Promocija nove knjige "Sat hrvatskog", prof. dr. sc. Zlatka Kramarića, održat će se danas (petak, 30. studenoga) u 19 sati u osječkoj knjižari Nova. O knjizi će, osim autora, govoriti književna kritičarka, prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić te izv. prof. dr. Kristina Peternai Andrić.

Iako u podnaslovu knjige stoji da je “Sat hrvatskog” ujedno i “re:vizija prošlih sjećanja”, objasnite o čemu se radi, što je između korica?

- Ovaj moj ‘Sat hrvatskog - re:vizija prošlih sjećanja‘ trebao bi biti uspješan pokušaj kako na jedan literaran, to će reći manje dosadan način artikulirati neke od onih tema o kojima sam na jedan dručiji, teorijski način pisao u nekim od svojih prethodnih knjiga, ‘Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike‘, ‘Nostalgija - kratka povijest zaborava‘. Treba biti iskren i reći da čitanje teorijskih tekstova i nije neki previše ugodan posao. Najčešće su teorijski diskursi za nijansu prenaporni običnom čitatelju, izazivaju dosadu i kao takvi ne čine baš neko preveliko zadovoljstvo. R. Barthes bi rekao da u njima teško možemo pronaći dovoljnu količinu ugode, ‘zadovoljstva u tekstu‘! Literaturni tekstovi ipak su nešto posvema drugo. No očito je da i ja kao i većina drugih pisaca zapravo cijeloga života pišemo jednu te istu knjigu, koju pri tome neprestance mijenjamo. To se posebice odnosi na one pisce koji se bave fenomenom pamćenja. Kao što to lijepo primjećuje Alaida Assmann, teme pamćenja/sjećanja/zaborava dovoljno su velike, važne, teške i fascinantne da je itekako moguće stalno im se vraćati. I upravo to ja i u ovoj neteorijskoj knjizi sustavno pokušavam činiti. Naime, historijski teret života u nekim prethodnim vremenima nikako nije bilo moguće izbaciti tako što bih pojedine epizode sustavnog nasilja, koje i nisu uvijek bile tako vidljive, samo tako zaboravio: moja su sjećanja moja etička obveza! Doduše, to ne znači da su ta moja sjećanja samo po sebi nešto a priori pozitivno. I ona su, baš kao i zaborav, svojstvena čovjeku, i kao takva nisu ni jedno ni drugo, ni dobro ni loše, nego su i jedno i drugo, nužna kako bismo se mogli nekako snaći u životu.

Naslovom knjige referiraš se na roman "Sat njemačkoga" Siegfrieda Lenza, no moj je dojam da bismo s referencama mogli ići i do "Časa anatomije" Danila Kiša, pa i do Rembrandtova "Sata anatomije"...?

- Pa najveći dio moje knjige i nije ništa ino nego rezultat moje svakojake lektire, i one što pripada svijetu literature, ali u jednakoj mjeri i one što je dio svijeta glazbe i filma. Na nekoliko mjesta u knjizi i eksplicite kažem da sva moja iskustva i dolaze isključivo iz svijeta literature. (Ne znam koliko je to priznanje neki obećavajući program)! Stoga će pozorni čitatelj u knjizi pronaći reference i na Lenza, i na Kiša, i na Rembrandta, i na Krležu, i na Faulknera, i na Joycea, i na Erazma Roterdamskog… Nadalje, u ovoj sam se knjizi često referirao na iznimnu mudrost jednoga Vlade Gotovca, ali nisam imao ništa protiv ni onih poruka koje su nam slali jedan Cohen, Dylan… Doduše, u nekim ležernijim vremenima bili su mi važni i neki drugi autori, poput F. Sinatre ili N. Simone…

Kad smo kod sjećanja, "Sat hrvatskog" čita se i kao roman struje svijesti, što u određenoj mjeri može biti blisko s W. Faulknerom?

- Nikako nisam uspijevao taj ‘eruditivni kompleks‘ u ovoj knjizi svesti na neku ‘pravu mjeru‘. No on mi je bio potreban, kao što i ti to dobro primjećuješ, da na jedan dublji, što će reći nešto ozbiljniji, način seciram ‘svijet/sve oko sebe‘, i povijest, i politiku, i neke pojave u društvu, kao i likove koji sve te pojave i generiraju. I to sam činio na jedan relativno ‘nježan‘ način. Naime, svaki put želio sam to svoje ‘seciranje‘ promatrati i očima onoga drugoga. Bez obzira na to što se s tim ‘drugim‘, u pravilu, nisam nešto previše slagao.

Uz sve što sam naveo, "Sat hrvatskog" je i tvoja do sada najintimnija knjiga, i u emotivnom i u svakom drugom pogledu (ironične primjedbe, cinizam, čak tu i tamo zabavne ‘anegdote...). Jesi li svjesno išao na takvu romaneskno-pripovijednu formu?

- U pravu ste! Konačno, zar i naslov ovoga romana nije, zapravo, posuđenica iz drame W. Shakespearea, ‘Macbeth‘? U petom činu te drame na vijest o smrti lady Macbeth glavni junak rezignirano konstatira: Život je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa! Nemam ništa protiv da se i moja sjećanja svedu na priče idiota koje su uistinu pune ‘buke i bijesa‘, i koje kao takve drugima ne moraju značiti apsolutno ništa. Ali, bez obzira na taj mogući osjećaj, to ne znači da ću ja samo tako odustati od svojih opsesivnih tema i da ću samo tako odustati od propitivanja stvarnosti, politike, povijesti, nacionalnih narativa, prava, obiteljskih trauma… Naime, mišljenja sam da u svim (ne)vremenima mora postojati ona (pravno-politička) svijest koja će bez ostatka osuditi svaku vrstu nepravde. Ne može biti pravo kada se nekoga iz čista mira uhvati i protjera iz njegova sela, mjesta, pa se onda ta otuđena imovina, zemlja, kuća... dodijeli nekome drugome… Takvo što ne smije dopustiti ni razum, ali ni bilo koji zemaljski zakon.

Odavno sam želio napisati ‘pravi‘ roman. Iako o strukturi/kompoziciji romana znam gotovo sve, nema te knjige, teksta o romanu koji nisam pročitao, od prvoga trenutka svjestan sam da je pisanje romana ipak nešto posvema drugo i da ja, nažalost, ne posjedujem talent jednoga Umberta Eca, koji je, u svojim relativno kasnim godinama života (to je jedina sličnost između mene i njega, jer i ja sam se u ‘zrelijim‘ godinama odlučio na taj pothvat), poslije svih onih sjajnih i nezaobilaznih teorijskih knjiga, odlučio napisati i jedan ‘pravi‘ roman. I napisao je ni više ni manje nego - "Ime ruže".

Sam naglašavaš da progovaraš (pišeš) iz pozicije "nepouzdanog pripovjedača" koji nema monopol nad istinom. S tim u vezi, mogu li sjećanja uopće biti pouzdana, ili ih odmak vremena nužno nagriza, pa je u tom slučaju fikcija pouzdani izlaz iz bespuća prošlosti?

- A zar bi jedan liberal uopće mogao pristati na poziciju ‘sveznajućeg pripovjedača‘, koji sve zna i koji ni u što ne sumnja? Moja literatura/fikcija ni na koji se način ne razlikuje od mojih svjetonazora, mojih uglavnom liberalno-političkih strategija što su, vremenima usprkos, ipak prilično postojana. Doduše, to samo po sebi ne mora ništa pozitivno značiti! Kao što sam već i rekao, ni sjećanje ni zaborav nisu sami po sebi ni dobri ni loši. Nadalje, kao što to u svojoj najnovijoj knjizi ‘Oblici zaborava‘ Alaida Assmann primjećuje, zaborav je mnogo više od pukog manjkavog modusa sjećanja. Značenje zaborava daleko prevladava zaboravnost, sklonost slabom pamćenju. Stoga nije moguće steći jasniju predstavu o brojnim i raznorodnim oblicima i funkcijama zaborava ako se prije toga ne zapitamo u kojim se psihološkim, društvenim i političkim okvirima ljudi sjećaju, odnosno zaboravljaju, i kakvi se osjećaji pri tome javljaju ili potiskuju. Vidim da ste pozorno čitali moju knjigu, pa ste onda i mogli vidjeti kako i sam na nekoliko mjesta u knjizi otvoreno, bez ikakvih uljepšavanja, priznajem da se u nekim situacijama nisam ponašao na način slobodnog građanina. U nekim su situacijama, na moju veliku, i ondašnju i sadašnju, žalost, prevladali osjećaji straha, ‘stalne, ontološke ugroženosti‘. I te životne činjenice nikakva literatura, fikcija neće uspjeti promijeniti. I ja zbog toga i nisam nešto previše tužan. Nije svakome suđeno da se u svim životnim situacijama ponaša kao što se Sava Kovačević ponašao na Sutjesci. A najvjerojatnije i opis sjećanja na to ‘herojstvo‘ dugujemo nekoj literarno-ideološkoj konstrukciji koja je u nekim vremenima bila obvezujuća! Osobno sam kudikamo skloniji alternativnim viđenjima prošlosti.

Za kraj, nakon ove tvoje, meni osobno najbolje knjige slijedi li napokon i toliko žuđeno izdanje koje već godinama najavljuješ - "Poetika trača"?

- I tijekom pisanja ove knjige bilo mi je i više nego jasno da poslije čitanja ‘Sata hrvatskog‘ neće svi biti baš previše sretni. Mnogima se neće svidjeti moje viđenje njihovih uloga u svim onim našim ‘svjetskim revolucijama‘. Stoga ne smijem ni pomisliti što bi tek rekli kada bih, u dogledno vrijeme, uspio napisati/sklepati i ‘Poetiku trača‘, za koju već sada imam toliko skupljenog i obrađenog materijala. No, kao što sam već rekao, od pisanja nije moguće odustati, pa je realno očekivati da će i to obećanje biti izvršeno. Konačno, i ja se najčešće ponašam na način jednog Erazma Roterdamskog, meni toliko važnog autora, koji je smatrao da se neke stvari u životu jednostavno moraju izreći, ma koliko one ludo, odnosno glupo u tom trenutku zvučale.