Magazin
NA TRI KOTAČA SREĆE KROZ DIVLJI ZAPAD

Trijumf volje: Slavonac Zdenko
Nađ iz Donje Pištane, prvi je Hrvat
koji je spojio dvije američke obale
Objavljeno 17. studenog, 2018.

Kako kaže ona stara - došao je tiho i ušao u legendu! Upravo tako može se opisati priča osebujnog mladića iz malog mjestašca nadomak Orahovice, Donje Pištane koji je, slijedeći svoje snove i želje, napravio nešto veliko. Možda ni sam još nije svjestan što je učinio, jer je prije svega samozatajan, iskren i skroman, ali ipak polako sve sjeda na svoje.

On je Zdenko Nađ, 26 su mu godine, po struci je farmaceut, inače i sjajan nogometni vratar, ali unatoč sigurno poslu život, ili kako rekosmo san, odveo ga je na sasvim drugu stranu. Zdenko je odlučio voziti ležeći bickl i prije godinu dana okušao se na dva kotača vožnjom od Donje Pištane do Amsterdama, a prije nekoliko dana vratio se iz "obećane zemlje" Amerike (SAD), gdje je postao prvi čovjek na ležećem biciklu koji je spojio dvije američke obale, vozeći od San Franciska do New Yorka. Ovaj put riječ je o ležećem biciklu na tri kotača, znatno sigurnijem i stabilnijem.

BIJEG IZ KOMFORA
- Nakon što sam se vratio s prvog većeg putovanja s ležećim biciklom iz Amsterdama, osjećao sam da neće proći mnogo vremena prije nego se vratim ponovno na cestu. Posao koji sam radio nije me više u potpunosti ispunjavao, imao sam komfor, primanja, posložen život, ali nisam se osjećao sretnim. Vrlo brzo krenuo sam u izradu novog projekta za koji sam ovaj put odlučio potražiti potencijalne sponzore. Među njima mi je najveći problem bio kvalitetan osnovni alat potreban za sljedeću avanturu - bicikl. Ležeći bicikl je doista dobar, a dodatni kotač pruža tu dodatnu sigurnost, što mi je za odvoziti dvije destinacije koje sam ponudio sponzoru bilo zbilja potrebno. Dvojio sam se naime, između spajanja dvije obale Sjedinjenih Američkih Država i odlaska u smjeru Indije. Naše pregovaranje se odužilo, a s obzirom na to da mi je djevojka s kojom sam bio dugi niz godina u vezi, prošle godine posjetila SAD, postojala je kombinacija da zajedno odemo u smjeru Zapada, što je na kraju, uz dobivanje turističke vize, presudilo u korist leta preko Atlantskog oceana. Motiv mi je bio izrazito snažan, želio sam svojom vožnjom, osim spajanja San Francisca i New Yorka, razbiti određene predrasude prema, ne samo Americi, nego i svijetu. Masovni mediji dandanas iskorištavaju svaku priliku da bih nas stjerali u kut, ograničili naše misli, a samim time i djelovanje. Svojim primjerom želio sam svima pokazati koliko je bitno sanjati velike snove, a još važnije usuditi se živjeti ih. Proširiti vidike izvan okvira komforne zone u kojoj većina informacija dolazi kroz kutiju zvanu televizija i koja često postaje jedini prozor u svijet mnogim ljudima. Amerika je u početku, prema mome mišljenju, bila jedinstvena mogućnost, možda mi je ruta koju sam odvozio nekoliko puta dolazila u misli. Dok sam pravio plan i naposljetku sve to realizirao okrećući pedale te upoznavajući ponajviše samoga sebe na tom putu, dolazak do druge strane obale, u New York, postao je san. Istinsko iskustvo ovog putovanja dobio sam upravo na putu do tog cilja. Znao sam svoj cilj i to me je tjeralo da svakog dana iznova nastavim. U međuvremenu sam naučio da svoju istinsku sreću, onu koju u normalnom okruženju i dnevnom rasporedu, balansirajući između posla i hobija, nikako nisam mogao pronaći, nalazim upravo na neistraženim putevima i među nepoznatim ljudima od kojih iz prve ruke učim ono u što zbilja vjerujem - u dobrotu svijeta i njegove neograničene mogućnosti - počeo je svoju priču Zdenko te krenuo u mislima ponovno ‘‘voziti‘‘ kroz Ameriku:

NEZGODE NA PUTU
- Veliki sam ljubitelj prirode, a pedalirati kroz pustinjske krajeve, ili biti okružen planinskim masivima Siera Nevade, ili Rocky Mountains, unatoč teškim okolnostima za vožnju u ležećem položaju, u meni su izazivali valove pozitivnog osjećaja koji su mi pomogli pretrpjeti muke ne bih li prešao jedan od dvadesetak prijevoja u saveznim državama Nevada, Utah i Colorado, kako bih stigao na obalu Atlantskog oceana. Bili su to krajevi koje ni u snovima nisam mogao zamisliti. Crvena boja kanjona, nepregledne površine šuma, ili "pjesma vjetra" kroz pustinje Sjedinjenih Američkih Država. Samo na tren biti tamo ispunjajući je osjećaj. Okružiti se takvom tišinom znači čuti glas vlastitih misli. Svaki udarac srca u ritmu života. Hrpa svakodnevnih malih stvari poput tih često mi je bila dovoljna da do neke veće točke putovanja budem zadovoljan i nasmiješena lica. U početku je bilo teško, no sreća me već prvi dan pomazila, kada sam završio na zbilja prometnoj cesti. Pomislio sam da ako tako bude češće tijekom ovog putovanja, definitivno neću daleko dogurati. Da čuda postoje uvjerio me momak imenom Chris, koji me spazio te zastao da bi tricikl i mene sklonio s puta, na kojem me automobili, i još gore, kamioni nisu uopće mogli, radi prepreka na sredini ceste, zaobići. Bilo je to izrazito stresnih pola sata u kojima sam izgubio vodu i mobitel koji sam uz pomoć Chrisa kasnije pronašao. Taj dan završio sam kampirajući u vinogradu koji održavaju meksički radnici. Usred noći, tog istog dana, probudilo me strahovito tutnjanje. Kada sam izišao iz šatora, shvatio sam da radišni Meksikanci goleme vinograde špricaju i noću. Čovjek iza upravljača skužio je da sam zauzeo jedan red, pa je taj preskočio. Sutradan sam imao još veću nezgodu kad sam desnim prednjim kotačem zahvatio vrlo visoku bankinu i gotovo završio putovanje s lomom potkoljenice. Sekunde su me dijelile od nesreće, a sve je završilo s uspomenom u obliku ožiljka na oba koljena. Poslije toga ni jedan veći problem na putu nisam imao. Ponekada bi mi netko pokazao srednji prst, ili još rjeđe izderao se iz auta, ali za svaku takvu situaciju dogodilo bi mi se bar pedeset pozitivnih, što smatram vrlo dobrim omjerom.

Zdenko je posebno oduševljen ljudima koje je sretao putem:

- Upravo su ljudi koje sam imao prilike upoznati od mene danas učinili, nadam se, boljeg čovjeka nego što sam bio. Zbog toga ih izdvajam kao najveću nagradu za ovo putovanje. Opći dojam o Amerikancima mi je izrazito pozitivan. Nerijetko bi stali i razgovarali sa mnom, što mi je u danima samoće strahovito dobro došlo. Predrasude da su glupi, što god to značilo, subjektivno ne drže vodu. Da ih pretjerano zanima nešto više od njihove goleme države, pa na karti svijeta ne znaju pokazati Hrvatsku, ili neku veću Europsku zemlju, to je već moguće. Hrvatsku je tijekom mog posjeta izrazito promoviralo svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, a kao najposjećeniju destinaciju svakako se izdvaja Dubrovnik. Za Slavoniju, nažalost, nikada nisu čuli. Otvoreni su i spremni pomoći, liberalnih su svjetonazora, potpuno drugačijeg mentalnog sklopa koji mi se izrazito sviđa. Da je zemlja mogućnosti, to je neosporno. Doživjeti Ameriku znači doživjeti kapitalizam u punom smislu te riječi. Sve je veliko, od cesta, auta, kuća, količine hrane koja se prodaje po policama dućana, posebice one loše. U milijunskim gradovima, da bi se živjelo i naposljetku preživjelo, potrebno je prihvatiti užurbani stil. Unatoč tome, čine mi se sretni, vjerojatno naviknuti na takav ritam - kaže Zdenko, koji je ukupno vozio 78 dana i prešao više od 5000 km, uz dvadesetak dana odmora.

UGODNI LJUDI
- Za spavanje sam se snalazio, 45 dana kampirao sam na raznim mjestima, takozvani divlji kampovi, dakle šume, igrališta, livade, dvorišta crkve, a ostalih 23 noći bi me netko ugostio. Dnevno sam u prosjeku vozio 80 kilometara. Najmanje u danu 15, najviše 150. Da bih fizički opstao na ovom putovanju, na meniju mi je glavna namirnica bila svemogući maslac os kikirikija. Jeo sam ga u gotovo svim kombinacijama i samo njega sam pojeo između šest i osam kilograma. Naučio sam, uz tuš i krevet, cijeniti topli obrok više nego ikada, a da bih se ponovno osjećao kao čovjek nisam se libio zastati u bilo kakav restoran uz put koji bi mi se uklopio u budžet. U bisagama mi je neprestano bio bar jedan paket kruha, orašastih plodova, tjestenine, umaka od rajčice, riže, tune, ili graha. Nisam bio u situaciji da ostanem bez hrane, iako sam nekoliko dana uzastopce jeo jedno te isto, što je bilo dosadno. Svježe meso ili voće često mi je bilo nedostupno, pa kad bih imao nešto od tih namirnica na tanjuru to je značilo malu gozbu. Na kraju puta tjelesna kilaža smanjila mi se za osam kilograma - kaže Zdenko.

Potporu za svoju pustolovinu imao je u djevojci Luciji, bratu Mariju i posebno sestri Martini, ali bilo je svakakvih trenutaka, čak i onih kada je želio odustati od svega i vratiti se kući:

- Ovo putovanje je bilo teško u samom početku, radi prirodnih prepreka, a na kraju zbog psiholoških prepreka. Slijedom okolnosti popustila je podrška određenih ljudi, što me dovelo u sferu misli koje nisu bile poticajnog karaktera. Posljednjih tristotinjak kilometara glavom sam već bio na cilju, a još jako daleko fizički, pa sam gledajući u kartu čekao olakšanje prolaska preko rijeke Hudson. Ni to me nije u potpunosti omelo da osjetim istinsko zadovoljstvo praćeno suzama radosti i ponosa što sam svojom ustrajnošću, ali uz pomoć mnogobrojnih ljudi, uspio doći do realizacije jednog velikog projekta i ostvariti svoj san.

Piše: Vladimir GRGURIĆ
Svježe meso ili voće često mi je bilo nedostupno, pa kad bih imao nešto od tih namirnica na tanjuru to je značilo malu gozbu.
Doživjeti Ameriku znači doživjeti kapitalizam. Sve je veliko, od cesta, auta, kuća, količine hrane koja se prodaje po policama dućana, posebice one loše...
45 dana kampirao sam na raznim mjestima, takozvani divlji kampovi, dakle šume, igrališta, livade, dvorišta crkve, a ostalih 23 noći bi me netko ugostio.
Spojio istok i zapad
Zdenko je uz vožnju odradio i Humanitarni dio projekta ‘”Tri kotača sreće”,’ uz pomoć Hrvatskih zajednica u Sjevernoj Americi, kojim je prikupljeno više od 40 tisuća kuna, čime je pomogao klubu HEO, prvoj hrvatskoj udruzi roditelja djece oboljelih do maligne bolesti, nogometnom klubu Mladost iz Čačinaca te Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić iz Orahovice. “Kažu da sam prvi Hrvat koji je na ležećem biciklu spojio dvije američke obale, možda čak i biciklist uopće, dobro, veseli me to, ali najsretniji sam jer sam uvjerio sebe da je sve moguće. Temelj za budući projekt je istražiti što znači sreća u očima istočnjačkih ili afričkih država u koje treba pribrojiti i države Oceanije. Da bi sve to bilo ostvarivo, ono što vas cesta nauči bitno je i u svakodnevnom životu. Putovanje je to koje sami odabirete. Radi kojega i vaše srce udara u ritmu radosti”.
Tri kotača sreće
Zdenkovo putovanje svi su mogli pratiti kroz njegov blog pod nazivom ‘’Tri kotača sreće’’, ili istoimenu grupu na društvenoj mreži. Od tih zapisa definitivno se može stvoriti iznimno kvalitetan film ili knjiga putopisa, što je Zdenku također želja. Poruka koju želi prenijeti svi mladima ljudima je: “Vjerujte u sebe, vjerujte u čuda. Sanjajte i živite svoje najluđe snove. Sve bitne stvari za život stanu vam u četiri bisage. Ostanite bez novca, ali nemojte ostati bez vode. Dobrota je svuda oko nas, ako možete pokrećite te male kotače koliko je moguće češće. Oni će pokrenuti neke veće. Svojim djelima pomozimo graditi bolji svijet. Gostoljubivost, ljubaznost i sreća ne poznaju granice, imena i države. Svaki dan je nova prilika da započnete ispočetka. Što je nekoliko dana, godina ili mjeseci u usporedbi s cijelim životom. Kad jednog dana sjednete ispred svoje djece ili unučadi imajte bar jednu priču u kojoj ste vi luđak na biciklu koji je prošao cijeli svijet”.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana