odlaziti trećina života na nešto što ne volim. Odlučio sam da to neću dopustiti, spoznao sam što volim, pronašao sam se - i to je to. Mislim da to i drugi trebaju napraviti.

IVANA RAB GULJAŠ: S nama su mladići koji su već jako uspješni u onome što vole raditi. Njih dvojicu, zato što su blizanci, gotovo uvijek doživljavaju u množini, no riječ je o individualcima, iznimnim osobnostima. Upoznajte naše zlatne veslače Antona Lončarića i Patrika Lončarića koji bi, kako se čini, iduće akademske godine mogli postati Željkovi kolege na Ekonomskom fakultetu. Anton je siguran, Patrik dvoji između studija ekonomije i kineziologije. Dečki, vaši su ciljevi, pročitala sam, završiti gimnaziju, upisati fakultet i nastaviti trenirati. Ovih su dana svi pisali i govorili o tome kako je u inozemstvo otišao vaš trener Ižaković i zabrinuti su za vas, no vi nastavljate, bez zastajkivanja, i dalje uz punu potporu svojih požrtvovnih roditelja. Dobili ste i primamljive ponude s inozemnih sveučilišta...
PATRIK LONČARIĆ: Trenutačno smo nas dvojica podijeljenih mišljenja što napraviti dalje, teško je odlučiti. Dobili smo ponude s velikih fakulteta iz SAD-a, kao što su Yale, Pennsylvania, Philadelphia... Iz Velike Britanije nudi nam se jedno mlado sveučilište koje je vrhunsko u veslanju. Neki bi ljudi rekli kako je šteta da ne odemo, ali mi smatramo da možemo i tu mnogo toga napraviti. Nama bi bilo draže da smo u svom gradu, želimo ostati i pokazati da se može i ovdje napredovati. Ne bismo željeli da nas prozivaju.
IVANA RAB GULJAŠ: Mladići, vi ste proslavili i Osijek svojim velikim uspjesima u juniorskoj konkurenciji. Nitko vas ne smije prozivati za nedostatak patriotizma i lokalpatriotizma ako vam ovdje nisu ponuđeni isti uvjeti koje biste imali vani.
ANTON LONČARIĆ: Da. Obožavamo veslanje, no morate znati da sam se protekli tjedan ustajao u 5 ujutro, u 6 sam bio na treningu, a kući sam se vraćao u 22 sata. Dakle, za takav tempo moram imati neki povratni poticaj. Meni je to teško objasniti, ja imam 18 godina i nisam držao puno govora. Mislim da nas treba zadržati ovdje, no treba biti konkurentan tim državama koje jako puno nude. Na tamošnjim su nam fakultetima, koji su jako skupi, ponuđene pune stipendije i vrhunski sustav za rad. Ja bih rekao da mi očekujemo nešto slično ovdje.
PATRIK LONČARIĆ: Imamo stipendiju od Grada, ušli smo i u razvojni olimpijski program, no na sve što dobijemo naši roditelji daju još puno više. Što se tiče trenera, on je otišao u Tursku zbog boljih uvjeta, nismo posvađani, niti smo ljutiti na njega. Sad imamo tim - trener Krešimir Ižaković šalje nam treninge mailom, a mi izvršavamo te treninge zajedno s trenericom Jasminkom Kraljević-Čolić. Pomaže nam i Hrvatski veslački savez, predsjednik Bašić i izbornik Nikšić. Naravno, mi moramo postizati rezultate, evo i ovdje nam otkucava sat, s ovog panela odlazimo izravno na pripreme na more.
IVANA RAB GULJAŠ: U razgovoru s vašim tatom doznala sam da se vaš život odvija u trokutu kuća - škola - trening... Srećom, živite na promenadi, pohađate Opću gimnaziju u Županijskoj, a trenirate u Iktusu. Čujem, idete na vozački, polako se pripremate za državnu maturu, trenirate, vrlo dobri ste učenici iako puno izostajete s nastave... Opišite nam jedan svoj dan. Imate li uopće vremena za izlaske i - djevojke?
ANTON LONČARIĆ: Protekli su tjedni bili definitivno najnapetiji u našim životima. Budući da smo bili u Buenos Airesu tri tjedna na Igrama mladih, puno smo izostali iz škole i sada sve propušteno moramo pohvatati. Sad ćemo opet izostati desetak dana zbog priprema. Ustajemo se u 5 ujutro, spremamo se za trening koji nam počinje u 6 ili 6.30. Zadržimo se u klubu duže od tri sata, od čega su dva sata čistog rada. Poslije toga odlazimo u školu. E sad, ako je škola prijepodne, treninzi se pomiču za sat vremena ranije, znači u 5 ujutro. Odrađujemo više od 20 sati treninga preko tjedna. Rijetko su nam pauze, a sad uza sve navedeno moramo iskombinirati vozački ispit, odnosno između treninga i škole odrađivati sate vožnje. Nakon što završimo s nastavom, očekuje nas još jedan trening, tako da se vraćamo kući negdje oko 22 ili 23 sata. I onda još moramo učiti. Vrlo dobri smo učenici, što je uspjeh s obzirom na to da smo prošle školske godine izostali gotovo 500 sati, a ove ćemo još više. A uskoro ćemo se morati početi pripremati i za državnu maturu! Sreća je što nam je u Osijeku sve blizu, tako je ipak lakše sve stići. Za cure imamo jako malo vremena. Ne znam za Patrika, ali ja nemam curu.
PATRIK LONČARIĆ: Cure nisu problem, odreknemo se malo sna. (smijeh) Ma, stignemo mi nekada i izići, ali to nije često. Nekima dan počinje kavom, pa kakva je bila ta kava, takav mu je dan, a meni dan počinje treningom, pa ako je trening dobro odrađen, onda će mi dan biti sve bolji i bolji.
IVANA RAB GULJAŠ: Dečki, čestitam vam, sjetit ću vas se svaki put kad pomislim da mi je bio naporan radni dan. A za djevojke se ne brinite, koliko čujem iz dobro obaviještenih izvora, jako ste popularni.

IVANA RAB GULJAŠ: Među sladoskuscima jako je popularan Tomica Đukić, čiji je radni tempo nalik na sportski. Tomica nam je donio u Osijek srebrnu medalju sa Svjetskog nogometnog prvenstva, što je značilo veliku promociju i za Hotel Osijek u kojemu je chef. Vi ste, Tomice, svojim primjerom pokazali kako se istinski dragulji nađu i na mjestima koja nisu pod velikim povećalom. Doduše, vi ste se okušali i u inozemstvu, no vratili ste se u Osijek.
TOMICA ĐUKIĆ: Moja priča ide daleko, u treći razred osnovne škole. Ja bih kuhao, mama ne da, tata pita: "Di ćeš za kuhara, sine, upiši EMŠC, neku struju, pojma nemam, nećeš valjda Likvi u džep." Ali ja sam htio, ljudi moji, biti chef. Svi smo gledali neke Vegetine kuhinje, mojega dragog prijatelja Kaparandžu, kuharsku eminenciju. Pa sam se upisao za kuhara, meni se ništa drugo i ne radi u životu ni dandanas. I onda sam učio, učio, učio... Kad sam maturirao, otišao sam u Njemačku, u Garmisch-Partenkirchen. Prekrasan grad, centar, odličan restoran, odlični ljudi. Dali su mi velik poticaj za rad i puno uložili u mene. No, koliko god sam ondje bio prihvaćen, nešto me vuklo kući. Međutim, dobio sam poziv u Kopenhagen, gdje sam potom bio četiri godine. Nordijska je kuhinja vrhunska, dobio sam novu priliku za usavršavanje, ali meni vrag ne da mira, kući bih. U to vrijeme Mato Škojo renovira hotel i pružila mi se izvrsna prilika. Odbijao sam hotele po Istri, odbijao sam hotele u Nizozemskoj, bio sam ja svagdje, ali ja sam htio kući, ljudi moji! I eto, došao sam kući, skućio se i oženio, supruga mi radi, klinci su mi super, ljeti se penju po drveću, kradu višnje, trešnje, šljive, imaju prelijepo djetinjstvo, bezbrižno kakvo i treba biti. Dajem svoj maksimum u jednom Osijeku, a to nije uvijek bilo lako. Kad sam došao u hotel Osijek, bio sam dečko od 29 godina, a trebalo je hendlati sto zaposlenih, odgovornost je velika, investicija u hotel golema... No, dobro je, sve je to prošlo. Onda se pojavila reprezentacija, već sam i u Danskoj radio s dečkima. Jedno ljeto zvoni telefon, nemam vremena pa uredno odbijam pozive. Zorislav Srebrić me zove iz HNS-a. Njima se činilo kako sam ja nekako najsimpatičniji, tako ću reći. Bilo bi super kad bi ja s dečkima probao odraditi taj kvalifikacijski ciklus, rekli su mi. Počelo je od Nike Kovača i traje do danas, kod Dalića. Što reći o nogometašima? Ljudi moji, vrh, ljudi su fantastični, divni, normalni. Kad je bilo Svjetsko prvenstvo, novine nisam otvorio, puno sam od njih naučio, oni su ponos cijele države, a ja sam s doktorom Bahtijarevićem silno želio ostati u tome i dao sam svoj maksimum da to zavrijedim. I kad je počela Rusija, naravno, dobio sam poziv. Odradio sam 38 dana, 144 obroka, 56 ljudi, sedam hotela, 25.000 kilometara preletjeli smo u pripremi svih tih silnih utakmica. I rezultat nije izostao! Sad sam opet u Osijeku - i uživam u poslu.
IVANA RAB GULJAŠ: Razgovarali smo o esekerskoj kuhinji. Što Vama znači to gastronomsko nasljeđe?
TOMICA ĐUKIĆ: Ivanova (brat, također kuhar, nap. ur.) i moja ideja je zaštititi stare esekerske recepte od zaborava. Odlazio sam u Muzej Slavonije i listao stare časopise i knjige, tu, ljudi moji, ima svega. Kad je Ministarstvo turizma htjelo zaštititi neka jela od zaborava, moja prva ideja nije bila da mi zaštitimo šarana u rašljama, kulen i sve ono što je općepoznato, što je trend. Ja sam našao nekakve recepture jela koja su se jela po osječkim krčmama. I onda smo to prevodili, pa smo vagali, pa smo kuhali... Mi smo jedini u Hrvatskoj koji smo donijeli taj novitet u Ministarstvo turizma.

Što se tiče esekerske kuhinje, ideja je vrlo jednostavna. Želimo je izvući iz zaborava, da se maknemo iz Italije, Njemačke, Francuske, Engleske, da pokušamo stvoriti osječki brend. I Vida me maloprije zvao iz Turske, jer on ima OPG i uzgaja crne svinje. Poanta je ta da tu našu crnu svinju, tog našeg smuđa, tog našeg šarana postavimo na top-nivo. Evo primjer! Kad sam bio dijete, došao bih kod bake, deda je ulovio smuđa, ona ga je uvaljala u kukuruzno brašno, dodala malo crvene paprike i ispekla na svinjskoj masti. Uz to bih pio kiselo mlijeko. Ja sam sad taj recept rastavio i pripremio ga drukčije, u drugoj formi, drugim kuharskim tehnikama, u novom ruhu, ali je duh bakinog recepta ostao živ.

IVANA RAB GULJAŠ: Obitelji Getoš i Biloš također podržavaju sport i sportaše, tvrtka koju vodite, Snježana, surađivala je s paraolimpijcem Darkom Kraljem. Kći ste poznatog oca, preuzeli ste tvrtku čije je rukovođenje bilo namijenjeno Vašem bratu, koji je certificirani protetičar i ortotičar. Nažalost, Željko je teško obolio i Vi ste odlučili ostaviti svoj dosadašnji posao i pridružiti se ocu Stjepanu Getošu.
SNJEŽANA BILOŠ: Moj je otac bio poznat i uspješan u poduzetničkim krugovima, a ja sam postala poduzetnik ne toliko po želji, više silom prilika. Naime, kad je moj brat obolio od multiple skleroze, što je podmukla bolest s tisuću lica, razmišljali smo što učiniti - dovesti nekog menadžera ili prepustiti posao nekom iz obitelji. Moj je tata smatrao da nitko ne može raditi taj, za nas obiteljski, posao s toliko ljubavi kao netko tko je cijeli život s tom firmom, koja je u našem većinskom vlasništvu. Tako da sam ja prije sedam godina došla u OTOS, no samo sam kratko radila uz oca jer je iznenada preminuo 2014. U trenu sam morala preuzeti firmu, postaviti se na određeni način kako bi sve moglo i dalje funkcionirati. Moj je otac uvijek mislio da u Hrvatskoj ima dovoljno znanja i da se ovdje mogu postići stvari koje se postižu u inozemstvu. Uvijek smo posjećivali sajmove u inozemstvu da vidimo gdje smo i jesmo li rame uz rame s inozemnim proizvođačima. Ako u nekom trenutku to nismo bili, potrudili bismo se da to postignemo i tako je OTOS izrastao u ovo što je danas - najveća tvrtka u RH u našoj branši kada govorimo o domaćem kapitalu. Moja je obitelj oduvijek bila lokalpatriotski nastrojena, što sam i ja naslijedila, pa mogu s ponosom reći da imamo 54 zaposlenika. Ne volim se previše hvaliti, ali mislim da je OTOS dobar poslodavac i da radimo dobar posao. Naša je primarna djelatnost proizvodnja, na što smo jako ponosni, jer proizvodna je djelatnost danas rijetkost. Imamo 14 ljudi zaposlenih u obućari, bavimo se ortopedskim obućarstvom. Mogli bismo zaposliti još obućara, ali škola za obućare postoji samo u Zagrebu i Čakovcu. Također, u proizvodnji proteza i ortoza djelatnici uče kroz mentorstvo, znači znanje se prenosi s koljena na koljeno, jer u Hrvatskoj se za to ne možete školovati.
IVANA RAB GULJAŠ: Čula sam od nekih Vaših radnika da puno ulažete u edukaciju, da ih podržavate u želji za usavršavanjem.
SNJEŽANA BILOŠ: Istina. Stalna je edukacija nužna jer tehnologija brzo napreduje. Primjerice, imamo softvere za modeliranje gornjišta obuće i za modeliranje kalupa, kupili smo skenere za skeniranje stopala na temelju kojih izrađujemo kalupe, kupili smo stolove za rezanje, tokarilice za tokarenje kalupa za izradu cipela, tokarilice za izradu modela za bataljke na temelju kojih izrađujemo ortoze i proteze. Proizvodnja je prilično sofisticirana pa je, zapravo, dobro što imamo stare majstore koji svoj zanat imaju u malom prstu i mlade koji imaju informatička znanja. Nedavno smo zaposlili dvije mlade inženjerke obućarstva.
IVANA RAB GULJAŠ: OTOS je i uspješan izvoznik. Također, uspješno ste realiziral EU projekt, vaša poliklinika OTOS-Vita surađuje sa srodnim ustanovama u inozemstvu.
SNJEŽANA BILOŠ: Godine 2013. osnovali smo Polikliniku za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, koja je, iako su mnogi sumnjali u to, dobila ugovor s HZZO-om, što znači da pacijenti dolaze k nama na uputnicu. Naš tim na čelu s fizijatricom, dr. med. Đurđicom Kesak Ursić, uživa veliki ugled među pacijentima. Ponosni smo i na to što smo postali vodeći u konzervativnom liječenju skolioza u ovom dijelu Hrvatske pa i u regiji. Naša liječnica, ortotičar i fizioterapeuti educirali su se u Njemačkoj te u suradnji s kolegama iz zemalja u okruženju. S pomoću novca iz EU fondova unaprijedili smo svoje poslovanje i pokazali skepticima da je to itekako moguće, kao što je moguće i izvoziti ako nudiš kvalitetan proizvod.

IVANA RAB GULJAŠ: I Vi ste, Rene, kći poznatog oca. Vi ste, kako smo se našalili pri prvom našem susretu, zlatarovo zlato. Iako vam roditelji imaju uspješan obrt koji se smatra osječkim brendom, Vi ste se ipak bili odlučili za drukčiji put. Ipak, nakon studija u Zagrebu i magisterija u Londonu, gdje ste iskušali svoje želje i ambicije, zaposlili ste se u Zlatarnicama Karat. Vi ste obiteljski posao digitalno transformirali, krenuli ste s drukčijim marketinškim strategijama, počeli ste i sami dizajnirati nakit, privukli ste nove kupce... Iako pohađate poslijediplomski doktorski studij na Ekonomskom fakultetu, priznali ste mi da se više bojite majstorskog ispita (za majstora zlatara, nap. ur.) nego doktorata. (smijeh)
RENE KRASNIĆ VELICKI: Dvojim odakle da krenem. Možda od tate kojeg ste i Vi prvog spomenuli. Da, ne želim zvučati bahato, ali naslijediti nešto od roditelja nikad nije lagano zato što naslijedite firmu s nekakvim uvriježenim praksama koje su postavili vaši roditelji. One su sigurno dobre jer do sada je sve funkcioniralo i prema njima treba imati poštovanja. Međutim, shvatila sam da ja mogu biti samo loša kopija svojih roditelja ako to budem radila na identični način na koji oni mogu raditi. Svi mi odrastamo u nekakvim drukčijim uvjetima i neke su druge snage naše prednosti, koje su nas tijekom života izoštrile. Imajući to na umu i neko iskustvo koje sam stekla vani u školovanju i poslu, obiteljski sam posao počela okretati prema internetu. Moj je tata doista vrstan zlatar, a mama je uvijek bila u pozadini, ali najveći pokretač, sve je podignula na višu razinu, to joj i tata priznaje. Dakle, djeluješ u Osijeku koji, voljeli mi to priznati ili ne, ima svoje demografske probleme, a stanovnici nemaju kupovnu moć kakvu su imali. A ti i dalje posluješ na tim fizičkim lokacijama, u svojim radnjama. Stoga se nametalo pitanje: prebaciti cijelo poslovanje u Zagreb, zajedno s proizvodnjom, ili ostati u Osijeku? Meni se jedinim smislenim rješenjem činilo to da zadržimo proizvodnju u Osijeku i istodobno počnemo ciljati na tržišta i izvan Osijeka, a jedini način kako to možeš je preko interneta. Stoga smo krenuli u digitalnu transformaciju, što nakon dvije godine intenzivnog rada počinje donositi plodove, odnosno postalo je opipljivo na našim prihodima. Za koji ćemo dan, evo, pokrenuti i web-shop. Teško je biti zanimljiv i primijećen u toj marketinškoj buci, moraš biti poseban. A bit ćeš poseban i uvjerljiv ako taj proizvod od ideje do dizajna izlazi iz tebe. Sumnjala sam isprva u sebe: "Gdje ćeš ti, makroekonomistica, biti dizajnerica nakita?" No, u tom odrastanju uz obiteljsku zlatarsku radionicu, tebi se nekako već sve složi u glavi i jednostavno znaš kako ćeš nešto napraviti. I, evo, ispalo je dobro, nedavno mi je izišla treća kolekcija i tržište ju je jako dobro prihvatilo.
IVANA RAB GULJAŠ: Anton i Patrik aktivni su od zore do mraka. Ni zaposlenim mamama nije puno lakše. Vi imate obitelj, dvogodišnjeg sinčića, a sami radite mnoštvo poslova. Rekli ste mi kako Vam je kompliment kada Vas pitaju koja Vam agencija radi web. Često sami i fotografirate, sami ste model za svoj nakit...
RENE KRASNIĆ VELICKI: Ograničeni su budžeti fenomenalna stvar! Jedino iz ograničenih budžeta možeš nešto dobro napraviti, onda izvlačiš iz sebe svoj maksimum, koristiš potencijale za koje dotad nisi znao da u tebi postoje.
IVANA RAB GULJAŠ: Definitivno ste poduzetnica za milenijce! Vi ste me, naime, jedini pitali smijete li odmah objaviti fotografiju s panela na Instragramu. U Londonu ste radili u investicijskom bankarstvu, stjecali ste alate za uspjeh u toj svjetskoj metropoli, no ipak ste se vratili u Osijek.
RENE KRASNIĆ VELICKI: Mislim da me uvijek pogonila velika znatiželja i ambicija, ja sam stalno tražila sebe. Držim da je Željko (Ronta, sudionik panela, nap. ur.) pametniji individualac koji je brže shvatio kako doći do osobne sreće. Meni je trebao duži niz godina da ja dođem do toga, ja sam to shvatila tek u Londonu. Prvo je bio Zagreb, gdje sam studirala i radila u reviziji, što je bilo fenomenalno iskustvo. Onda sam otišla u London, na magisterij. Ondje sam se susrela s posve drukčijim obrazovnim sustavom, jer iako sam bila student s prosjekom višim od 4, odjednom sam morala učiti po 16 sati u danu. Pitala sam se jesam li uopće dorasla tome, no uspjela sam, završila sam studij u roku. Ipak, raditi vani je posve druga priča. Moraš se naći za svojim deskom na trading flooru u 6 ujutro, a to znači da si se probudio u 4.15, a radit ćeš negdje do 20 sati. Zezali smo se da moramo jako brzo spavati. (smijeh) Ja sam pak znala da želim obitelj, muža i dijete, i pitala sam se kako ću to izvesti s takvim radnim vremenom. Shvatila sam kako se u Londonu to neće dogoditi. Nametne ti se logično pitanje: "Zašto ja to radim, zašto ja gubim svoje najpotentnije godine negdje dalje i zašto sada kada mogu stvarati najviše, to radim na trading flooru da bi se meni netko divio: "Blago tebi, živiš u Londonu, radiš u banci..." U jednom sam trenutku shvatila da je meni zapravo najveći izazov napraviti nešto u svom biznisu, da u tom svom poslu napravim nešto što jednog dana može doći i u London, a da ja sretno živim s obitelji u svom Osijeku.

IVANA RAB GULJAŠ: S velikom obitelji u Osijeku živi Mladen Sesar, investitor u stanogradnji. Mladene, Vi ste i u susjedstvu zlatarske radionice obitelji Krasnić sazidali nekoliko stambenih zgrada. Gradite stanove isključivo u osječkom središtu i volite reći da time mijenjate vizuru grada, jer uklanjate ruševne kuće, kojima tamo nije mjesto. Čula sam da je potražnja za novim stnovima u Osijeku veća od ponude. Osobno sam svjedočila kada Vam je jedna gospođa nudila predujam za stan, a Vi ste joj odgovorili kako ga ne možete prihvatiti jer još nemate ni građevinsku dozvolu za tu zgradu. Otkud tolika potražnja ako su se, kako se govori, mnogi odselili iz Osijeka?
MLADEN SESAR: Drago mi je što ste me pozvali na ovaj skup. Paradoks je u tome što Hrvati, ako ste možda pratili medije, imaju jako puno novca oročenog u bankama. To je službeni podatak, oko 300 milijardi kuna, a nama su u stanogradnji posljednjih godinu dana banke napravile veliku uslugu jer su strašno smanjile kamate na oročenu štednju. Tako su se odjednom pojavili ljudi koji ljutiti dižu taj svoj novac i kupuju nekretnine. Mi, Hrvati, volimo imati, ne volimo živjeti kao ovi u Londonu. I eto ti nestašice stanova! Trenutačno u Osijeku nema puno investitora u stanogradnji, zapravo samo nas nekolicina gradi veće objekte, ostali grade urbane vile sa samo nekoliko stanova. Ja, recimo, sada u Ružinoj gradim dvije zgrade, sa 16 i 40 stanova, Božo Dujak gradi sa 36, što će reći da ih je zajedno stotinjak, a to je premalo za grad veličine Osijeka. Nekada se gradilo 500, 800, pa i 1000, stanova godišnje. Mladi odlaze, no prije nekoliko dana izišao je podatak u medijima da je u Hrvatskoj priljev novca oko milijardu eura, što znači da šalju novac u Hrvatsku. To je uvijek bilo tako što se dijaspore tiče.
IVANA RAB GULJAŠ: Vi ste zadovoljni životom u Osijeku? Vaša se obitelj bavi i uslužnim djelatnostima, Vaša supruga Marija poznata je po brendu Katini kolači.
MLADEN SESAR: Odrastao sam na selu, došao sam u Osijek 1981., gdje sam završio CUO "Braća Ribar" i nakon toga Ekonomski fakultet. I moj je tata, poput Željkova (Ronta, sudionik panela, nap. ur.), želio da studiram medicinu, no falilo mi je sedam bodova, a učio sam tri-četiri mjeseca. Za tri dana na Ekonomiji prijamni, a ja nisam ni otvorio knjigu. No primali su 300 studenata pa sam pomislio: "Valjda ću biti 299." Bio sam 105. (smijeh) Nakon diplome 1991. dobio sam posao u Pivovari. Osijek nisam napuštao ni za Domovinskog rata. U Pivovari sam bio trgovački putnik, pa šef prodaje, pa zamjenik komercijalnog direktora, pa komercijalni direktor. Prodavali smo oko 75 milijuna boca piva godišnje.
U zidanje sam zgrada krenuo slučajno. Ja o sebi mislim da ništa ne znam raditi. (smijeh) To kaže i moja žena, krenem nešto popravljati pa imam viška dijelova kad završim. Jedino za što sam shvatio da znam dobro jest organizirati sve. I znam dobro izabrati ljude koji će obavljati određene poslove. Ja se, kad sve organiziram, maknem, a oni rade. Što se moje poslovne filozofije tiče, zapamtio sam s jednog predavanja u Zagrebu sljedeći citat: "Bilo što da radite u životu, uvijek se ponašajte kao da ste vi u kupčevu položaju." Tako je i sa stanovima, uvijek gledam da napravim baš onako kako bi kupac želio, pitam ih, pustim da kreiraju unutrašnjost, parkete, pločice, pomicanje zidova.
IVANA RAB GULJAŠ: Glas Slavonije svojedobno je objavio priču o Vašoj, neki će reći kontroverznoj, ideji kako riješiti problem zapuštenosti dijela strogog centra - Županijske ulice od ugla s Ružinom (desnom stranom) do kružnog toka na Đakovštini. Vi predlažete da se vlasnici obeštete i potom sve sruši do temelja kako bi ondje niknulo novo naselje. Na kavi ste mi ispričali kako su neki veliki europski gradovi imali gotovo identičan problem i riješili su ga na sličan način.
MLADEN SESAR: Ta mi je ideja slučajno sinula kad je papa Ivan Pavao Drugi bio u Osijeku. Zove me iz Zagreba moj brat i kaže: "Papa ulazi papamobilom u Županijsku ulicu, a tamo sve neke potleušice, kao da ulazi u neko siromašno selo." Ja mu kažem: "Pa to je Osijek." Kad sam bolje razmislio, sjetivši se toga nakon nekoliko godina, shvatio sam da ne mora biti tako. Rekao sam gospodinu Vrkiću: "Da sam ja gradonačelnik, radio bih na tome da se sve to imovinskopravno riješi", a on me pitao kako se to može. Uvijek se može, pa ja sam na jednoj parceli riješio šest vlasnika, nema toga što se ne može riješiti. Svojedobno je gradonačelnik Kölna, mislim, 1975., kojemu se nije sviđao izgled nulte zone grada, sazvao okruli stol, pozvao arhitekate, oni su svi napravili idejna rješenja i to je išlo na javni natječaj. U nekoliko su godina sve srušili i sve obeštetili, tako da mi se moja ideja ne čini suludom. I da ne bude zabune, ne moram ja ondje zidati svoje zgrade! Evo, i Vaš me tata, Rene, pohvalio da sam uljepšao njegovu ulicu.

IVANA RAB GULJAŠ: Gospodin Sesar ruši potleušice i na njihovu mjestu gradi nove zgrade. S druge strane, u gradu postoji mnogo vrijednih povijesnih zdanja koja treba zaštititi za buduće generacije. Jedno od njih je kino Urania, koje pripada poduzeću Kinematografi Osijek. Marijana, kao direktorica tog poduzeća već godinama se boriš za to da u zgradi ostane njezina namjena - prikazivanje filmova. Stojiš tamo poput druge Sakuntale i neumorno braniš pravo Osječanki i Osječana na kino u centru (a ne samo u šoping-centru). Rekla si mi kako ćeš se, ako se ikada dogodi da ta zgrada bude prodana i prestane služiti kao kino, zauvijek iseliti iz Osijeka. U Kinematografima radi samo pet zaposlenih, no, ističeš, tvrtka nema dugova, posluje pozitivno. Organiziraš brojne posebne projekcije filmova i vrlo uspješna kazališna gostovanja. U studenome je jedna te ista predstava igrana čak četiri puta i svejedno se tražila ulaznica više.
MARIJANA BOŠNJAK: Prvo ti moram zahvaliti za neobičan kompliment vezan uz Sakuntalu. (smijeh) Da, Osječani imaju pravo na kino u centru, dolaze nam i braća Lončarić, moram ih pohvaliti, imaju izvrstan ukus za filmove, što mi nije čudno jer posjeduju intelektualnu i emotivno inteligentnu širinu koju mnogi drugi nemaju. Hvala ti što si me pozvala na ovaj panel, ispunjen afirmativnim pričama, jer inače me najčešće pozivaju da govorim o najružnijem aspektu svog posla. Naime, 12 sam godina u Kinematografima i 12 mi godina za vratom pušu nedobronamjerni ljudi. No, dok sam sposobna hodati i raditi, zgrade kina Urania i Europa neće biti na prodaju i nećemo prekinuti kinodjelatnost! Kad sam došla u Kinematografe, zatekla sam, činilo mi se, bezizlaznu situaciju u tom trgovačkom društvu. Ipak, preokrenuli smo stvari nabolje.

Hvala svima koji su govorili prije mene jer ste i vi, uspješni u svom poslu, dokazali istinitost poslovice: Pametan, odnosno sposoban, uvijek će naći način, a budala, odnosno nesposoban, uvijek će naći izgovor. Ja nisam rođena Osječanka, ali ovdje sam studirala i ovdje živim. Što se tiče odlazaka, moje je mišljenje da čovjek nije drvo pa da pusti korijen. Ako imaš priliku vidjeti nešto drugo i naučiti nešto novo, a ta će ti prilika dati iskustvo koje nećeš moći nadomjestiti u svojoj sredini, onda je mudro možda probati razmisliti o tome što bi ti dobio kao pojedinac, odnosno što bi ti kao pojedinac više mogao dati zajednici. Znači, možeš li negdje drugdje steći iskustva koja poslije možeš implementirati u Osijek, kao što je to učinila Rene (Krasnić Velicki, sudionica penela, nap. ur.).

Ja sam u Kinematografe došla kao i na mnoge druge svoje poslove, jer zaposlenje ne prihvaćam kao formu, nego isključivo kao sadržaj. Bavim se kriznim menadžmentom i imam veliko iskustvo iza sebe. Kamo god sam dolazila, dolazila sam isključivo na ugovor koji je temeljen na pogodbi o uspjehu. Znači, ako ništa ne napravim za tebe, ne moraš mi platiti. Jako sam puno novca zaradila radeći u firmama koje nitko nije htio. Za Kinematografe je bila velika sreća što sam ja došla iz druge djelatnosti. Prvo zato što sam nemilosrdno rezala, drugo zato što mi nitko nije mogao reći da se nešto ne može, pozivati se na "specifičnosti". Dakle, ponajprije sam promijenila način na koji se kreira program, dala sam gledateljima ono što žele. Do tada je politika bila "imat ćemo jedan film dnevno". Ne, imat ćemo četiri projekcije dnevno! Danas prosječno imamo šest i pol projekcija dnevno, na nas pet zaposlenih. Osim standardnog programa temeljenog na recentnim filmovima, imamo jako puno edukativnih i drugih posebnih programa. Dakle, ako postoji volja, uvijek postoji i način, ja sam način našla. Prvo sam, doduše, pokušala promijeniti odnos s lokalnom zajednicom, Ministarstvom i HAVC-om, no to je prošlo svršeno vrijeme, okrenula sam se radije drugom tržištu, različitim segmentima gledatelja, ostalo me ne zanima.
IVANA RAB GULJAŠ: Ovih si dana doznala kako su kino Urania i Kinematografi Osijek dobili godišnju nagradu koju dodjeljuje Europa Cinemas u kategoriji "Najbolje aktivnosti za mlade", i to u konkurenciji 1185 kina iz 677 gradova u 43 države. Nedavno si mi komplimentirala kako sam davno prepoznala tvoju želju da se ti i drugi zaposlenici Kinematografa svojim gledateljima, među kojima je mnogo mladih, obraćate familijarno i personalizirano. Uvijek pitaš svoje gledatelje što bi željeli gledati, jesu li zadovoljni osnovnim i alternatvnim programima, koju bi predstavu željeli... Ti si možda jedina direktorica nekog kina u svijetu koja osobno odgovara na upite za rezervaciju ulaznica. (smijeh) Jer, baš zato što je danas sve dostupno na internetu, ljudi su počeli poštovati to kada ih se ne tretira kao anonimce. Slažeš se?
MARIJANA BOŠNJAK: Naši gledatelji znaju da to nije fejkerski odnos, od početka do danas. Dakle, stvarno se slažem s nekim od prethodnih govornika koji je rekao da je problem u percepciji. Kod nas od malih nogu djecu odgajaju tako da netko tko je rukovoditelj nikad ne bi smio uzeti lopatu u ruke i očistiti snijeg, primjerice. S ljudima koji tako ne misle možete čudo napraviti! Svi moji zaposlenici funkcioniraju kao i ja, i to je ključ onoga što mi radimo. Naši redoviti gledatelji imaju svoje mjesto u gledalištu, mi im poznajemo ukus.
IVANA RAB GULJAŠ: Valja naglasiti kako pozitivno poslovanje nije postignuto samo visokokomercijalnim programom, da ne podilazite lošem ukusu, da želite posjetiteljima pružiti kvalitetu...
MARIJANA BOŠNJAK: Točno. I ljudi to cijene. Poštujemo svaki segment svoje publike i trudimo se ne razočarati ju. Budući da nam nakon projekcija i izvedbi javljaju svoje dojmove, točno znamo na čemu smo. Mi smo, jednostavno, na ti s publikom.

IVANA RAB GULJAŠ: Marijana, bit će ti drago što je Zvonimir Parać, iako živi u Osijeku tek od rujna ove godine, već nekoliko puta bio u Uraniji. Zvonimire, od početka ste ove školske godine profesor u Trećoj gimnaziji. Kad sam Vas pozvala na ovaj panel, pitali ste me kako sam uopće saznala za Vas. U šali sam Vam rekla kako uvijek jednim okom pratim što se događa u mojoj bivšoj školi. Zapravo, cijela Tvrđa bruji o "Splići iz sociologije". Podijelite s nama anegdotu o tome kako ste prijepodne stigli na razgovor o poslu, a već poslijepodne održali nastavu. A Vi bez rezervnih čarapa, zar ne?
ZVONIMIR PARAĆ: Drago mi je što sam ovdje s vama i što sam dobio priliku čuti sve ove priče od ljudi koji doista obogaćuju svoju sredinu, svoj Osijek, jer to na određeni način djeluje inspirativno i na mene. Po struci sam magistar sociologije, koju sam diplomirao u Splitu. Radio sam po srednjim školama u Splitu na zamjenama, a prije toga sam volontirao, jer trudim se da, gdje god jesam, budem aktivan. Lani sam radio u privatnoj zdravstvenoj školi, no kako se kolegica ranije vratila s rodiljnoga, ostao sam bez posla. Počeo sam ga tražiti u Splitu, međutim nije ga bilo. Kako je moja želja oduvijek bila raditi u srednjoj školi, nekako sam se i kroz svoj mali radni vijek prema tome usmjerio, palo mi je na pamet da pošaljem molbu i životopis na adresu svake srednje škole u državi, koje sam našao na stranici Zavoda za zapošljavanje. Nisam imao velike nade, mislio sam, prije će zvati nekog iz svoje sredine nego mene. Bez obzira na to što sam ja napisao da bih se preselio bilo kamo, da to nije problem, bilo je pitanje tko će mi povjerovati... Uglavnom, prvi je dan škole i ja dobijem poziv. Piše 031, a ja ne znam ni koja je to županija. Zove me prof. Jakopović, ravnatelj osječke Treće gimnazije. Treba mu, kaže, netko za sociologiju te politiku i gospodarstvo, isprva na 60 dana. Poziva me na razgovor, ali kaže mi kako ima još kandidata i ne može mi ništa obećati. Odlučim otputovati u Osijek, kažem ocu kako ću se odmah vratit jer me sigurno neće zaposliti. Nikad dosad nisam bio u Slavoniji, nemam nikakvog iskustva samostalnog života, no pronašao sam gdje je škola, ravnatelj i ja smo porazgovarali i otišao sam na kavu. Nazove me prof. Jakopović za pola sata i kaže da se vratim u školu. S vrata mi kaže: "Čestitam, eto dobili ste posao i počinjete popodne." Bilo je podne, a ja se u 15.30 imam pojaviti na satu! Mislim, sve je to dobro, sretan sam, ali ja nisam ništa ponio sa sobom, imam samo ono što je na meni. Ipak, sjetim se da ja imam neku rodbinu u Đakovu i da moj rođak studira u Osijeku. Srećom, imao sam neki njegov broj, zovem ga i pitam ga gdje je. Kaže mi da je u Osijeku. "I ja", kažem mu. Priskočio mi je u pomoć prvih nekoliko dana, na čemu sam mu zahvalan. Zahvaljujući i ravnatelju, kojemu nije bilo teško zvati nekoga iz Splita i primiti ga u kolektiv, zahvaljujući izvrsnim reakcijama učenika, dobroj atmosferi, ostao sam u Osijeku i nakon isteka 60 dana. Nadam se da ću s vremenom dobiti puno radno vrijeme.
IVANA RAB GULJAŠ: Baš Vas je lipo slušat! Još ćete Vi jednog dana navijati za Osijek, a ne za Hajduka. (smijeh) Kao sociologa, molim Vas da nam kažete kako ste doživjeli Osječanke i Osječane. Počinjete li razmišljati da ovdje ostanete? Bit će lijepo čuti Vaše dojmove o nama i gradu.
ZVONIMIR PARAĆ: U Osijeku mi se već svidjelo mnogo toga. Svidjeli su mi se ljudi, stvarno, srdačni su, dragi, trude se oko mene, kolege su susretljivi, učenici su me lijepo prihvatili, imam ih dvadesetak na dodatnoj nastavi, koju su sami tražili... Kad sam dolazio, pitao sam se hoću li se možda osjećati kao stranac. Ali oni su to odagnali u možda prvih tjedan dana. Dakle, baš svatko koga sam upoznao rekao mi je da se javim ako nešto zatrebam, naišao sam na otvorena srca ljudi, što je jako, jako važno. Gdje god sam se javio, svi su se potrudili da se osjećam dobrodošao. Osijek je baš po mjeri za ugodan život, ima sve sadržaje koje jedan grad treba imati a ne mora se dugo putovati. Moji su prvi dojmovi pozitivni. Najteže mi pada vrijeme, klimatski uvjeti, hladnoća.
IVANA RAB GULJAŠ: Morate si kupiti toplu jaknu.
ZVONIMIR PARAĆ: I pojačati grijanje. (smijeh)

IVANA RAB GULJAŠ: Majo, Zvonimir je došao u Osijek, Vi ste u njegovu Splitu pred diplomom iz kineziterapije. Već imate diplomu pravnice, no umjesto u sudnici ili odvjetničkom uredu Vi ste u dvorani za vježbanje, u svojem Studiju Eccentric. Kod Vas postoji lista čekanja, a Vi ste me skromno pitali kako sam čula za Vas. Polaznici Vašeg studija ne štede riječi hvale, ne čudim se što ne skidate osmijeh s lica.
MAJA DIKLIĆ DAČIĆ: Jako mi je bilo lijepo slušati sve ove životne priče, izvrsna je ideja okupiti ljude za ovakvim stolom i dijeliti pozitivu. Nije baš da odmah nakon stjecanja diplome nisam htjela raditi u struci, ali, nažalost, nisam mogla naći posao kao pravnica. Odradila sam pripravnički u Ukopu nakon godinu dana čekanja i onda opet ostala bez posla. Za mene je to bilo jako teško i deprimirajuće razdoblje zato što sam radišna i temperamentna osoba i bilo mi je grozno sjediti kod kuće. Kad mi je znanac ponudio da držim pilates u centru koji je otvorio u atomskom skloništu, pristala sam. S vremenom je sve više ljudi počelo dolaziti na moje treninge, a kako nisam željela raditi neodgovorno, upisala sam edukaciju u Zagrebu. Ta je edukacija bila jako skupa, pa su moji roditelji podigli kredit i posudili mi novac. Edukacija mi je otvorila novi put, novi pogled na ljudski pokret, to je bio inteligentni pristup treningu, čega u našem gradu do tada još nije bilo. Bilo je to prije nekih osam godina. Malo-pomalo shvatila sam da želim upisati novi fakultet, kinezioterapiju u Splitu.
Meni se uvijek u životu dogodi nešto loše, a onda to ispadne za moje dobro. Ja sam iz radničke obitelji, nisam vidjela kako se vodi biznis, u sve sam kretala sama. Sama sam sklapala ugovore s najmodavcem, pa sam tako u prvom prostoru koji sam unajmila tek u zimu shvatila da nema grijanje. No i to me je iskustvo obogatilo. Sada sam šef, ima nas trenutačno sedmero zaposlenih i jako sam sretna što sam mogla zaposliti svoju mamu, koja je godinu dana bila bez posla, bolje reći, bila je zaposlena, ali nije dobivala plaću. Ona obavlja važan dio posla, koji mi ne volimo, a to je papirologija. Sa mnom radi i moj muž. U biti, moja je strast i moja ljubav to što želim pomoći drugom čovjeku. Drago mi je što nas je i naša konkurencija prepoznala, preporučuju nas, a konstantno organiziram i edukacije na koje nam dolaze treneri iz grada. I meni je to jedna jako dobra priča. Mislim da se ističemo po neprekidnim edukacijama iz najsuvremenijih metoda terapija i treninga u svijetu. Od samog početka najveći dio svojih prihoda ulažem u edukaciju. Bitno mi je da svakom klijentu pomognemo na najbolji mogući način i pružimo mu najkvalitetniju moguću uslugu. Kod nas u Eccentricu dobit ćete ono što biste dobili u Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji...
Ja obožavam Osijek, volim Osječane, dobri su ljudi. Super mi je što se svuda može ići pješice. Od Vodovoda, u čijem susjedstvu živim, uvijek idem pješice do Divaltove, gdje radim. Sve je u Osijeku po mjeri, imamo sve!
IVANA RAB GULJAŠ: Maja mi je jedina, kada sam vas upućivala na to gdje možete parkirati automobil, rekla: "Pa ja ću doći pješice!" Kad sam vidjela Vaše fotografije, mislila sam da imate 25 godina, a Vi ste nedavno napunili 40. Izgledate kao djevojčica, dakle, Vi ste najbolja reklama za ono čime se bavite. Podsjetite nas zašto je važno vježbati, rekreirati se.
MAJA DIKLIĆ DAČIĆ: U mojem je studiju obiteljska atmosfera. Ne želim da ljudi samo dođu k meni na rekreaciju, na rekreaciju mogu doći svagdje. Želim da kad uđu u moj prostor ozbiljni, iz njega iziđu sa smiješkom, da se mogu dobro osjećati, da znaju da će ih netko saslušati, da nam je stalo... O svojem poslu mogu govoriti satima zato što jako volim ono što radim. Kad dođete k nama, prvo prođete uvodni sat, gdje mi napravimo pregled, a svi treneri u studiju uvijek znaju što će s tom osobom raditi ako ona dođe iz druge grupe. Naše su grupe male, imamo i individualne treninge, no ja stalno educiram svoje klijente, konstantno im pišem mailove i zbog toga ljudi ostaju kod nas. Neki su s nama otpočetka, dolaze redovito, vježbaju dva puta tjedno, ali ja im pišem različite vježbice i šaljem im ih da ih mogu raditi na poslu ili kod kuće. Sva znanstvena istraživanja u današnje vrijeme pokazuju kako je bitno da se krećemo. A mnogi ljudi previše sjede!
IVANA RAB GULJAŠ: Mene ste nagovorili, počinjem vježbati.

IVANA RAB GULJAŠ: I Vi ste mi, dr. Radoš, rekli nešto slično, spominjali ste posljedice sjedilačkog načina života. Predstojnik ste Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje i voditelj Zavoda za liječenje boli Kliničkog bolničkog centra Osijek. Bavite se liječenjem kronične boli. Zvuči tužno. Međutim, kao i Maja Diklić Dačić, Vi i Vaš tim vraćate osmijeh svojim pacijentima. Pacijenti Vas gotovo unisono hvale. Svidjelo mi se što ste, kad smo razgovarali o vašem poslu, u svakoj prigodi spomenjali zasluge svog tima, obitelji, grada u kojem živite... Kad je riječ o invazivnim metodama liječenja boli, dobro je poznato da se u Osijeku to radi najbolje u Hrvatskoj, pa i u ovom dijelu Europe. Na edukaciju vam dolaze kolege iz cijele regije, liječite ljude iz cijele Hrvatske. Na dan kad smo se upoznali upravo ste bili obavili još jednu proceduru ugradnje spinalnog stimulatora, što je skupa procedura, koja stoji 200 tisuća kuna. Pacijent koji trpi kroničnu bol u Osijeku će dobiti istu uslugu kakvu bi dobio u svjetskim centrima. U tome ima puno Vaših zasluga. Mogli ste otići u svijet, a ipak ste ostali.
IVAN RADOŠ: Hvala, Ivana, na ovako lijepom uvodu. Prije nego što počnem govoriti o sebi i svom radu, moram reći kako sam, dok sam čekao na svoj red, pozorno slušao što su ostali govorili i, moram priznati, bio sam jako sretan. Ponosan sam na naše dečke veslače, obožavam Katine kolače, kod Tomice smo više puta organizirali kongrese i stvarno je sve bilo savršeno, idem u kino kod Marijane... sve to i još mnogo toga Osijek čini bogatijim i ljepšim. Jer, bez obzira na to što svatko od nas ima svoj posao, svaki naš pojedinačni uspjeh utječe na sve ostale. Inače sam iz Đakova, završio sam Medicinski fakultet u Zagrebu, imao sam ondje stan i automobil, mislio sam ostati u Zagrebu. Ali tada je bilo jako teško dobiti posao i ja sam nakon devet mjeseci volontiranja u Domu zdravlja Medveščak otišao u Vukovar. Bilo je to vrijeme povratka u grad heroj, položio sam državni i mislio kako ću se vratiti u Zagreb, ali sam u međuvremenu upoznao svoju suprugu Valentinu (viša kustosica u MLU Osijek, nap. ur.), koja je dolazila iz Švedske didi i baki u Đakovo, i završio sam u ambulanti u Iloku, gdje nikad prije u životu nisam bio. Slično kao i naš profesor iz Splita (Zvonimir Parać, sudionik panela, nap. ur.). Na kraju sam dobio specijalizaciju iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja. Pacijenti malo znaju o našoj specijalizaciji, a i meni se činila prestresnom, no spletom okolnosti završio sam na Anesteziologiji. Ondje sam upoznao prim. Fingler, bila je voditeljica Ambulante za liječenje boli, koja će iduće godine proslaviti 30 godina rada. Uz prim. Fingler odmah sam shvatio da se želim time baviti. Nakon što sam položio specijalistički, odmah sam se puno radno vrijeme počeo baviti liječenjem boli i mislim da sam ja jedini u Hrvatskoj koji i radi isključivo to. Nisam se pokajao. Mi u Osijeku imamo sada šest liječnika specijalista koji se bave boli i dva specijalizanta koja se bave boli. Najveći smo centar u Hrvatskoj što se tiče liječenja boli, a kako sam predsjednik Hrvatskog društva za liječenje boli, dobro poznam situaciju.
Kao što je rekla Rene (Krasnić Velicki, sudionica penala, nap. ur.), ljudi često žive u zabludi, možda je dobro otići van i vidjeti svijet, naučiti nešto, no biti vani nije nikakva garancija uspjeha sama po sebi. Iz Osijeka se može otići bilo kamo u svijet i iz svijeta je moguće dovesti ljude u Osijek. Ponosan sam na sebe jer sam na naše tečajeve na kadaverima doveo predsjednika Europskog društva za bol, osnivača i predsjednika Svjetskog društva za bol... Tako da mislim da Osijek ima velike potencijale, samo svi trebamo imati volje i želje.
IVANA RAB GULJAŠ: U članku koji ću napisati o Vama prenijet ću i naš razgovor o složenim procedurama kojima se bavite, što nazivate medicinom 22. stoljeća, a Vas bih za kraj zamolila da ovo okupljanje vrijednih ljudi završimo pričom o tome kako Vi na stručnim skupovima, kongresima i simpozijima u našem gradu uvijek iskoristite priliku poentirati o Osijeku s pomoću svojih fotografija i time date do znanja gostima koliko ga volite.
IVAN RADOŠ: Naravno, svak hvali svoj grad. Dubrovčani uvijek hvale Dubrovnik, Splićani Split, Zagrepčani Zagreb. Moj drugi slajd na predavanju uvijek se sastoji od nekoliko fotografija Osijeka - jedna prikazuje Treću gimnaziju u Tvrđi, druga secesijski niz u Europskoj aveniji, treća Osječko pivo i četvrta glavni trg. I onda kažem: "U Osijeku imamo gimnaziju koja su završila dva nobelovca, najljepšu secesijsku ulicu u Europi, najstarije pivo u Hrvatskoj i glavni trg koji ima podno grijanje. Tko se može s tim mjeriti, nek se javi. Na to se svi nasmiju i počnemo ležerno predavanje. Doista sam ponosan što sam iz Osijeka iako nisam rođeni Osječanin, nego sam iz Đakova. Đakovčani ponekad Osijek doživljavaju onako malo suparnički, pa im je cilj Zagreb, kao i većini iz Hrvatske, ali kad sam došao raditi u Osijek i kad sam vidio kvalitetu života u njemu, stvarno sam se zaljubio u njega, kao i moja supruga, koja je iz Švedske, te svi naši prijatelji. Živio sam u Londonu, bio u Bostonu, Njemačkoj..., ali kvaliteta života u Osijeku je nenadmašna. Mojisu mi kolege iz Londona rekli: "Radoš, ti ćeš ovdje živjeti tisuću godina!" Često nismo svjesni svih prednosti Osijeka. Zato, kad se vratiš izdaleka, više cijeniš ono što imaš doma.
IVANA RAB GULJAŠ: Tome se nema što dodati. Hvala vam svima, dobri ljudi.