DR. SC. VJERAN KATUNARIĆ, PROFESOR NA ODJELU ZA SOCIOLOGIJU SVEUČILIŠTA U ZADRU, OVOGODIŠNJI DOBITNIK DRŽAVNE NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO U PODRUČJU DRUŠTVENIH ZNANOSTI
Vezani članci
USPOREDNI INTERVJU
TEMA TJEDNA: DEMOKRACIJA, PARLAMENTARIZAM I POPULIZAM (I.)
TEMA TJEDNA: DEMOKRACIJA, PARLAMENTARIZAM I POPULIZAM (II.)
O demokratskom razvoju hrvatskog društva u 27 godina od uspostave neovisnosti i samostalnosti RH te drugim temama vezanim uz demokraciju, ali i populizam danas, razgovarali smo s dr. sc. Vjeranom Katunarićem sa Sveučilišta u Zadru.
IZVANREDNA STANJA
Jesmo li se demokratski konsolidirali ili još uvijek patimo od "dječjih bolesti demokracije"?
- Parafrazirali ste, dosta prikladno, naslov Lenjinova teksta ‘Dječja bolest ljevičarenja‘, označujući političku nezrelost radikalnih komunista u Rusiji i drugim zemljama kao vrstu sektaštva (na primjer, odbacivanje parlamentarne demokracije). Ta je ‘dječja bolest‘ došla na vlast sa Staljinom (despoti se i ponašaju djetinjasto, prije svega neuračunljivo). Eliminirao je bilo kakav dijalog i uveo masovni teror i likvidacije na osnovi paranoičnih sumnji praktički u svakoga. Prema analogiji postoji i ‘dječja bolest desničarenja‘ svojstvena desnim ekstremistima. Uzmimo Njemačku i Hrvatsku, premda postoji jedna važna razlika. Kršćanski demokrati drže poziciju desnog centra, ali sve teže jer raste migrantska kriza i privlačnost krajnje desnice pa su argumenti desnog centra sve manje uvjerljivi. U Hrvatskoj, pak, imigracijski potencijal još je slab i migrantskom prijetnjom još se ne može zastrašiti društvena većina. Stoga hrvatska krajnja desnica produbljuje stare nacionalne rascjepe koji su se nakon pauze ponovo produbili u vrijeme Domovinskog rata. Žarišta prodora te političke opcije su komemoracija žrtvama Domovinskog rata, u kojima ima malo kulturno-umjetničke artikulacije, a mnogo prjetećih poruka. Prema shemi afektivnog govora, žrtve su hrvatske, a zločinci srpski. Tako se imena naroda premještaju u manihejske, crno-bijele kategorije. Ne samo da je to logička i analitička pogreška i pljuska cjelokupnoj društvenoj i humanističkoj znanosti (prema nekim naznakama loše im se piše u skoroj budućnosti) nego i sramota za tobožnje kršćane (molim vas, gdje se u Novom zavjetu pojedini narodi označuju kao zločinci ili žrtve?). Otprilike se ista scena perpetuira u Srbiji. I cilj je isti. To nije od pomoći ljudima koji su doista stradali u ratu, kao što ni o žrtvama tranzicije nema ni govora (jer taj rat protiv radnika vode ‘više sile‘ tobožnjih ekonomskih zakona, što pripada u fetišizam, a ne u znanost). Cilj je učvrstiti nedemokratsku vlast (dobiti izbore ispada početak i kraj demokratskog čina, bolje reći političkog spektakla). Kao da je riječ o društvima ogledalima. To ne služi na čast ni jednom narodu ni državi. ‘Gdje je nestao čovjek?‘ kako pjeva Goran Bare. Samo ljudi, kao građani, mogu biti temeljni nosioci prava i sloboda. Hrvati i Srbi nastali su davno prije 1991., i mnogo su stariji od svojih država i nisu ih podigli kao ‘ljudožderi‘, nego s nadom u bolji život u ravnopravnosti koja ponajprije poštuje ljudsku osobnost.
Kakvo je inače stanje demokratskih sloboda danas u RH, ali i općenito u Europi, s obzirom na jačanje desnice, populizam i druge probleme? Koliko ovodobni populizam šteti demokraciji?
- Ako se bude sve više stapala nacionalna i politička pripadnost, kao da pripadamo velikoj sekti, a ne naciji, od demokratskih sloboda teško da će išta ostati osim negativnih sloboda. To je mogućnost, tipična za izvanredna stanja i bezakonje, da se ‘oslobodite‘ onih koji vam se ne sviđaju zbog bilo kojih razloga. Upravo u ratnim situacijama dolazi do masovnog cinkanja ljudi. Sjetimo je Dugog Nosa iz Držićeva Dunda Maroja: ‘Rat /je/ najveća poguba ljucke naravi‘!
Što se tiče populizma, ne mislim da je toliko opasan za demokraciju. On je nužan pratilac i ‘desne‘ i ‘lijeve‘ politike demokracije. I jedni i drugi trude se osvojiti simpatije naroda. Dakako, mislim na mirna razdoblja jer demokracije nema u izvanrednim stanjima. Narod nije ni vojno postrojenje ni masa koja je izložena samo jednom medijskom programu, ako na vlasti nije diktatorski režim. Istraživanja popularne kulture, na primjer, pokazuju da su razlike i pluralizam neizbježni i ljudi se opiru homogenizaciji, osim, kažem, ako se ne radi o ratnoj ili drugoj katastrofi. Nažalost, to potonje, izvanredna stanja i krizni menadžmenti, prelazi u redovitu praksu velikog broja režima u svijetu. Usporedno dolazi do porasta proizvodnje ili kupnje oružja, kao i priprema za ratove, premda većina ljudi ne samo da pojma nema protiv koga se mora ratovati nego i bježe od rata kao od kuge, što se vidi po masovnu egzodusu iz takvih područja. Ljudima treba sigurnost, mir, zaposlenje, krov nad glavom i, naravno, kruh svakidašnji. Tu ne vidim ni traga populizmu. Vidim nešto drugo, a to je da fijasko demokracije proizvodi migracije kao globalni fenomen. No taj fenomen pokrenuo je čovječanstvo iz njegove južnoafričke kolijevke na putove diljem svijeta. Tako su nastajali Hrvati i tisuće drugih naroda. I sramota je svih država i stranaka koje migrante obilježavaju kao prvorazrednu opasnost, kao prenositelje zaraznih bolesti, terorizma i svih drugih užasa. Te su naljepnice poznate iz repertoara antisemitizma koji kao da se ne može prekinuti i upozorava što slijedi nakon pada demokracije.
VLADAVINA ZLA
Socijalna politika i socijalna demokracija - što nam o tome možete reći? Negdje sam pročitao izjavu kako je socijalna demokracija iznevjerila Europljane...
- Dodirnuli ste samu srž problema. Kao i u velikoj krizi iz 1930-ih, europska socijaldemokracija ima ulogu skretničara vlaka demokracije na kolosijek koji vodi u zloglasne ograđene prostore. To što socijaldemokracija u Hrvatskoj ni u šengenskoj Europi nema rješenje za narasle probleme i povlači se s glavne scene posljedica je strukturalnih ograničenja razvoja demokracija. Naime, tržišno gospodarstvo ili kapitalizam nikada nisu bili pobornik demokracije. Sada im smeta i ova ‘tanka‘ demokracija, reprezentativna ili parlamentarna. To je dao do znanja predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker prije nekoliko godina u poruci grčkoj vladi i grčkom narodu: možete izabrati stranke i vođe koje god hoćete, ali oni moraju voditi jednu te istu politiku, restriktivnu (štednja na proračunskoj potrošnji, smanjenje javnog sektora i time cijelog niza prava zaposlenih). Nije teško zaključiti da nikakva demokracija više nije moguća na toj osnovi.
Kakva je budućnost demokracije, može li se govoriti o njezinoj iscrpljenosti i o nužnosti traženja nekih drugih modela?
- Demokracija, i liberalna i socijalističko-komunistička, dugo je sebi kopala jamu. Do tog zaključka nije prvi došao Karl Marx, komunist, nego aristokrat i monarhist, samo donekle sklon liberalizmu, naime Alexis de Tocqueville. Tijekom boravka u SAD-u 1831. došao je do zaključka da se novo plemstvo rađa u industriji i da se ono prema radnicima odnosi slično kao feudalci prema seljacima. Međutim, nije polagao nikakve nade u socijalizam, čak ga je smatrao novim oblikom despocije. Predviđao je da će i u SAD-u prevladati težnja za općom jednakosti, neka diktatura srednje klase koja guši svaku slobodu. Je li u tome pogriješio, teško je reći. I jest i nije, a uostalom i budućnost je još uvijek pred nama, još nije završila. U svakom slučaju, sumnjam da je sadašnji poraz demokracije konačan. Vjerojatno će doći do drugih demokratskih proboja pa i revolucija. Ali do istinske demokracije doći će tek onda kada se način života ljudi podigne na višu razinu, prije svega u trećem svijetu, a ne da ih se srozava na neko beskonačno dno i bijedu, neki svjetovni pakao…
Kada sam se bavio tim pitanjima (u nedavno objavljenoj knjizi), zaprepastila me jedna stvar, a ta je da se razvojno kvalitetne i demokratske promjene mogu brzo uvesti. I razoružanje je tehnički izvedivo u kratkom roku. I globalno osigurani osnovni dohodak također je moguće uvesti u skorije vrijeme. I preraspodjelom bogatstva, koja nikoga ne čini siromašnim, pogotovo razvijene zemlje, moglo bi se doći do pristojnog životnog standarda za sve ljude. Ali do toga nikako ne dolazi. Razlog je sljedeći: nije da se ne može, nego se neće! Nema dobre volje da se to učini. Kada je Immanuel Kant 1795. pisao o uvjetima uspostavljanja trajnog mira u svijetu, došao je do zaključka da čovjek nije zreo za svjetski poredak trajnog mira - pa ni gostoprimstva koje vodi tom miru. Pogledajmo sudbine milijuna migranata danas, a stotine milijuna tek se sprema na isti put prema Sjeveru. Kao da se vrtimo u istom krugu nekog novog pakla, a znamo tko je gazda u tom prostoru. Upotrijebit ću za sociologa jedan čudan izraz, ali nisam našao bolji. Riječ je o vladavini Zla. Možete ga smatrati metafizičkom i prirodnom pojavom, svejedno. Hobbes ga je nazvao Behemotom (prema biblijskom čudovištu), misleći pritom da se svojedobni građanski rat u Engleskoj ne može zaustaviti jer su glavni akteri, uključujući kralja, nesposobni da ga zaustave. Behemot se danas preselio na mnoga mjesta u svijetu. Nije teško prepoznati njegove sluge. Stalno zazivaju mržnju i pozivaju konačni obračun (Hitler je bio opsjednut ‘konačnim rješenjem‘ židovskog pitanja). Također, obožavaju oružje i rat, a mir i budućnost u njihovim su medijima, koji pokrivaju gotovo sav politički i javni prostor, zabranjene riječi.
(D.J.)