Domagoj Jurčić, s nadimkom Sremac, "tigar" je iz Vukovara koji u svom gradu, u domu pokraj vukovarskog vodotornja - simbola stradanja i otpora Vukovara agresiji 1991. godine, u poslijeratnim godinama pronalazi mir u slikanju i kreativnom radu. Živi, kako sam kaže, sa željom i u nadi da Vukovar postane grad prosperiteta, grad u kojemu će u miru i blagostanju odrastati što više djece i mladih "jer će to značiti da žrtva nije bila uzaludna."

Jurčića je rat zatekao u trenutku dok je bio na odsluženju vojnog roka tadašnje JNA u Benkovcu, odakle je pobjegao i javio se za obranu domovine. Postaje ubrzo pripadnikom 1. gardijske brigade "Tigrovi" s kojom prolazi prvi teren, Kostajnicu. "Već tada više nije bio moguć kontakt s Vukovarom gdje su mi ostali roditelji i dvojica braće, vijesti o njima više nisam imao", sjeća se taj danas 48-godišnji umirovljeni hrvatski ratni vojni invalid. Ratni put vodio ga je potom, s "Tigrovima", do Okučana, Gradiške, Novske, južnog bojišta... U Vukovar se vratio, jedva dočekavši, čim je to bilo moguće. "Zov kuće, Dunava, bio je jači od svega", rekao je. Iako je njegov ratni put stjecajem okolnosti bio izvan Vukovara, za svoj je grad "vječito stepio". "Otac i djed su nakon pada Vukovara završili u logoru, bolesna baka i majka, snaha i djeca prošli su sabirne centre u Srbiji odakle su završili na raznim stranama u Hrvatskoj, razdvojeni. Djed, koji je bio 1911. godište, izašao je iz logora nakon sedam-osam dana, otac je ostao zatočen do pred kraj ‘91. Nažalost, u ratnom Vukovaru ostao sam bez dva brata", priča Sremac prisjećajući se tih teških dana za Vukovar i Vukovarce.

Imena njegove braće, Josipa (rođ. 1962.) i Vladimira (rođ. 1964.) i danas su na popisu nestalih. Jedan vukovarski branitelj i pripadnik 204. brigade, drugi pripadnik Civilne zaštite, nestali su nakon pada Vukovara u zloglasnom Veleprometu. "Trebalo mi je vremena da prihvatim da živjeti u mržnji neće riješiti problem. Otac je preminuo ne dočekavši istinu o svojim sinovima. Prelomiš to, odlomi se jedan komad kamena sa srca, ostane ta tuga što znamo da su Josip i Vladimir tu negdje, na nekoj nama nedohvatljivoj lokaciji, nepoznate sudbine, ali s druge strane, mi smo u svom gradu, svojoj državi. I svaki dan u godini u našim životima emocije su iste, ne samo ovih dana u studenome. Za obiteljskim stolom uvijek su dvije stolice za moju braću", kaže dodajući da jednako misli i na svoje poginule suborce, braću iz "Tigrova". Bol Vukovara su, kaže, i nekažnjeni zločini.