U vrijeme jednoumlja, kako se neki od nas dobro sjećaju, pokušavali su nas u školama uvjeriti kako je čovjek najmoćniji i najjači. Čovjek buši tunele, gradi brane, leti zrakom i svemirom... Učili su nas da je čovjek najjači, najpametniji te da mu se ništa ne može suprotstaviti (pogotovo ako se pokorava direktivama partije). Ipak, svaki istinski znanstvenik itekako je svjestan koliko je čovjek ograničen. Što više proučava svijet i svemir, to više spoznaje kako je svemir neizmjeran te kako naš um nikada ne može otkriti baš sve tajne prirode i svemira. Što više otkrivamo, to nam se više otvaraju sve veće nepoznanice. I, konačno, dolazi ono najvažnije. Čovjek nije pobijedio ni bolest ni smrt.

Pa što je onda stvarno veliko, tko je onda stvarno velik? Odgovor nam nudi jedan anđeo: Mihael. Njegovo je ime zapravo upitna rečenica: "Mi ha el?", što znači: "Tko (je) kao Bog?" Biblija takvo ime daje anđelu koji je stao u obranu Božje časti, kada su ga drugi anđeli pokušali osporiti.


"Tko je kao Bog?" To je pitanje uvijek prisutno među ljudima. Tako mi redovito - svjesno ili nesvjesno - uzimamo sebi "bogove" koji su nam najvažniji i kojima služimo. Štoviše, čovjek je u određenom trenutku sklon sebi davati božanske atribute. Zamamno je izdizati se iznad drugog čovjeka, zamamno je tražiti moć, ugled, vlast, užitke. Prekrasno je vidjeti sebe na vrhu, a sve ostale u dolini i prašini. Tako u sebi nastojimo ostvariti onu staru napast: "Bit ćete kao bogovi." I kako to redovito završava? Umorim se, polomim noge, dan mi prođe, život mi prođe i uvidim da sam samo čovjek, slab, podložan svim bolestima, od osteoporoze do staračke demencije.


Mudro je Boga - obožavati. Jer čovjek koji traži istinskoga Boga, naći će sebe, svoju istinsku narav, pronaći će smisao vlastitoga života unatoč nedaćama, nevoljama i nesrećama kojima smo izloženi. Vjera u Boga kojiput rezultira i mukom i nevoljom i - križem. Međutim, ispunja čovjeka mirom, jer vjeruje da će - na nama neobjašnjiv način - Bog ipak sve kockice posložiti, kao što je učinio da Isus nakon križa uskrsne. Naprotiv, sva druga božanstva samo su surogati, nadomjestci, isprazna obećanja koja nas na kraju ostavljaju praznima. Jer, veli Pismo: "Poput daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju." Međutim, kako veli prvi psalam, čovjek koji se u Boga uzda jest "k‘o stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi..." Za to nam jamči Mihael, anđeoski prvak.