TvObzor
GRETA VAN FLEET: ANTHEM OF THE PEACEFUL ARMY (REPUBLIC)

Griješno zadovoljstvo
Objavljeno 16. studenog, 2018.
Krajem 60-ih, mogul Terry Knight na sličan je način predstavio mičigenski Grand Funk Railroad. Povijest se ponavlja...

Bili jednom strašni divovi koji su hodali zemljom i mahali maljem Bogova, a onda su došli pitomi patuljci koji nas danas uveseljavaju, ali i rastužuju. Divovi su, kad se o rock glazbi radi, Led Zeppelin, a patuljci, trenutačno aktualni, skupina mlađahnih tipova iz mjestašca Frankenmuth u Michiganu, koji svoj bend nazvaše Greta Van Fleet.

No, treba biti oprezan u ljubavi i mržnji, jer GVF zapravo i nisu krađa nego mladenačka fantazija materijalizirana kroz fascinaciju Led Zeppelinom. Drugim riječima, blizanci Kiszka, Josh i Jake te nešto mlađi Sam, zahvaljujući pločama svojih roditelja doslovce su napamet naučili sve pjesme Zeppelina, pa su odlučili da je vrijeme za vlastiti bend i u sastav doveli bubnjara Kylea Haucka, no on nije lupao k‘o Bonham pa ga je zamijenio Danny Wagner. Sve to međutim ni izdaleka nije bilo dovoljno da GVF postanu “sinovi anarhije” tipa Led Zeppelina, dok se u cijelu priču nije umješao mogul Jason Flom, menadžer odgovoran za slavu Katy Perry, Kid Rocka i Lorde, između ostalih. Prvi službeni EP “Black Smoke Rising” bio je odskočna daska, uz gomilu koncerata na koje ih je silio Flom, da bi se nedavno porodilo čudovište zvano “Himne za mirovne snage”. Album je “griješno zadovoljstvo” s odsjajem hipijevštine 60-ih, svojevrsni placebo za sluđene tinejdžere, ali i ljekovita trava za nostalgičare koje u besanim noćima sustiže starost i upucavaju sjećanja na vlastitu mladost, na emocionalni hedonizam i vremena davna koja se, eto, i kroz lik i djelo GVF promaljaju iz mraka zaborava i uskrsavaju u blistavom retrogradnom kolu zanosa i nade da ako baš i nije moguće doživjeti stotu, onda da se barem stvori iluzija trenutačnog patetičnog zadovoljstva i sreće.

ZA FANOVE: Led Zeppelin, Rolling Stones (rani), The Faces, Black Crowes, Allman Brothers Band, Grand Funk Railroad, Steppenwolf, Humble Pie...

Darko Jerković
gretavanfleet.com
Josh Kiszka nema karizmu Roberta Planta, niti mu imalo sliči, više podsjeća na Boba Dylana iz filma Sam Peckinpaha “Pat Garret i Billy the Kid”. Ali naučio je pjevati poput velikog Roberta, premda u manirističkoj verziji. A i brat mu Jake s gitarom može gotovo sve što i nekad davno Page. Još kad udare s baladama poput “Age of Man” i “Brave New World”, ushićenje je potpuno.
Možda ste propustili...