Odnosi između Turske i Sjedinjenih Američkih Država u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata evoluirali su nakon 2. konferencije u Kairu prosinca 1943. godine, na kojoj su sudjelovali predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt, premijer Velike Britanije Winston Churchill i premijer Turske İsmet İnönü te ulaskom Turske u Drugi svjetski rat na strani saveznika u veljači 1945., čime je Turska osigurala mjesto osnivačke članice Ujedinjenih nacija (UN).

Do 1941. godine kod Roosevelta i Churchilla prevladavao je stav da kontinuirana neutralnost Turske služi interesima Saveznika za blokiranje sila Osovine od ostvarivanja strateških ciljeva na Bliskom istoku. Ali neke važne pobjede sila Osovine do kraja 1942. dovele su do toga da su Roosevelt i Churchill ponovo procijenili potrebu sudjelovanja Turske u ratu na strani Saveznika. Turska je tijekom Drugog svjetskog rata održavala vojsku i zračne snage pristojne veličine i snage, a naročito je Churchill želio da Turci otvore novu frontu na Balkanu. Turska je konačno pristupila ratu na strani Saveznika 23. veljače 1945., nakon što je na konferenciji na Jalti najavljeno da će u UN biti prihvaćene samo države koje su formalno bile u ratu s Njemačkom i Japanom. Međutim, do 1. ožujka 1945. godine Turska nije direktno sudjelovala u vojnom sukobu, ograničavajući svoju nazočnost u opskrbi, logistici i nametanju političkih i ekonomskih sankcija državama Osovine.


Teškoće s kojima se Grčka suočavala nakon Drugog svjetskog rata u suzbijanju komunističke pobune, zajedno sa zahtjevima SSSR-a za postavljanjem vojne baze u turskom zaljevu, potaknule su SAD da objavi Trumanovu doktrinu 1947. godine. Trumanova doktrina bio je američki vanjskopolitički plan o zaustavljanju komunizma, koji je uključivao važnu ekonomsku i vojnu pomoć Turskoj i Grčkoj, uz jamstvo sigurnosti za te dvije države. Ova podrška manifestirala se u operaciji Gládio (ime tajne organizacije, koju je NATO postavio u Italiji poslije Drugog svjetskog rata protiv komunističke ekspanzije na zapadnu Europu. Gládio je bio samo dio niza nacionalnih procesa uspostavljenih 1948., gdje je projekt djelovao u mnogim zemljama NATO-a ili čak u neutralnim zemljama).


Nakon što je sa snagama Ujedinjenih naroda sudjelovala u ratu u Koreji Turska je 1952. godine pristupila organizaciji Sjevernoatlantskog saveza - NATO. Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina Turska je generalno surađivala s drugim saveznicima SAD-a na Bliskom istoku (Iran, Izrael i Jordan) kako bi zadržala utjecaj (Egipat, Irak i Sirija) koji su bili bliski Sovjetskom Savezu. Tijekom Hladnog rata Turska je bila važan dio jugoistočnog krila NATO-a. Od 1954. godine Turska je ugostila zračnu bazu İncirlik, važnu operativnu bazu zračnih snaga SAD-a, koja je odigrala ključnu ulogu tijekom Hladnog, kao i Zaljevskog rata 1991. godine. Tursko-američki odnosi realno su ojačani pristupanjem Turske u Sjevernoatlantski savez NATO 1952. godine. Turska je postala zemlja s drugom po veličini vojskom po broju vojnika u NATO-u nakon SAD-a. Za svoje bilateralne odnose koristili su čak termin "strateški saveznici". Ali njihovo savezništvo suočavalo se s velikim krizama u proteklim desetljećima, a neslaganje je često dostizalo zategnute faze tih odnosa. Ponekad zbog razlika i pogleda na određena pitanja odnosi između dva saveznika dovodili su do smanjenja povjerenja na vrlo nizak nivo.

Najznačajnije krize u tursko-američkim odnosima tijekom proteklih desetljeća su:


1. Kubanska raketna kriza 1962.: Jedna od najvećih kriza u američko-turskim odnosima, a neki je vide kao početak "američke izdaje" Turske i prve znakove ignoriranja turskih interesa od strane Washingtona, kao i početak opadanja povjerenja između dva saveznika. U listopadu 1962. izbila je tzv. kubanska raketna kriza, s napetostima između SAD-a i zapadne alijanse na jednoj strani i SSSR-a na drugoj strani, a ta je drama dostigla vrhunac zbog postavljanja sovjetskih raketa na Kubi, što je izazvalo krizu koja je umalo dovela do nuklearnog rata. Nakon što su tenzije dostigle vrhunac, kao rezultat tajnih pregovora, SAD i Sovjetski Savez postigli su sporazum o obuzdavanju krize. Sovjetski Savez povukao je svoje strateške rakete s Kube u zamjenu za povlačenje strateških projektila SAD-a s teritorija Turske. Povlačenje strateških raketa "Jupiter" iz Turske obavljeno je tajno i na vrhuncu vojnih tenzija. SAD je odluku o povlačenju strateških raketa donio bez konzultiranja ili čak informiranja turske strane. Taj američki potez naljutio je Ankaru, koja je smatrala da se taj potez u Turskoj razumije kao američka izdaja interesa Turske.


2. Pismo predsjednika Johnsona 1964.: Nakon godina napetosti između Turske i Zapada, uopće zbog povećavanja razlika između Turske i Grčke oko pitanja Cipra, američki predsjednik Lyndon Johnson poslao je snažnu poruku turskom premijeru İsmetu Inönü, prijeteći da će povući američku vojnu prisutnost u Turskoj ako Turska upotrijebi vojne snage na Cipru. U svom pismu Johnson je zaprijetio riječima da Turska nema pravo koristiti američko oružje bez dogovora s američkom administracijom i da će, ako Turska intervenira na Cipru, uslijediti sankcije. To je značilo da, ako Turska bude napadnuta od Sovjetskog Saveza, NATO neće braniti Tursku. Te su direktne i eksplicitne prijetnje dovele do eskalacije razlika između dvije zemlje. Turska je počela zbližavanje sa Sovjetskim Savezom. Normalizacija odnosa sa SAD-om počela je nakon poraza premijera Inönüa na izborima 1965. godine i promjene vlasti u Ankari.


3. Zatvaranje vojne baze İncirlik 1974.: U jednoj od najvećih kriza između dvije zemlje u modernoj povijesti Turska je donijela odluku bez presedana, a to je jednostrano ukidanje svih vojnih sporazuma sa SAD-om i protjerivanje tisuća turskih vojnika i civila nakon odluke turske vlade da prenese kontrolu i suverenitet nad svim američkim vojnim bazama u Turskoj na tursku vojsku. Taj potez uslijedio je kao reakcija na američku zabranu dostavljanja oružja Turskoj zbog turske invazije na Cipar 1974. godine. To je riješeno tek poslije tri godine, kada je američka vlada povukla odluku o zabrani isporuke oružja Turskoj 1977. godine. Turci ovaj incident slave kao model suočavanja s "arogancijom SAD-a".


4. Operacija Kapuljača (Hood event) 2003.: Nakon američkog napada na Irak, 4. srpnja 2003., grupa američkih vojnika uhitila je grupu turskih vojnika, koji su radili u sjevernom iračkom gradu Sulaymaniyahu, i odvela ih s kapuljačama na glavama. Turski vojnici bili su saslušani od američkih oružanih snaga. Nakon 60 sati vojnici su pušteni jer je Turska podnijela prigovor SAD-u. Američki državni tajnik za obranu Donald Rumsfeld napisao je posebno pismo turskom premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu izrazivši žaljenje zbog incidenta. Incident je naštetio diplomatskim odnosima Turske i SAD-a i označava prekretnicu u odnosima između dvije zemlje. Iako je incident u SAD-u bio relativno slabo medijski pokriven, to je bio veliki incident za turske medije, a mnogi građani to vide kao smišljenu uvredu turskoj vojsci.


5. Vizna kriza 2017.: Ambasada SAD-a u Ankari 8. listopada 2017. najavila je obustavu izdavanja viza i pružanje konzularnih usluga u američkoj ambasadi i u konzulatima u Turskoj, "osim imigracijske vize", i odmah je turska ambasada u Washingtonu odgovorili na potez SAD-a i provela slične mjere. Kriza je izbila nakon uhićenja Metina Topuza, zaposlenika američkog Generalnog konzulata u Istanbulu, optuženog za špijuniranje te odnose s organizacijom Fethullaha Gülena. Nakon višemjesečnih napetosti dvije zemlje su postigle dogovor da riješe ovu krizu.


6. Kriza s pastorom Brunsonom 2018.: Unatoč uhićenju američkog pastora Andrewa Brunsona u listopadu 2016., na osnovi optužbi za suradnju s terorističkim organizacijama i sumnjama u njegovu ulogu u pokušaju državnog udara 2016. godine, američki predsjednik Donald Trump aktualizirao je i zaoštrio svoje zahtjeve prema Turskoj da se pastor odmah oslobodi.


7. Burni ljetni mjeseci - lipanj, srpanj i kolovoz 2018.: Erdoğan je u prvom krugu pobijedio na predsjedničkim izborima s 52,6 % glasova. Tom pobjedom zemlja je prešla iz parlamentarnog sustava u predsjednički, gdje je izvršna vlast koncentrirana u rukama predsjednika. Reakcija Bijele kuće bila je vrlo skeptična. Glasnogovornica Sarah Sanders izjavila je: "Potičemo Tursku da poduzme korake za promoviranje demokracije." US State Department priopćio je da poštuje ishod predsjedničkih izbora u Turskoj.


Washington je odbio prijedlog za razmjenu imama Gülena s protestantskim svećenikom Brunsonom, koji je 25. srpnja prebačen u kućni pritvor. Američki državni tajnik Mike Pompeo rekao je: "Pozdravljamo ovu dugo očekivanu vijest, ali to nije dovoljno." Dan poslije predsjednik Trump je zatražio od Turske da odmah oslobodi svećenika, upozoravajući da je SAD spreman uvesti "velike sankcije" Turskoj. Nekoliko dana poslije Erdoğan je optužio Washington da razmišljaju prema "misionarskom cionističkom" mentalitetu.

SAD je nametnuo sankcije ministrima unutarnjih poslova i pravosuđa Turske, nakon što su ih optužili da igraju ključnu ulogu u zadržavanju i pritvaranju svećenika Brunsona. U javnosti se stvarao privid da su SAD i Turska u tzv. "svećeničkom" sukobu zbog pastora Brunsona i imama Gülena. Ipak, odnosi između SAD-a i Turske su puno kompleksniji i isprepleteni, a pogotovo u kontekstu novih geopolitičkih i geostrateških promjena u svijetu.

Predsjednik Trump najavio je povećanje carine na uvoz čelika i aluminija iz Turske na 50 % i 20 % te napisao na Twitteru: "Naši odnosi s Turskom u ovom trenutku nisu dobri." Turska lira je u jednom danu izgubila 16 % svoje vrijednosti u odnosu prema dolaru. Erdoğan je govorio o "ekonomskom ratu" i pozvao Turke da podrže svoju valutu te upozorio kako je na djelu "nacionalna borba". Također, u srpnju je upozorio da će Turska potražiti "nove prijatelje i saveznike, osim ako Washington ne počne poštovati suverenitet Turske" i da "pogrešno prijetiti Turskoj zbog pastora" te dodao: "Stidite se, i sram vas bilo što zamjenjujete strateškog partnera u NATO-u za svećenika."
(Temat preuzet od Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije /IFIMES/ iz Ljubljane. Tekst je dio opsežne analize "Odnosi Republika Turska - SAD: ‘Svećenički‘ sukob SAD-a i Turske")