Svakako bi trebalo pročitati roman "Aleksandar od Jugoslavije" (Laguna, Beograd, 2018.) srpskog pisca i političara Vuka Draškovića, koji je, što nema nikakve dvojbe, objelodanjen u povodu stote obljetnice formiranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. prosinca 1918. godine, jer u ovome romanu autor iznova problematizira jednu od vječnih srpskih historijsko-političkih dilema: Je li stvaranje Jugoslavije bilo veliko djelo, ili još jedna u nizu srpskih tragičnih zabluda?
Isto tako, treba reći da su neke od dilema u odnosu na stvaranje prve Jugoslavije, Kraljevstva SHS, itekako prisutne i u hrvatskoj političkoj historiografiji. Postoje i među nama oni koji misle da su se mnoge stvari tada mogle i drugačije posložiti. Dok neki tvrde da je stvaranje prve Jugoslavije za Hrvate bila najmanje loša opcija, jer da to nisu učinili, hrvatske zemlje bile bi podijeljene između Srbije i Italije, sukladno tajnom aneksu Londonskog ugovora u kojima je i jednima i drugima bilo obećano da će poslije završetka rata biti teritorijalno nagrađeni jer su u ratu sudjelovali na "pravoj strani" (za razliku od Drugog svjetskog rata, u Prvome teško da možemo govoriti koja je od zaraćenih strana bila uistinu ona "prava"), dok neki drugi misle da se Država Slovenaca, Hrvata i Srba, formirana krajem listopada 1918. godine, nekako i mogla održati, samo da su ondašnje političke elite imale malo više odlučnosti i povjerenja u vlastiti narod. No, ta je elita bila kudikamo sklonija da sudjeluje u jednome od najkontroverznijih povijesno-političkih i državnopravnih eksperimenata koji je odredio sudbinu ne samo hrvatskog, nego i svih ostalih južnoslavenskih naroda, Srba, Slovenaca, Makedonaca, Bošnjaka i Crnogoraca u 20. stoljeću. Iako treba biti iskren i reći da tim južnoslavenskim/hrvatskim političkim elitama u listopadu i studenome 1918. godine ni jedna okolnost, ni vojna, nekontrolirani ulazak talijanske vojske na hrvatske teritorije, ni one političke, otvoreni sukobi unutar Narodnog Vijeća, praćena očajnim ekonomsko-socijalnom situacijom (to je vrijeme u kojem se javljaju razne epidemije, španjolska groznica, od koje umire više od 20.000 ljudi, to je i vrijeme gladi, u društvu prevladava nedostatka osnovnih prehrambenih namirnica, nekontroliranog umiranja…), nije išla na ruku.
SAVEZNA DRŽAVA
Doduše, mnoge političke i ine predradnje učinjene su već ranije: jedan od razloga propasti Austro-Ugarske svakako treba tražiti u činjenici što njene političke elite nisu željele shvatiti da bez ozbiljnih i srukturalnih reformi u svim segmentima političkog i inoga života Imperija nikako ne može preživjeti, pa je u tom kontekstu posvema razumljiva reakcija političara iz južnoslavenskih krajeva Austro-Ugarske, koji su bili prisiljeni na iznalaženju alternativnih političkih rješenja, koja budućnost tih prostora ne vide isključivo unutar postojećih granica i dominantnih političkih praksi Austro-Ugarske. Manifest cara Karla "Svojim vjernim austrijskim narodima", objelodanjen 16. listopada 1918. godine, u kojem se nudi da se Austro-Ugarska organizira kao "savez slobodnih naroda", odnosno da postane "savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori vlastitu državnu zajednicu", stigao je prekasno. Na bojnom polju sve je, više ili manje, bilo riješeno, Austro-Ugarska je izgubila rat. Upravo su, iz tih razloga, posvemašnja nespremnost političkih elita Monarhije da provede nužne političke i ine reforme, neki nestrpljivi političari iz južnoslavenskih krajeva Monarhije formirali Jugoslavenski odbor u Londonu, i upravo će političari iz tog Odbora 20. srpnja 1917. godine, zajedno s tadašnjom Srpskom kraljevskom vladom u izbjeglištvu, koju je predstavljao jedan od najvećih srpskih političara Nikola Pašić, potpisati Krfsku deklaraciju. Riječ je o dokumentu koji je tog trenutka podjednako bio potreban i Odboru i Srpskoj vladi. Naime, treba imati na umu da je u trenutku potpisivanja Deklaracije i Srbija okupirana država, situacija na bojištima uopće nije sjajna, a carska Rusija, taj moćni zaštitnik srpskih interesa, nalazi se u krajnje kaotičnoj situaciji koja će kulminirati socijalističkom revolucijom i radikalnim političkim prevratom u listopadu 1917. godine, kada će Romanove zamijeniti boljševici s Lenjinom na čelu. Nadalje, postojala je mogućnost da i Bugarska, poput Italije, promijeni stranu, pa da i ona od strane Atlante bude nagrađena nekim "srpskim teritorijem".
Naravno, o ovim se manje ugodnim detaljima u Draškovićevom "povijesnom romanu" ne govori previše. Ovaj roman počinje 9. studenoga 1918. godine, kada je "vrhovni komandant srpske vojske i vršilac kraljevske vlasti, regent Aleksandar Karađorđević, stigao (…) u oslobođeni Beograd. (…). U Beograd je ujahao na konju, u već izbledeloj maslinastoj uniformi pešadijskog pukovnika (ta slika kralja u "izbledeloj maslinastoj uniformi" jedan je od lajtmotiva ovoga romana, op. Z.K.), u kojoj je, kao mladić od dvadeset i četiri godine, 1912. poveo trupe na Otomansku imperiju, godinu dana kasnije porazio i bugarsku vojsku, a narednog leta, kad je njegov otac, kralj Petar, zbog bolesti i starosti, na sina prestolonaslednika preneo kraljeva ovlašćenja, postao vrhovni komandant armije male Kraljevine Srbije", piše Drašković.
HRVATI U ODBORU
Na čelu Jugoslavenskog odbora bio je Ante Trumbić, koji je, prema mišljenju Miroslava Krleže, uz Frana Supila, bio jedan od najumnijih hrvatskih političara uopće, koji je tada ozbiljno mislio da će u toj novoj državi dominirati bogatiji krajevi, "oni koji su imali renesansu". Na tom malom grčkom otoku dogovoreno je nešto što će, uz manje prekide, trajati gotovo 75 godina. Doduše, to trajanje odvijalo se unutar dva posvema različita ideološka-politička okvira. Treba reći da autor ovoga romana-pamfleta sva ta događanja promatra iz nešto pomjerene perspektive, pa smatra da između te dvije tvorevine i nema nekih prevelikih razlika, kako se to inače voli misliti, jer je kralj Aleksandar dao obvezujući okvir koji je jedan drugi, doduše, neokrunjeni kralj, JBT, samo prividno ispunio nekim drugim sadržajem! Čini nam se da ova konstatacija i nije u svim detaljima pogrešna. Naime, i poslije svih ratova na ovim prostorima uvijek imamo one koji se osjećaju kao pobjednici, pa bili oni to ili ne, i oni koji su te ratove izgubili. Naravno, u tim situacijama uvijek je najteže onima koji su u tim ratovima poraženi. Ali, ako je vjerovati Vuku Draškoviću, onda poslije Velikog rata ni Srbiji koja je u tom ratu pobijedila nije bilo jednostavno ("naše pobede u pobede mrtvih"), jer uvijek postoje i oni malo moćniji koji su tu pobjedu svojim odlukama mogli dovesti u pitanje: "Gospodo, dani pred nama su biti ili ne biti - reče, umesto pozdrava, čim je ušao. - Naša preskupo plaćena pobeda i naš ratni cilj sjedinjenja trojednog naroda u istu državu, u velikoj su opasnosti. Četiri moćne sile pobednice u ovom krvavom ratu odlučiće o svemu. Francuska, Amerika, Britanija, Italija. Gotovo je sa nama, bude li te države odlučivale o nama bez nas. Država, koju hoćemo da stvorimo, država je pobednika i pobeđenih. Za naše ratne saveznike ceo prostor od Beograda do Subotice i od Drine do Alpa teritorija je poraženog ratnog neprijatelja, a za nas je to teritorij našeg naroda. Kako da na Mirovnoj konferenciji u Parizu velike sile priznaju kao zakoniti brak Srbije i Crne Gore, njihovih ratnih saveznica, sa njihovim, a i našim, ratnim neprijateljima? Ova dilema je više nego hamletovska… Šta možemo, šta moramo, šta ne smemo? Pomozite, posavetujte me. Slušam vas" (str.29-30).
IDEJA VELIKE SRBIJE
I nastavak romana predstavlja dubinsku deskripciju/introspekciju ove geopolitičke dileme koja predstavlja opsesivnu temu Aleksandra Katrađorđevića, Aleksandra od Jugoslavije: što od ratnoga plijena Srbija treba uzeti, sve ili nešto manje od toga? Veliku Srbiju ili Jugoslaviju. Autor vješto kombinira različita (geo)politička stajališta, tako od vojvode Stepe Stepanovića možemo čuti sljedeće: "Mene i naše trupe u Sarajevu su dočekali ovacijama. Klicali su i Srbiji i Jugoslaviji“ Doduše, snažnije i masovnije Jugoslaviji nego Srbiji" (str.31), dok već ministar finacija Stojan Protić misli nešto drugačije, jer on smatra da bi na Mirovnoj konferenciju u Parizu trebalo inzistirati na proširenoj Srbiji, značajno proširenoj, za koju je on "svim (…) srcem i razumom, a za Jugoslaviju samo iz nužde i privremeno. Ako mora Jugoslavija, jer nam danas velike sile ne dopuštaju Srbiju koju želimo, onda je uredimo tako da, kada budemo mogli, izađemo iz nje sa celim našim nacionalnim mirazom" (str. 32). I upravo ovaj naputak 90-ih godina prošloga stoljeća u svojim političkim programima slijedile su ama baš sve političke stranke u Srbiji, i one koje su sebe definirale kao demokratske, jednako kao i one kojima je ideja "velike Srbije" bila integralnim dijelom političkog programa i djelovanja, jer oni "drugi", Makedonci, Bošnjaci…, iz socijalističke Jugoslavije mogu iznijeti samo ono što su u nju unijeli, a nisu unijeli ama baš ništa, ni jezik, ni historiju/tradiciju, ni zastavu, ni himnu…
I ovaj roman Vuka Draškovića, uostalom kao i neki njegovi prethodni literarni pokušaji, "Isusovi memoari" primjerice, nije ništa ino nego još jedan od njegovih (neuspjelih) literarnih pokušaja svjedočenja i suočavanja s (lošom) prošlošću. Naime, Vuku Draškoviću, uza sve njegove napore, nikako ne uspijeva da iziđe iz onog literarno-političkog okvira koji je uspostavio u romanu "Nož" (1982.). Politika kralja Aleksandra nije ništa ino nego politika koju će u Drugom svjetskom ratu dosljedno nastaviti četnici Draže Mihajlovića, jer, kao što to u tekstu "Memoari jednog četnika", konstatira Saša Ilić, "ravnogorci su zakleti Jugoslaveni (baš kao i kralj Aleksandar, koji misli da Jugoslavija nije greška, već smo greška svi mi, ovakvi kakvi smo sad, op. Z.K.), ali i zagovornici istinske Velike Srbije".
Doduše, mora se priznati da Vuk Drašković u ovome romanu relativno korektno iznosi stajališta onih hrvatskih političara (A. Trumbića, S. Radića, V. Mačeka, S. Pribićevića…), koji u svojim susretima i razgovorima s kraljem Aleksandrom pokušavaju pronaći najadekvatnije odgovore, rješenja "hrvatskog pitanja". U svim tim susretima zorno se demonstrira njihova ustrajnost na obrani hrvatskih političko-teritorijalnih interese od kojih je svakako njihovo uporno inzistiranje na Zemunu, kao par exellence hrvatskom teritoriju, jer "po Zagrebu galame da je Hrvatska sve do Drine i Zemuna i da su s tim programom ušli u Jugoslaviju" (str. 200-201).
Da zaključim - ovaj je roman samo još jedan u nizu dokaza da se Vuk Drašković nikako ne može osloboditi rehabilitacije ideje "četništva", ideje kojoj je upravo politika Aleksandra od Jugoslavije nedosegnuti ideal. A ocjenu koliko je, u ovom literarnom pokušaju, književnost ostala polje još jedne u nizu mnogobrojnih političkih manipulacija, prepust ću potencijalnim čitateljima ovoga najprodavanijeg romana na nedavnom Sajmu knjiga u Beogradu!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
I ovaj roman Vuka Draškovića, uostalom kao i neka njegova prethodna izdanja, još je jedan od njegovih (neuspjelih) pokušaja svjedočenja i suočavanja s (lošom) prošlošću.
Na čelu Jugoslavenskog odbora bio je Ante Trumbić, prema mišljenju Miroslava Krleže, uz Frana Supila, jedan od najumnijih hrvatskih političara uopće.
Vuk Drašković relativno korektno iznosi stajališta onih hrvatskih političara koji u svojim razgovorima s kraljem Aleksandrom pokušavaju pronaći najadekvatnije rješenje "hrvatskog pitanja".