Sandra Rapčak, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, bila je dvogodišnja djevojčica kada je ostala bez oca Borisa. Njegovo je ime i danas na popisu nestalih, a Sandra u razgovoru za Glas Slavonije ističe kako duboko u njoj postoji nada da će netko možda jednog dana progovoriti i reći gdje su njegovi posmrtni ostatci, kako bi ga članovi obitelji mogli dostojno pokopati.

"Ta je nada još i veća jer su roditelji mojega oca stari i bolesni, voljela bih kada bi za svog života skinuli teret koji nose na sebi već 27 godina. Kao udruga stalno pozivamo one koji znaju istinu o nestalim osobama da progovore i time olakšaju svoju dušu. Nade je sve manje kako godine prolaze, obiteljima je sve teže, posebice roditeljima nestalih, koji su već stari. Stoga je zadatak nas mlađih da preuzmemo to izrazito važno pitanje na sebe i borimo se na sve načine kako bismo saznali sudbinu naših najmilijih", navela je.

Govoreći o informacijama koje ima o okolnostima pod kojima je nestao Boris, tada mladi, 24-godišnji, obiteljski čovjek, rekla je kako se to dogodilo 30. rujna 1991. Toga ga je jutra u 6 sati Sandrina baka ispratila iz obiteljske kuće i otišao je na farmu Jakobovac, nedaleko od Ovčare.

"Dva sata poslije u Sotin su ušli JNA i domaći četnici. Nas su zarobili, mamu su dva dana silovala dva Srbina, a tatu nikada više nismo vidjeli. Prije nekoliko godina stupila sam u kontakt s gospođom koja je bila ondje kada su tatu odvodili. Prepoznala je samo jednoga čovjeka, koji je već nekoliko godina pokojni, a ostale nije znala", rekla je Sandra, dodavši kako joj je ta žena ispričala detalje posljednjih trenutka provedenih s Borisom. Plakao je, svjestan da će ga toga dana ubiti i da više nikada neće vidjeti svoju djevojčicu. Njegove su se crne slutnje ostvarile.

"Izveli su ga iz kuće u kojoj je bio, pretukli i odvezli u smjeru Ovčare. Za njega više nitko nije čuo. Posljednjih sam godina pokušavala svašta, pričala s bivšim susjedima Srbima, ali nitko mi ništa ne želi reći. Jedino su mi potvrdili da su ga ubili. Svjesna sam da više nije među živima, no čuti od Srba kako vam kažu da su ga ubili a ne žele vam reći gdje su njegovi posmrtni ostatci još je teže. To je, prije svega, unutarnja borba sa samim sobom. Međutim, sebi i svojoj obitelji obećala sam da ću se, dok god sam živa, truditi doznati istinu o tati i naći ga kako bismo ga dostojno pokopali", poručila je i dodala kako su je pojedinci osuđivali što razgovorom sa Srbima nastoji doći do istine, no oni nisu u njezinoj koži i ne znaju kako je 27 godina nemati groba gdje bi zapalio svijeću i pomolio se.

Svjesni kako je diljem Hrvatske velik broj djece ostao bez roditelja, u Vukovaru su 2007. godine osnovali Udrugu djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Udruga i danas ima sjedište u Vukovaru, no djeluje na području cijele Hrvatske i ima 11 županijskih podružnica te 400 aktivnih članova.

Osnovni im je cilj bio povezati djecu poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz svih krajeva Hrvatske i očuvati uspomenu na poginule i nestale roditelje, kao i sve poginule i nestale hrvatske branitelje.

"Pomažemo članovima naše populacije u ostvarivanju njihovih statusnih pitanja i rješavanju problema s kojima se svakodnevno susreću. Jedan od glavnih problema je što nas većina društva gleda kroz prizmu osoba koje imaju mnoge povlastice i žive lagodnim životom, a stvarna je slika potpuno drukčija. To nam je pokazalo i istraživanje među našom populacijom koje smo proveli 2015. u sklopu projekta ‘Djeca rata - nečujni krik‘. Čak 95 posto ispitanika odgovorilo je kako ih vrijeđa odnos društva prema hrvatskim braniteljima te drži da žrtva njihovih roditelja nije vrednovana na pravi način. Uvijek napominjemo kako su najveći stradalnici djeca bez obaju roditelja, jer su od djetinjstva morala naučiti sve loše što život nosi. Dio njih je, nažalost, bio iskorišten od skrbnika za trajanja prava na obiteljsku mirovinu i invalidninu, a nakon prestanka tog prava bili su zanemareni od skrbnika i prepušteni sami sebi", naglasila je Sandra Rapčak.

S obzirom na to da ih je većina završila redovito školovanje, danas se najviše susreću s problemom zapošljavanja. Iako je Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji definirao pravo prednosti za članove te populacije, Rapčak ističe kako poslodavci često krše tu odredbu ili traže rupe u zakonu kako bi ju izbjegli.

"Velik dio društva misli kako je dovoljno imati status djeteta poginulog ili nestalog hrvatskog branitelja da bi nas poslodavac zaposlio, što je netočno, jer kao i svi ostali moramo ispuniti sve uvjete propisane natječajem, kao i dodatne uvjete propisane Zakonom o hrvatskim braniteljima te biti najbolji na testiranjima. Tek onda možemo ostvariti pravo prednosti. Drugi problem s kojim se susrećemo stambeno je zbrinjavanje. Većina nas je, dok smo bili djeca, bila stambeno zbrinuta s našim majkama dodjelom deset metara kvadratnih, ali danas, kada smo odrasli ljudi i dio nas ima vlastite obitelji, tih deset kvadrata koje smo dobili stvara nam problem pri ostvarivanju drugih povlastica koje država daje mladim parovima", istaknula je i dodala kako se to odnosi na povlastice za kupnju stana ili kuće pri dodjeli kredita.

Na upit je li hrvatsko pravosuđe dovoljno učinilo na procesuiranju ratnih zločinaca, odgovorila je kako ne može reći da su zadovoljni sve dok zločinci šeću slobodno, a Hrvatska traži svoje nestale. Problem je što je protokom godina svjedoka s obje strane sve manje, jer umiru, a zločin ostaje nekažnjen, kao što i brojne sudbine nestalih ostaju pod velom tajne.

"Više puta smo rekli kako podržavamo svako nastojanje ubrzanja procesa traženja nestalih osoba i procesuiranja ratnih zločina, ali u tome moramo kao cjelokupno društvo više ustrajati. Javna je tajna da se istina o nestalima, kao i velik broj ratnih zločinaca, krije u Srbiji i držim kako bi hrvatske institucije trebale sada, kad je Srbija na putu ulaska u Europsku uniju, inzistirati da im daju sve podatke kako bi se zločinci priveli licu pravde", rekla je i dodala kako su obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja svjesne da su pravo i pravda dva različita pojma.

Na kraju razgovora naglasila je da će Vukovar uvijek biti poseban grad - grad žrtva, ali prije svega grad heroj. Drži kako je svaka žrtva velika i bolna te se svima treba pokloniti i zahvaliti na slobodi koju danas svi uživamo, a Vukovar nikada ne smije biti zaboravljen, kao ni svi poginuli i nestali u Domovinskom ratu.