Demokracija je, u prijevodu, vladavina naroda, u krizi, a sve više buja populizam - samo je kratka naznaka pojave "novih" trendova kako u svijetu tako i Hrvatskoj. Prema definiciji rječnika Cambridge, populizam je "skup političkih ideja i aktivnosti s namjerom da se dobije podrška običnih ljudi tako da im se da ono što žele", a to bi ujedno mogao biti i odgovor na krizu demokracije.

Bilo kako god, populistički pokreti i stranke posljednjih godina jačaju na političkoj sceni. Niska izlaznost na izbore dokaz je gubitka povjerenja građana u tradicionalne političke opcije, a to je jedan od argumenata kojim se koriste populisti u prezentaciji svojih modela rješenja postojećih problema u društvu i državi. Kada tomu dodamo sve brojnije referendumske inicijative raznih udruga ili, primjerice, manipuliranje sindikalnim zahtjevima i najavljivanim štrajkovima, dolazimo do populizma, koji za cilj uglavnom ima vlastitu političku promociju i nije usmjeren na bolji i kvalitetniji život građana. Građanske inicijative ipak sve češće mijenjaju politike vladajućih, iako ih stranke još ne doživljavaju ozbiljno. Mnoge takve inicijative, međutim, vuku zemlje, pa tako i Hrvatsku, unatrag, umjesto prema naprednim i modernim društvima u kojima svi građani imaju jednake šanse i jednaka prava.

"Bujanje populizma govori nam da je predstavnička demokracija u ozbiljnim problemima. Građani su nezadovoljni tim modelom i traže nešto novo", rekao je na predstavljanju knjige "Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj", uz politologinju Marijanu Grbeša, i koautor dr. sc. Berto Šalaj, izvanredni profesor političkih znanosti sa Sveučilišta u Zagrebu. Kako je Šalaj naveo, populizam može biti dobar dok je u opoziciji kao korektiv vlasti, loš kada dođe na vlast, a, prema nekim autorima, s kojima se Šalaj ne slaže, i zao. U svakom slučaju, prijetnja je liberalnoj demokraciji, jer je narod u središtu interesa, a ako narod traži ukidanje institucija demokracije i određenih prava, na primjer, manjina, to se prema populistima mora poštovati.

Rezultat istraživanja provedenih u Hrvatskoj jest da nije detektiran desni populizam, stoji, između ostalog, u navedenoj knjizi. Što je prema nekim mišljenjima također upitno. Detektirali su lijevi, centristički, moralistički, poduzetnički i nacionalistički, ali ne i desni populizam. Četiri političara - don Ivan Grubišić, Željko Kerum, Milan Bandić i Dragutin Lesar - detektirani su kao populisti, i to Grubišić i Kerum kao jaki, a Bandić i Lesar kao slabi populisti. Grubišić i Kerum najčešće su glorificirali narod, iskazivali snažan prijezir prema političkoj eliti, odbijali se identificirati kao profesionalni političari, a zbog onoga što je govorio, Grubišića su svrstali u moralističke populiste. Bandić je često glorificirao narod, ali ostali indikatori populizma kod njega su slabi. Svjestan je toga da je profesionalni političar te da ne može biti antiestablišmentski orijentiran. Lesara je među populiste odveo njegov sustavni antielitizam i kritika financijskih elita. Drugo istraživanje, također objavljeno u knjizi, analiziralo je postojanje i narav populističkih elemenata u predsjedničkoj kampanji 2014. i početkom 2015. Prema tim parametrima, Šalaj i Grbeša lako su svrstali Ivana Vilibora Sinčića iz Živog zida i tada nezavisnog Milana Kujundžića među populiste. Treća studija posvećena je Mostu i zaključeno je da se može govoriti o umjerenom populizmu centrističkog oblika. Taj je umjereni populizam obilježen snažnim antielitizmom, ali tek povremenim (i potom tek sporadičnim) pozitivnim referiranjem na narod. Zaključeno je da je Most tada sebe doživljavao kao organizaciju koja ima mesijansku dužnost uspostave jedinstva, a naznačen je i svojevrsni bipolarni poremećaj te političke organizacije, od organizacije koja prije izbora nije htjela koalirati ni sa kime, do stranke koja je odmah nakon izbora inzistirala na koaliciji i sa SDP-om i s HDZ-om. Šalaj usto kaže da živimo u nekoj vrsti tranzicije - jedan svijet nam se srušio, a drugi nismo stvorili.

- Puno teoretičara aktualno stanje uspoređuje s dvadesetim i tridesetim godinama u Europi, ali ja nisam siguran u kojoj je mjeri to točno. Mislim da živimo u doista unikatnom razdoblju, u kojemu je model predstavničke demokracije u velikoj krizi zbog dva razloga: građani žele više odlučivati i bolje živjeti, a trenutno nemaju ni jedno ni drugo. Imamo političke i ekonomske slobode, ali živimo kapitalizam koji je bitno drukčiji od kapitalizma s početka 20. stoljeća i formalne ekonomske slobode ne znače nam puno. Danas nam treba novi kompromis rada i kapitala, samo što ne znamo kako ćemo ga ostvariti kad kapitalisti više nisu nacionalni nego "bježe" iz države u državu. Je li itko ozbiljan prije deset godina mogao misliti da će Donald Trump postati predsjednik SAD-a? To samo pokazuje koliko se svijet dramatično mijenja. Mi smo stvarno u političkom interregnumu - stari model više ne funkcionira, praktički je na izdisaju, a ništa novo nemamo na vidiku - izjavio je Šalaj i u jednom od intervjua.

- U korijenu svega zapravo je duboko nepovjerenje u politiku i u političare koji provode politiku u pojedinim zemljama. Pojavljuju se alternativci koji zapravo kažu "mi nudimo nešto drugo, napravit ćemo ono što vi želite, ono što je u vašem interesu" - objašnjava profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i stručnjakinja za komunikologiju, Smiljana Leinart Novosel, te dodaje: "Činjenica je da vrlo nezadovoljni ljudi, a takvih je u Hrvatskoj mnogo, žele brza rješenja, pa tako često zaboravljamo da populizam ima vizije i želje, ali ne i mehanizme kako ih ostvariti. Isključivo govore ono što smatraju da je popularno, da može ljude oduševiti i da ih pogađa ravno u srce. Ono što rade, za razliku od toga, klasični političari jest stavljanje svega toga u kontekst klasičnih mogućnosti."

- Populisti zapravo tjeraju političare koji su zastranili od građana, koji su u nekom svom oblaku i misle da su neka kasta bogomdana i da uvijek vladaju umjesto da se jednostavno spuste na zemlju među ljude i vide koji su njihovi problemi i što ih zanima - kaže PR stručnjak Krešimir Macan te također dodaje: "I velike stranke moraju biti spremne odgovarati pravim programima, potezima i poslovima, gdje će građani zapravo shvatiti da su oni ti koji su pravi zastupnici, a da je, na primjer, Ivan Pernar iz Živog zida - zabava. Jer stranke su naučile raditi za izbore, a onda četiri godine ubirati polodove, ubirati rentu. Realno, nema stranke koja se dnevno bori za birače", zaključuje Macan.

Politolog i sveučilišni profesor, dr. sc. Pero Maldini objasnio je sam pojam populizma, koji ne čini ideologiju nego političku formu koja postoji u svim političkim ideologijama, od krajnje desnice do krajnje ljevice. Kao jednu od najvažnijih karakteristika populista istaknuo je da upravo oni nude jednostavna rješenja za kompleksne probleme. Pozivajući se uvijek na narod, nastaju pobunom protiv političkih elita, političkih institucija i predstavničke politike. Kako ističe, i u Hrvatskoj su populističke stranke proizišle iz nezadovoljstva postojećim političkim opcijama. Laburisti, Orah, Živi zid i Most pokušali su artikulirati "treću" opciju, koja je politički uspjeh temeljila na pravovremenom pojavljivanju na političkoj sceni, zasićenosti birača postojećim stanjem i, svakako, populističkom retorikom. Njihov politički neuspjeh, prema riječima prof. Maldinija, obilježen je nesposobnošću artikulacije političkih ideja, političkom nekompetencijom i sukobom između nemogućih obećanja i nerealnih očekivanja građana.

Ukupno uzevši, da populisti potkopavaju demokraciju, smatra i prof. Maldini. Sebi prisvajaju ekskluzivno pravo predstavljanja naroda, a samim time negiraju izborne rezultate. Pripisuju si misiju koju im je narod dao, a nemaju politički legitimitet, čime izravno narušavaju demokraciju u državi. Antidemokratskom manipulacijom kroz masovnu mobilizaciju i proizvodnju sukoba, jer sukobi su ono čime se populizam hrani, potkopavaju demokraciju i demokratski sustav unutar određene države. Jedina brana populizmu je civilna kultura i snažno građansko društvo s tradicijom demokratske participacije, zaključio je prof. Maldini.