Jedan od hrvatskih generala s velikim ratnim iskustvom je i predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac, bivši načelnik Glavnog stožera i ministar obrane RH. S Miljavcem smo razgovarali o vojnom aspektu obrane Vukovara 1991. i o tome bi li takvo što bilo moguće i danas, u vrijeme svakodnevnog napretka tehnike i tehnologije.

Uz nemjerivu hrabrost branitelja Vukovara, koji segment obrane, pravac ili vrstu postrojbe držite ključnim što su toliko dugo izdržali braneći grad?

- Ne bih želio izdvajati nikoga posebno jer moramo gledati grad kao integralno bojište. Svi pravci su bili važni, a ljudi koji su ostali i zatvarali te pravce prema ulazu u grad doista su heroji. Tu nema nedoumice, jer s oružjem koje su imali izdržati tako dugo doista je herojstvo. Definitivno je premoć druge strane bila ogromna. Teško je nekoga posebno izdvajati, sigurno je da je, primjerice, na pravcu čiju je obranu predvodio pokojni Blago Zadro često bilo teško.

Što im je u vojnom smislu, osim broja ljudi, najviše nedostajalo da svoju obranu učine nedodirljivom ili bar manje propusnom za sve ono što je sa srpske strane nadiralo prema Vukovaru?

- To je dosta kompleksno pitanje. Ovisi i o samoj taktici napadača, a oni su imali otvorene mogućnosti primijeniti nekoliko varijanti. S jedne su strane mogli okružiti grad, staviti ga pod blokadu i čekati da on pomalo odumire. Mislim da su oni odlučili ne čisto vojnom logikom, nego inatom, želeći pošto-poto ući u Vukovar. Naravno da je to bio i početak stvaranja i razvoja hrvatske vojske, da je nedostajalo svega, ljudi, ali prije svega tehnike. Primjerice, da su tu bila moderna protuoklopna sredstva, jer su neprijatelji definitivno željeli oklopom dominirati i ući u grad, da su se naše snage mogle braniti s 1000, 1500 ili 2000 metara, to bi bila sasvim druga priča, a ne čekati na 200-300 metara s protuoklopnim oružjima za blisku borbu, tako reći, pješačkim, gdje su morali čekati tenkove, koji su, normalno, praćeni i pješaštvom i mogli su cilj odmah eliminirati. Tako da je to našim snagama sigurno nedostajalo, kao i topničko oružje kojim bi mogle uzvraćati vatru. Ali ono što je vjerojatno bilo, da tako kažem, najključnije i što je uvijek ostalo kao pitanje - kako jednu takvu opsadu vi možete izdržati ako nemate jaku pomoć izvana. To znači da dolaze vaše snage koje bi neprijatelja udarale s leđa i razbile ga tako da okruženi branitelji u gradu mogu odahnuti. To je sada veliko pitanje - što se moglo, je li se uopće nešto moglo. Ali kada si nakon nekog vremena u okruženju, nedostaje svega - i municije, i ljudi, koji ginu, ali i hrane, pa je teško da to dugoročno možeš izdržati.

Koliko u jednom takvom sukobu može igrati ulogu ono što se uči u vojnim udžbenicima, a u kolikoj mjeri odlučuje i snažaljivost pojedinca, sposobnost da se i u najnapetijim trenutcima u sekundi donose odluke i reagira na promijenjene okolnosti?

- Uz domaće, pobunjene Srbe u napadu na Vukovar je, to svi znamo, sudjelovala i tzv. JNA, dakle školovan kadar koji je imao mogućnost, tijekom vojnu akademiju, na raznim vježbama i daljnjim usavršavanjem, steći daleko veće vojno znanje od branitelja koji su bili u gradu. No pokazalo se da moral, hrabrost, odlučnost, snalažljivost pojedinaca ili grupa, osobito u tim uvjetima urbane borbe, nisu dopuštali da ta premoć u znanju bude prevelika prevaga. Prevagu je donosila tehnika i ta masa vojnika koji su napadali. Tako da u tim uvjetima doista nije bilo presudno veliko vojno znanje, to nije toliko došlo do izražaja, nego taj moral ljudi koji su se branili, što je gotovo nemoguće mjeriti. To je veličina koja u jednom trenutku može tako eksplodirati da daje prednost u borbi. To se pokazalo i u Vukovaru. Postojala je odlučnost oko teze - nećete u Vukovar - i do posljednjeg dana i trenutka toga su se držali.

Puno je toga napisano i izgovoreno u ovih 27 godina o temi – jesu li Hrvatska i njezino vodstvo mogli učiniti više i je li tada trebalo i moglo biti preusmjereno više modernog naoružanja prema Vukovaru. Toga se pitanja nekako svi mi ne možemo riješiti u ovo vrijeme, kada dođe druga polovina studenoga...

- Da. Vukovar je naša kolektivna tragedija koju ćemo pamtiti i uvijek će se postavljati pitanje jesmo li mogli drukčije, jesmo li mogli bolje i jesmo li mogli više napraviti za njih. Ali moramo tu reći i znati neke činjenice. Najprije, nije bio napadan samo Vukovar. Dakle, gorjela je cijela bojišnica u Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara, da tako kažemo. Napadani smo i morali smo se braniti posvuda. Uz to, mi smo bili pod teškim embargom. Oružje je dolazilo čudesnim načinima. Dakle, nije stajalo u nekakvim logističkim bazama, pa kada je trebalo, samo kažete: šalji tamo i tamo. Da ne govorimo o tome da modernija naoružanja nismo mogli ni dobiti. Ona su uglavnom dolazila sa Zapada, a tamo smo, takoreći, imali potpuni embargo. Nego smo ono što smo mogli nabavljali čudnim putevima s Istoka. Time smo bili jako hendikepirani. Pokušalo se nekoliko puta s probojem, i specijalna policija i drugi, no premoć u tehnici bila je prevelika i jednostavno nije išlo. Je li se moglo još negdje nešto toga pronaći, još nešto biti učinjeno, doista je teško pitanje. Koliko god je to bilo moguće, bilo je slano u Vukovar, ali grad je bio u okruženju. I da smo u tim uvjetima i imali jošnešto konkretno, jako bi teško to bilo dostaviti. Pratio se svaki korak. Ono što uvijek govorim je - vojske se pripremaju desetljećima i onda ratuju, a mi smo praktički ratovali iz hoda. I sam Vukovar nije branila nekakva organizirana vojna postrojba, nego su to bili obični ljudi raznih zanimanja koji su se organizirali koliko su to znali i mogli prema nekakvim vojnim principima. Ljudi su se branili, snalazili su se, a borba ih je učila što i kako treba. Nažalost, Vukovar je stradao i to ne možemo nikada zaboraviti. Posebice ono što se odgodilo poslije, kada su ljudi odvođeni na strijeljanja bez ikakva suda. Oni koji su imalo imali doticaj s organizacijom ili bili sposobni za obranu, bili su eliminirani ako se nisu uspjeli izvući posljednjih dana.

I vojna je tehnika u ovih 27 godina od srpske agresije na Vukovar bitno napredovala, sukladno sa stalnim, ubrzanim razvojem znanosti u gotovo svim područjima života. Koliko bi, prema vašoj približnoj procjeni, da se danas sučele građani grada veličine Vukovara, uz ograničeno naružanje, i jedna od najjačih vojski u Europi, izdržala obrana toga grada i zašto?

- To je nešto što bi se trebalo duže razmatrati, no bar ću pokušati ukratko na to odgovoriti. I srpski general Milan Aksentijević je priznao kako je njihova najveća pogreška bila što su željeli ući u Vukovar. Stvar je prioriteta i odluke - mora li se negdje ući u grad ili ga se može staviti pod kontrolu. Blokirati ga u cijelosti dok s vremenom ne izgubi moć i želju za otporom. Ako baš želite ući u grad, kao što je bio slučaj s Vukovarom, sigurno je da bi se nekakva superiorna sila danas koristila i drukčijom tehnologijom ratovanja, udarila jako zrakoplovnim snagama i preciznim bombama i raketama gađala vitalne ciljeve. Znate da se danas može pogoditi točno u prozor nekog objekta. Vjerojatno bi, kao i Amerikanci kada danas ratuju, najprije udarili na sve zapovjedne centre i centre za komunikaciju, potom počinju tući važne gospodarske i elektroenergetske objekte. Naravno da bi jedan takav superioran udar ranije slomio otpor. No kada imate veliku volju za obranom, ljudi se ukopaju u zemlju, čekaju da se dođe bliže i onda se pojave. Znači, sigurno bi to brže mogli učiniti, ali uvijek ima načina kako se braniti. Nikada nije lako ući u branjeni grad. Norme ratovanja se mijenjaju. Kada govorimo o Europi. Bliski istok je ipak neka druga priča. Vjerujem da bi europske države danas ipak izvršile brži pritisak jer postoje i savezi koji vam jamče i trebali bi dati zaštitu zemljama potpisnicima određenih sporazuma. No kada dođe do rata, nikada ne možete znati gdje će to eskalirati i na koji način. Vojna sredstva puno su razornija i modernija pa bi se na kraju opet moglo dogoditi da i puno civila strada. U Vukovaru je sve bilo razoreno, grad su okružila tri korpusa topništva i stalno su tukli. Kada smo prvi put, iz vlaka u kojemu je bio i predsjednik Tuđman, izbliza vidjeli u kojoj je mjeri sve bilo razoreno, u prvi tren nikome nije bilo jasno kako se to može obnoviti. Jer to nije razoreno s tisuću granata, nego sa stotinu i stotinu tisuća granata koje su pale. Ipak, ljudi su preživjeli i tako dugo se branili. Kada je njihov otpor ipak slomljen, bio sam zapovjednik brigade i bilo je teško ljudima vratiti moral jer je Vukovar bio simbol za sve. Svima su nam ti dani ostali u sjećanju i do tog pijeteta moramo svi držati, ne smijemo tu žrtvu koristiti u političke svrhe.