Objavljeno 17. studenog, 2018.
Zadatak posebno ustrojene ekipe bio je dostojno pokopati poginule
Dragutin Guzovski (64), magistar ekonomskih znanosti, bio je direktor vukovarskog Komunalca kada je počeo rat u Vukovaru i žurno je trebalo rad tvrtke koja se brinula za čistoću i zelene površine, ali i pokapanje Vukovaraca, preustrojiti na posebne, ratne uvjete.
Rad Komunalca odvijao se prema mogućnostima jer u ljeto 1991. godine mir Vukovaraca remetila su sve češća granatiranja, a broj uposlenika se smanjivao pa ih je na kraju ostalo 19 koji su odlučili ostati do kraja i učiniti sve što je moguće za svoj grad. Guzovski je mobilizacijom raspoređen u Komunalac i dobio je zadatak organizirati rad u ratnim uvjetima, a prioritet su imale dvije djelatnosti - pogrebi i održavanje čistoće kako ne bi došlo do kakve zaraze.
Logistika
- Formirali smo naoružani prateći vod čiji sam bio zapovjednik i on je imao zadatak pružiti svu potrebnu logistiku braniteljima i osigurati punkt kod stare klaonice od mogućeg nadiranja od Dunava. Uz mene, taj vod činili su Marijan Karaula, Josip Bjelanović, Antun Horvat, Nikola Grgić, Igor Čakan, Ivica Knežević, Tade Ištuk, Mirjana Horvat, Rozalija Ištuk i članovi Stožera obrane Mitnica Ivan Šoljić i Pilip Karaula koji su obavljali operativne vojno-zapovjedne dužnosti. Tri puta sam ranjen. Prvi put krhotinom granate, i to u donji dio kralježnice i geler veličine 10 x 6 milimetara nosim u tijelu i dandanas. Poslije sam još dva puta ranjen prostrjelima u predjelu desne potkoljenice i lijevog skočnog zgloba - prisjeća se Dragutin Guzovski, čovjek koji je predvodio skupinu vukovarskih junaka koji su nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni iako su, kao i velika većina vukovarskih branitelja, nakon pada grada u studenome 1991. bili zarobljeni i iskusili višemjesečne torture u srbijanskim logorima. Zadatak Guzovskog i njegove skupine bio je odnijeti poginule i, ako je moguće, dostojno ih pokopati u tim teškim vremenima kada se ljudskost i neljudskost najlakše pokazivala. Prvi veliki ratni zadatak imali su u ljeto kada je raketirana upravna zgrada VUPIK-a u sklopu Eltzova dvorca kada je poginulo 11 djelatnika. Tijela su prevezena na Bugarsko groblje na istočnoj periferiji Vukovara i sve je bilo spremno za pokop, ali odjednom su se pojavili srpski tenkovi i sa zemjom sravnili mrtvačnicu i poslovne prostorije groblja i 11 nesretnika dugo je ostalo pod ruševinama. Ovdje se više nisu mogli pokapati pokojnici pa je valjalo pronaći novu lokaciju. Odabrano je Staro katoličko groblje kod Vatrogasnog doma gdje su se od kolovoza pokapali poginuli.
Sve je evidentirano
- Pokojnike smo pokapali u poluprazne, nepopunjene grobnice. Sve to je evidentirano, obilježeno je svako grobno mjesto, tako da se zna gdje je tko pokopan i radi se o tridesetak osoba. Ponovo je granatirano Staro katoličko groblje, potpuno je srušena mrtvačnica koja se nalazila u kapelici. Jednom smo imali istu situaciju kao što je bilo na novom groblju. Prilikom pokušaja pokopa šest osoba imali smo pravo bombardiranje groblja. Kada smo počeli pokapati i imali šest škrinja u kamionu da bi te ljude pokopali u grobnicu, otvorena je prava kanonada pa smo morali pobjeći. Krajem kolovoza uspjeli smo se probiti kroz kukuruze do Vinkovaca i dovezli smo pedeset ljesova. Tako smo na početku rata u Vukovaru imali još uvijek nešto od pogrebne opreme i to smo koristili dok je trajalo, a nije dugo trajalo jer se ginulo svakodnevno. Po pokojnike smo dolazili na dojavu i posebna je priča kako su naši ljudi prevozili pokojnike jer više nismo imali pravoga pogrebnog vozila, niti smo mogli pronaći adekvatno vozilo jer su sva vozila korištena za potrebe vojske i bolnice. Iskopali smo rovokopačem veliku masovnu grobnicu na starom groblju kod bolnice dužine 100 i širine 25 metara gdje smo pokapali pokojnike s identifikacijom i brojem. Pokopani su u grobnicu na dvije etaže - prva etaža pa se to zatrpalo zemljom i slijedi druga. Za svaku sigurnost, pokapali smo sanduk pokraj sanduka, ali kontra okrenuto, tako da bude glava-noge, glava-noge, da ne bi zbog raspada i sanduka došlo do zabune i da se uvijek može naći, odrediti položaj tijela. U toj grobnici je pokopano 340 - 360 osoba - kaže Dragutin Guzovski dodajući kako krajem listopada i studenoga nije bilo mogućnosti pokapati poginule zbog stalnog granatiranja pa su 60 označenih sanduka smjestili u svlačionicu NK-a Sloga, a poslije još 40.
Valja podsjetiti, kaže Guzovski, da je do zadnjeg dana njegova ekipa odvozila smeće iz skloništa, a to su uz nadljudske napore i veliku hrabrost činili Marijan Karaula i Josip Bjelanović i zahvaljujući takvim ljudima u Vukovaru nije bilo epidemije i zaraze.
Miroslav Flego
SRPSKA PROPAGANDA I “LAŽNE USTAŠE”
Zadnjih dana opsade pokojnike su dovozili u dvorište bivše Kapetanije, prekoputa vukovarske bolnice, i tu su iskopali veliku jamu za polaganje poginulih koje su identificirali i označili, umotali u oblijepljenu najlonsku foliju i poslagali u jamu. No, do pada Vukovara uspjeli su pokopati samo njih 40 pa je u dvorištu ostalo, prema procjeni Guzovskog, 130 pokojnika. One poznate slike kada neki srpski vojnik stoji pokraj poginulih pokrivenih najlonom ili plahtom i prevrće ih, snimljene su u dvorištu Kapetanije, a srpska propaganda je lagala kako su to “žrtve ustaša” iako je bila riječ o Vukovarcima koji su poginuli od svakodnevnog srpskog granatiranja. Dragutin Guzovski kaže kako nisu vodili evidenciju o nacionalnosti pokojnika jer svi su oni za njega i njegovu ekipu bili Vukovarci.