Stari dobri London. Paddington 11 godina poslije gotovo nimalo nije promijenio izgled. Angus Steakhouse i dalje radi ko bijesan, Sawyers pub, jedan od najstarijih u Londonu također, kao i mala zalogajnica Lite bite pokraj njega koju je 2007. držao nekakav tip s Kosova.

Ovaj put nisam stigao provjeriti je li i on još tamo, ali uglavnom sve je ostalo na svom mjestu. Nisam slučajno izabrao Paddington za svoju rezidenciju tijekom novog boravka u Londonu. Bila je to, kako bi se reklo, kombinacija čimbenika. Dijelom zbog organizacije posla, a dijelom i zbog copranja. Kada sam posljednji put odsjeo u Paddingtonu, Hrvatska je slavila na Wembleyu sa 3:2. Pa, eto, čisto da ne ureknem, opet sam na istom mjestu. Već u petak se moglo sresti i prethodnicu hrvatske navijačke vojske. Skupina mlađih cura i dečki očito je prvi put bila u prijestolnici Ujedinjenog Kraljevstva jer je bila silno razočarana kada je saznala da pubovi rade samo do 23 sata te da nakon toga nikako nije moguće dobiti piće. Dobro, tako je u tzv. “prvoj londonskoj zoni”, jer su inspekcije česte, ali ako se malo odmaknete od nje, ni ta pravila radnog vremena nisu baš tako striktna. Tada je jedino važno biti unutra, najavi se, kao, posljednja runda, zaključaju se vrata, ali se boravak može produžiti i do sitnih sati. Inače, londonske zamenitosti sam, uglavnom, pregledao još prije više od 20 godina, a “utrđivanje gradiva” nije baš nužna kategorija. Zapravo jedino što mi nedostaje u kolekciji “London landmarksa” jest ulazak u tvrđavu Tower. Dok sam bio mlađi i entuzijatičan, pokušao sam u tri navrata i poljubio vrata. Tada se još nije mogla kupiti ulaznica preko interneta i rezervirati ulaz. Sve se svodilo na dugo čekanje u redovima, prvo za kupnju ulaznice, pa onda i za sam ulazak u Tower. Meni se nije dalo čekati i na kraju nikada nisam kročio u njega. Ma, jednom ću ući, ali to nije bilo rezervirano ni za ovaj put. Premalo je bilo vremena. Zato pri svakom novom dolasku ovamo istražujem one znatno manje razvikane stvari koje čovjeku pružaju pravi užitak. Ovaj put sam izabrao odlazak na utakmicu National League (peti rang natjecanja, nap. a.) između Leyton Orienta i Bromleya. Bio je to okršaj londskih klubova na Brisbane Roadu, lijepom stadionu Leyton Orienta u istočnom Londonu kapaciteta 9271 gledatelja. I poseban doživljaj. Naravno, svi oni koji dolaze u London a nogomet im je u krvi rado bi pogledali utakmicu nekog od londonskih premijerligaša, ali meni je ovaj susret bio mnogo veći užitak. Tu se igra, ono što se kaže, bez mozga i pameti. Taktika nije u prvom planu, nego tempo i jurnjava. Kvaliteta, jasno, nije baš posebna, ali zbog nje nisam ni išao pogledati tu utakmicu. Popiješ pivo, dobro se zabaviš pa poslije opet na pivo. To je smisao i svrha tih susreta. Čisto informacije radi, Leyton je pobijedio sa 3:1 i trenutačno je na vrhu lige, ciljajući povratak u društvo profesionalaca, u Legue Two. No najzanimljiviji doživljaj utakmice zbio se uoči drugog poluvremena, kada je neki šaljivi navijač u dresu Leyton Orienta sišao s tribine i zagrijavao se s igračima svog kluba! Istina, dijelile su ih reklame, ali sve što su radili igrači na zagrijavanju, radio je i taj tip. Možete misliti kakva je to zabava bila! I nitko ga od redara nije dirao, jer čovjek nije ugrožavao nikoga, pa su ga pustili neka se zagrijava iako smo mi ostali imali dojam kako je frajer već sasvim pristojno “zagrijan”. Inače, utakmicu je gledalo nešto više od 6000 ljudi. Pazite, peta liga! I zato je to bilo ugodno provedeno sunčano subotnje londonsko poslijepodne.