Magazin
TEMA TJEDNA: DEMOKRACIJA, PARLAMENTARIZAM I POPULIZAM (I.)

Sloboda govora,
manjak odgovornosti
Objavljeno 1. prosinca, 2018.
Nezrelost društva manifestira se i krivim poimanjem vladavine naroda

Demokracija je, u prijevodu, vladavina naroda, u krizi, a sve više buja populizam - samo je kratka naznaka pojave "novih" trendova kako u svijetu tako i Hrvatskoj. Prema definiciji rječnika Cambridge, populizam je "skup političkih ideja i aktivnosti s namjerom da se dobije podrška običnih ljudi tako da im se da ono što žele", a to bi ujedno mogao biti i odgovor na krizu demokracije.

Bilo kako god, populistički pokreti i stranke posljednjih godina jačaju na političkoj sceni. Niska izlaznost na izbore dokaz je gubitka povjerenja građana u tradicionalne političke opcije, a to je jedan od argumenata kojim se koriste populisti u prezentaciji svojih modela rješenja postojećih problema u društvu i državi. Kada tomu dodamo sve brojnije referendumske inicijative raznih udruga ili, primjerice, manipuliranje sindikalnim zahtjevima i najavljivanim štrajkovima, dolazimo do populizma, koji za cilj uglavnom ima vlastitu političku promociju i nije usmjeren na bolji i kvalitetniji život građana. Građanske inicijative ipak sve češće mijenjaju politike vladajućih, iako ih stranke još ne doživljavaju ozbiljno. Mnoge takve inicijative, međutim, vuku zemlje, pa tako i Hrvatsku, unatrag, umjesto prema naprednim i modernim društvima u kojima svi građani imaju jednake šanse i jednaka prava.

"Bujanje populizma govori nam da je predstavnička demokracija u ozbiljnim problemima. Građani su nezadovoljni tim modelom i traže nešto novo", rekao je na predstavljanju knjige "Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj", uz politologinju Marijanu Grbeša, i koautor dr. sc. Berto Šalaj, izvanredni profesor političkih znanosti sa Sveučilišta u Zagrebu. Kako je Šalaj naveo, populizam može biti dobar dok je u opoziciji kao korektiv vlasti, loš kada dođe na vlast, a, prema nekim autorima, s kojima se Šalaj ne slaže, i zao. U svakom slučaju, prijetnja je liberalnoj demokraciji, jer je narod u središtu interesa, a ako narod traži ukidanje institucija demokracije i određenih prava, na primjer, manjina, to se prema populistima mora poštovati.

NEZADOVOLJNI GRAĐANI
Rezultat istraživanja provedenih u Hrvatskoj jest da nije detektiran desni populizam, stoji, između ostalog, u navedenoj knjizi. Što je prema nekim mišljenjima također upitno. Detektirali su lijevi, centristički, moralistički, poduzetnički i nacionalistički, ali ne i desni populizam. Četiri političara - don Ivan Grubišić, Željko Kerum, Milan Bandić i Dragutin Lesar - detektirani su kao populisti, i to Grubišić i Kerum kao jaki, a Bandić i Lesar kao slabi populisti. Grubišić i Kerum najčešće su glorificirali narod, iskazivali snažan prijezir prema političkoj eliti, odbijali se identificirati kao profesionalni političari, a zbog onoga što je govorio, Grubišića su svrstali u moralističke populiste. Bandić je često glorificirao narod, ali ostali indikatori populizma kod njega su slabi. Svjestan je toga da je profesionalni političar te da ne može biti antiestablišmentski orijentiran. Lesara je među populiste odveo njegov sustavni antielitizam i kritika financijskih elita. Drugo istraživanje, također objavljeno u knjizi, analiziralo je postojanje i narav populističkih elemenata u predsjedničkoj kampanji 2014. i početkom 2015. Prema tim parametrima, Šalaj i Grbeša lako su svrstali Ivana Vilibora Sinčića iz Živog zida i tada nezavisnog Milana Kujundžića među populiste. Treća studija posvećena je Mostu i zaključeno je da se može govoriti o umjerenom populizmu centrističkog oblika. Taj je umjereni populizam obilježen snažnim antielitizmom, ali tek povremenim (i potom tek sporadičnim) pozitivnim referiranjem na narod. Zaključeno je da je Most tada sebe doživljavao kao organizaciju koja ima mesijansku dužnost uspostave jedinstva, a naznačen je i svojevrsni bipolarni poremećaj te političke organizacije, od organizacije koja prije izbora nije htjela koalirati ni sa kime, do stranke koja je odmah nakon izbora inzistirala na koaliciji i sa SDP-om i s HDZ-om. Šalaj usto kaže da živimo u nekoj vrsti tranzicije - jedan svijet nam se srušio, a drugi nismo stvorili.

- Puno teoretičara aktualno stanje uspoređuje s dvadesetim i tridesetim godinama u Europi, ali ja nisam siguran u kojoj je mjeri to točno. Mislim da živimo u doista unikatnom razdoblju, u kojemu je model predstavničke demokracije u velikoj krizi zbog dva razloga: građani žele više odlučivati i bolje živjeti, a trenutno nemaju ni jedno ni drugo. Imamo političke i ekonomske slobode, ali živimo kapitalizam koji je bitno drukčiji od kapitalizma s početka 20. stoljeća i formalne ekonomske slobode ne znače nam puno. Danas nam treba novi kompromis rada i kapitala, samo što ne znamo kako ćemo ga ostvariti kad kapitalisti više nisu nacionalni nego "bježe" iz države u državu. Je li itko ozbiljan prije deset godina mogao misliti da će Donald Trump postati predsjednik SAD-a? To samo pokazuje koliko se svijet dramatično mijenja. Mi smo stvarno u političkom interregnumu - stari model više ne funkcionira, praktički je na izdisaju, a ništa novo nemamo na vidiku - izjavio je Šalaj i u jednom od intervjua.

- U korijenu svega zapravo je duboko nepovjerenje u politiku i u političare koji provode politiku u pojedinim zemljama. Pojavljuju se alternativci koji zapravo kažu "mi nudimo nešto drugo, napravit ćemo ono što vi želite, ono što je u vašem interesu" - objašnjava profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i stručnjakinja za komunikologiju, Smiljana Leinart Novosel, te dodaje: "Činjenica je da vrlo nezadovoljni ljudi, a takvih je u Hrvatskoj mnogo, žele brza rješenja, pa tako često zaboravljamo da populizam ima vizije i želje, ali ne i mehanizme kako ih ostvariti. Isključivo govore ono što smatraju da je popularno, da može ljude oduševiti i da ih pogađa ravno u srce. Ono što rade, za razliku od toga, klasični političari jest stavljanje svega toga u kontekst klasičnih mogućnosti."

POTKOPAVANJE DEMOKRACIJE
- Populisti zapravo tjeraju političare koji su zastranili od građana, koji su u nekom svom oblaku i misle da su neka kasta bogomdana i da uvijek vladaju umjesto da se jednostavno spuste na zemlju među ljude i vide koji su njihovi problemi i što ih zanima - kaže PR stručnjak Krešimir Macan te također dodaje: "I velike stranke moraju biti spremne odgovarati pravim programima, potezima i poslovima, gdje će građani zapravo shvatiti da su oni ti koji su pravi zastupnici, a da je, na primjer, Ivan Pernar iz Živog zida - zabava. Jer stranke su naučile raditi za izbore, a onda četiri godine ubirati polodove, ubirati rentu. Realno, nema stranke koja se dnevno bori za birače", zaključuje Macan.

Politolog i sveučilišni profesor, dr. sc. Pero Maldini objasnio je sam pojam populizma, koji ne čini ideologiju nego političku formu koja postoji u svim političkim ideologijama, od krajnje desnice do krajnje ljevice. Kao jednu od najvažnijih karakteristika populista istaknuo je da upravo oni nude jednostavna rješenja za kompleksne probleme. Pozivajući se uvijek na narod, nastaju pobunom protiv političkih elita, političkih institucija i predstavničke politike. Kako ističe, i u Hrvatskoj su populističke stranke proizišle iz nezadovoljstva postojećim političkim opcijama. Laburisti, Orah, Živi zid i Most pokušali su artikulirati "treću" opciju, koja je politički uspjeh temeljila na pravovremenom pojavljivanju na političkoj sceni, zasićenosti birača postojećim stanjem i, svakako, populističkom retorikom. Njihov politički neuspjeh, prema riječima prof. Maldinija, obilježen je nesposobnošću artikulacije političkih ideja, političkom nekompetencijom i sukobom između nemogućih obećanja i nerealnih očekivanja građana.

Ukupno uzevši, da populisti potkopavaju demokraciju, smatra i prof. Maldini. Sebi prisvajaju ekskluzivno pravo predstavljanja naroda, a samim time negiraju izborne rezultate. Pripisuju si misiju koju im je narod dao, a nemaju politički legitimitet, čime izravno narušavaju demokraciju u državi. Antidemokratskom manipulacijom kroz masovnu mobilizaciju i proizvodnju sukoba, jer sukobi su ono čime se populizam hrani, potkopavaju demokraciju i demokratski sustav unutar određene države. Jedina brana populizmu je civilna kultura i snažno građansko društvo s tradicijom demokratske participacije, zaključio je prof. Maldini.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Prazni izrazi i obećanja
Primjerice, problem ovrha direktno se tiče najmanje 330 tisuća blokiranih građana Hrvatske i njihovih obitelji te je često tema upravo populističkih političara. Analiza sadržaja jednog od istraživanja pri utvrđivanju populističkih elemenata u demokratskoj retorici Ivana Vilibora Sinčića iz Živog zida, mostovca Nikole Grmoje, SDP-ovca Peđe Grbina i HDZ-ovca Ivana Šukera dokazala je dominaciju antielitističke retorike i učestalu upotrebu “praznih izraza”, koji upućuju na populizam u komunikacijskom stilu političara. Rezultati su pokazali da se tri političara koriste populističkom retorikom, a kod Sinčića i Grmoje populizam je potvrđen kao politička ideologija i svjetonazorski temelj njihovih stranaka. Spomenimo i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koju mnogi ne smatraju tipičnim populistom, i njezinu sad već legendarnu izjavu na dan inauguracije: “Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras.” O čemu je ovdje riječi, prosudite sami.
ZLATKO MILIŠA

TKO NE ZNA KAMO IDE, NJEMU JE SVAKI PUT DOBAR

 

Parafrazirajući L. Dumura, može se reći da je najveća prijevara kada politika kao "umijeće služenja narodu" prerasta u uvjeravanje naroda da je i državni terorizam u službi politike mira. Svi totalitarizami funkcionirali su po načelu vođe i jedne partije, a danas su glavni vođe skriveni od javnosti. Dobili smo stranački pluralizam i parlamentarnu demokraciju, ali se metode porobljavanja i gušenja sloboda nisu znatnije promijenile. Postale su sofisticiranije i brutalnije.

Ova civilizacija veliča ljudska prava, ali ih istodobno krši i ugrožava više negoli ikada do sada. "Jednakost možda jest temeljno pravo, no ne postoji država na Zemlji koja je može pretvoriti u činjenicu", zapisao je Honoré de Balzac. Današnji totalitarizam vidljiv je u centralizaciji odlučivanja EU-a. Vladama vladaju korporacije. "Definicija spoja tako nedemokratske i centralizirane vlade i korporacija zove se fašizam", upozorava Krešimir Mišak.

IZGLEDI ZA PROMJENE
Europska unija potkopava temelje demokracije i proždire nacionalne suverenitete malih naroda. Vođena je apsolutističkom ideologijom, kojoj su strane vrednote solidarnosti, tolerancije i humanosti. Zagovornici totalitarne i nedemokratske Europske unije krivcem proglašavaju one koji razotkrivaju prave namjere EU birokrata. Kakve li ironije i da Le Pen (posta)je opasna, a slugan bankarskog sustava Macron postaje novi spasitelj demokracije. Ali ne za dugo. Francuski mu narod okreće leđa. Je li on "demokratski diktator", trebalo bi pitati sociologa koji je napisao knjigu s takvima naslovom. To je oksimoron, kao i tzv. korporativna demokracija. Građane Europe predstavljaju oni koje oni nisu izabrali, a Europska je unija sve samo ne zastupnička (parlamentarna) demokracija. Ideja o Uniji kao "slobodnoj razmjeni kapitala" prijevara je iza koje se kriju interesi krupnog kapitala. "Demokracija nije sinonim za pravdu ili slobodu, ona je načelo podređeno neotuđivim pravima pojedinca", kaže Terry Goodkind.

David Rolfe Graeber poznati je američki antropolog i deklarirani anarhist. Jedan je od pokretača pokreta Occupy Wall Street. Ne skriva da je taj pokret "anarhistički projekt". Sa svojim kolegama sveučilišnim profesorima mjesecima je bio angažiran u pripremanju pobune, a studentima je držao predavanja o razvoju izravne demokracije, o važnosti kolektivne svijesti i metodama otpora. Utopistički je vjerovao da prosvjedi s metodom izravne demokracije pridonose raspadu "američkog carstva". Od "samoupravljanja" ili neposredne demokracije do anarhije malen je korak. "Pokreti izravne demokracije koje Soros podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje", piše Caroline B. Glick u članku za Jerusalem Post 22. kolovoza 2016. U svojoj knjizi iz 2011. dirigirani kaos prepoznajem u poveznici anarhista i korporatista, u organiziranju i studentskih nereda s tzv. neopsrednom demokracijom (Anarchism - Protests - Upbringing: Anarchistic implications in student protests and upbringing). Što je veća nazočnost istinskih boraca u stvarnosti, to su veći izgledi da će se dogoditi promjene. Poraz revolucionarnog zanosa bio je neizbježan s utopističkim ciljevima, s neposrednom demokracijom i bez lidera.

U Hrvatskoj je narod od 2013. odlučio "maltretirati" vladajuće referendumima. I to je velika (pozitivna) prekretnica. Vladajući su se pobrinuli kako narodu minimalizirati mogućnosti referendumskog odlučivanja. Međutim, švicarski referendum upozorava da takvo izjašnjavanje naroda nije po sebi jamstvo demokracije. Zašto? Referendum održan u studenome 2010., na kojemu se odlučivalo o deportaciji stranaca, između ostaloga, i zbog rada na crno, izazvao je osude organizacija za ljudska prava. Tada je 53 % građana poduprlo vladin prijedlog da se žurno deportira "strance". Kao članica Schengenskog prostora, Švicarska je bila dužna omogućiti svim građanima slobodu kretanja, zaposlenja, studiranja… U nevladinoj organizaciji Europske mreže protiv rasizma (nakon referenduma) izjavili su da je to "rezultat ksenofobične i diskriminatorne kampanje". Nakon toga je u Švicarskoj prikazano nekoliko dokumentarnih filmova koji su tu zemlju pokazali u drukčijem svjetlu nego što je godinama prikazivana, kao "obećana zemlja sunca". U dokumentarcima La fortresse (Tvrđava) i Vol special (Posebni let) prikazane su jadne sudbine (afričkih) azilanata. U tom drugom filmu prikazani su krajnje nehumani zakoni za migrante, koji su dodatno srušili mit o navodnoj demokraciji u Švicarskoj.

U NAŠIM RUKAMA
Kada otkrijemo modele ušutkivanja ili pasivizacije građana, neokolonijalne aspiracije i kada shvatimo strategiju po kojoj medijski manipulatori ljudima ispiru mozak, znat ćemo se udružiti i oduprijeti. Jednom sam zapisao nečiju sjajnu misao: "Tko ne zna kamo ide, njemu je svaki put dobar." Ja bih tome dodao: "Tko misli da zna kamo ide, a ne zna kako doći do cilja, i njemu je svaki put dobar." Sve je (još uvijek) u našim rukama, jer mi možemo odlučiti kako ćemo se i kada suprotstaviti (nenasilno). Pretpostavka za to jest građanska hrabrost. Za kraj citiram austrijskog filozofa Karla Poppera: "Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva."

Piše: Zlatko MILIŠA

MARKO MUSTAPIĆ

OČIGLEDNA JE RADIKALIZACIJA POLITIČKOG DISKURSA

 

Nažalost, hrvatska demokracija nema dugu tradiciju. To je jedan od razloga brojnim političkim procesima koji vode prema nestabilnosti političkog sustava, koruptivnim aferama i, u tom kontekstu, političkim trgovinama koje vode brigu primarno o stranačkim interesima u borbama za vlast. Dakle, volja građana određena izborima zanemaruje se - kaže dr. sc. Marko Mustapić s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, i dodaje:

- U Hrvatskoj je, osim toga, kao i u europskim demokracijama, posljednjih godina došlo do rastakanja povjerenja u političke institucije. Dio opće populacije dovodi u sumnju demokraciju kao politički sustav. Klasična ideološka os desno - lijevo poprilično je deformirana tim procesima. Neokonzervativne tendencije prisutne su diljem Europe, ponajprije kao politička i kulturna reakcija zbog pada povjerenja u institucije te globalizacijskih i migracijskih procesa. Snažan rast popularnosti populističkih aktera i sve prisutniji aktivizam radikalnih desnih stranaka i organizacija, posljedica su svega navedenog. U Hrvatskoj, kao zemlji europeriferije, navedene su pojave nešto drugačijih obilježja. No, rast političkih nesnošljivosti u društvu i radikalizacija političkog diskursa u našem javnom prostoru očigledna je.

Koliko populistička retorika narušava povjerenje naroda u demokraciju? Mogu li referendumi nešto promijeniti?

- Držim da se o narodu i javnom interesu na poziciji vlasti znatno manje razmišlja u odnosu na neke partikularne i stranačke interese. Svjedočimo o do sada neviđenoj političkoj trgovini i prelascima saborskih zastupnika iz stranke u stranku, iz kluba u klub. To već dugo nije senzacionalna vijest, nažalost. Volja građana ne opterećuje i očito ne obvezuje značajan broj zastupnika i zastupnica. S druge strane, posve je legitimno ići sa zahtjevima za referendum i pritom je pravo umijeće prikupiti propisani broj potpisa. S obzirom na sve veće nepovjerenje ljudi prema politici svaka takva akcija zahtijeva veliku energiju, organizaciju i upornost. Svjedoci smo da se i u okviru civilnog sektora posljednjih godina javlja populistička retorika, na zapadu prisutna već desetljećima, koja počiva na konceptu konflikta poštenog naroda korumpirane i izopačene elite. Narod se pritom "posvećuje" kao apstraktna kategorija, a politički akteri predstavljaju se kao autentični predstavnici naroda koji skrbe za opće dobro iznoseći snažne antiinstitucionalne poruke i inzistirajući na radikalnim zahtjevima za promjenama.

APOLITIČNI MLADI
Vaš znanstveno-istraživački rad je, između ostaloga, fokusiran na mlade, populizam i demokraciju u Hrvatskoj. Kakav je to suodnos, da se tako izrazim?

- Mladi su dio opće populacije koji predstavlja ključan resurs za opstanak i razvoj svakog društva. Njihova integracija u procese političke participacije presudna je za stabilnost demokracije. Politički pristup mladima kao društveno nezrelima promašen je. Ključni nalazi istraživanja projekata o političkoj participaciji i stavovima mladih u Hrvatskoj sugeriraju prisutnost trenda tzv ‘apolitične političnosti‘. Navedeno se očituje činjenicom da je među mladima nezadovoljstvo postojećim prilikama u društvu i kritičnost naspram politike znatno izraženija nego u općoj populaciji. Stavovi o demokraciji kao političkom sustavu među dijelom mladih izrazito su negativni. Takvi su, jer prema njihovim tumačenjima hrvatska demokracija i politika predstavljaju leglo korupcije i nepoštenja. Takav osjećaj kod mnogih budi izrazito negativne emocije prema politici, što vodi prema pasivizaciji participacije dijela mladih u njenim tradicionalnim oblicima poput glasanja, ali i stranačke aktivacije malog dijela koji iz perspektive ‘apolitičnih‘, baš kao i u vrijeme socijalizma, ulaze u politiku primarno radi rješavanja određenih egzistencijalnih problema, poput zapošljavanja i slično.

U jednom intervjuu rekli ste kako populizam raste, jer ljude na izborima vode emocije, a ne razum...?

- Pa da, emocionalnost je sve izraženija komponenta političke komunikacije. Populizam počiva na inzistiranju na emocionalnosti, odnosno privrženosti pojedinca ugroženom ‘MI‘ (nama), pokradenom narodu od strane političara, "opasnih drugih" (manjina), i slično. Ne samo stranke, nego i sindikati s vremena na vrijeme nastoje mobilizirati mase zahtjevima prema Vladi. Međutim, to završi slabom mobilizacijom građana u prosvjedima na trgovima i ulicama. S druge strane, imate primjere ad hoc okupljanja posredovana društvenim mrežama u lokalnim zajednicama koje u vrlo kratkom roku okupe ljude na ulici. Emocionalna komponenta za mobilizaciju energije masa je ključna i tu su naši političari u znatnoj mjeri izgubili potencijal. Stoga dio političara ulaže silnu energiju u vezivanje svog imidža uz emocionalno nabijene događaje, posebice uz Domovinski rat ili sportaše te njihove uspjehe i proslave. Pritom političari nastoje ostaviti što neformalniji ili "narodski" dojam odustajanjem od protokola i dress codea izbjegavanjem loža i nazočnosti događajima na "običnoj", ili "narodskoj tribini", i slično.

BEZ ALTERNATIVE
Ako je demokracija u krizi, postoji li alternativa, neki drugi modeli koji bi bili funkcionalniji, bolji i pragmatičniji?

- Demokracija nema alternativu. Ona je, osim svih manjkavosti, jedina brana autoritarnosti i zaštiti ljudskih prava. Međutim, to ne znači da je lišena svojih uspona i padova. Snažni antiinstitucionalni diskursi različitih aktera, kao i neprepoznavanje razmjera krize i izostanak promjena ponašanja političkog establishmenta, generatori su problema. Bojim se da je u hrvatskom slučaju opterećenost politike brojnim aferama i beskonačnim pravosudnim procesima put u dugoročniju političku krizu. Konačno, velik je broj mladih koji emigriraju u inozemstvo. Često ističu da je, osim ekonomskih razloga, upravo razočaranost političkim prilikama imala velikog utjecaja na njihovu odluku o napuštanju Hrvatske. Nastavak postojeće političke prakse i djelovanja institucija ozbiljna su prijetnja budućnosti ove zemlje i daljnjoj eroziji stabilnosti političkog sustava.(D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana