Presvukli smo roman u predstavu, kaže glumačka ekipa na početku najnovije, prve dramske premijere 112. sezone osječkog HNK-a, Emeta - kojega je prema istoimenom romanu Ivane Šojat režirao Samo M. Strelec. Upravo ključna u svemu tome činjenica je da je autorica literarnog predloška dugogodišnja zaposlenica HNK-a u Osijeku, a posljednjih godina i urednica kazališnih izdanja. Osloniti se na svoje, domaće, čak kućne snage, ono je na čemu ustrajava intendant Božidar Šnajder. Na tom je tragu i prije šest godina postavljen Šojatičin Unterstadt.

Predstava započinje neobično - glumci publiku dočekuju u foajeu, kostimirani. Nakon što se publika smjesti, predstava započne iako se čini da nije kako se čini: zastor je još uvijek spušten, glumci na prosceniju kao da su na jednoj od prvih čitaćih proba, radnom sastanku. Osim što pokušavaju predstavu postaviti na noge, usput i apostrofiraju autoricu Ivanu Šojat, uz dosta dokumentarizma, čitajući iz knjižice i objava u novinama (između ostalih i Glasu Slavonije). Čak se i preodijevaju pred publikom, dovlače scenografiju, postaju likovi... Sve je to dražesno, nesputano, no 20-ak minuta (posebice za predstavu koja traje manje od dva sata i nema pauzu) preduga je ekspozicija, "uglumljavanje". S obzirom na to da su prije premijere naglašavali kako je ovo "priča svakoga od nas", neki su od njih podijelili i svoja bolna, životna, autentična iskustva i povezali ih s - pokazat će se mučnom - pričom koju je između korica Emeta ispisala Ivana Šojat.Kako rekoh, čin izrastanja predstave pred publikom - poput biljke u vrtu - zabavan je, ali ne bi trebao trajati predugo jer se čini kao da nisu znali što i kako, gubi se smisao. Simpatično je bilo i usputno obraćanje Meteje Grabić Ćaćić kolegici Areti Ćurković u A loži, kao i da publika dobije "uvid" u to kako izgledaju prve kazališne probe, dok jedni drugima dobacuju (ponekad i suvišne i neumjesne) komentare, kako izvlače iz sebe emocije, unutrašnja stanja, kako nastaju situacije, likovi i u konačnici predstava. Bude tada i smiješnih i banalnih situacija. U ovoj je predstavi to uvod u istinski mučnu priču, čiju je mučnost dodatno i vrlo učinkovito pojačavalo i poigravanje scenskim ponavljanjem, vrlo doslovno.Tu dolazimo do prvog problema - dramatizacije. Maja Gregl imala je nelak zadatak: dramatizirati predložak u kojemu nema mnogo dijaloga. Doskočili su tomu tako da glumci izgovaraju didaskalije, što dinamizira zbivanje, povremeno unoseći i dozu humora, u nimalo humorističnu priču, predstavu koja obiluje scenama nasilja od kojih se steže želudac. No, glumcima je to bio dodatni zadatak: brzo se prebacivati iz naoko neutralne didaskalije u situaciju, emociju, stanje.Ovo nije predstava na koju će dolaziti publika koja traži uobičajenu predstavu. Čitav je proces poput malog eksperimenta. Ma koliko on već u svijetu i Europi bio viđen, za naše je podneblje bio iskorak, što je dio publike kao takav prepoznao i prigrlio.Stil pisanja Ivane Šojat nije linearan, a na to je upozorio i redatelj, spreman na zamke koje donosi. Uz svu draž prilikom čitanja romana, na sceni to nije dobro funkcioniralo. Ostalo je mnogo upitnika zbog kronološke isprekidanosti, zbog koje je bilo teško dokučiti sva Lucijina stanja, kako stvarna, tako i ona u noćnim morama. Činilo se kao da nedostaje i zapleta i kulminacije, ali i preokreta i raspleta. Možda ga je i bilo, ali dojam je izostao. Sve je donekle spašavalo autoričino jezično bogatstvo, slojevit prikaz likova, no očekivanog razvoja dramske situacije nije bilo.Za prijenos emocija - makar i gnušanja, odbojnosti, straha i užasa - najveće zasluge idu iznimno dojmljivoj Mateji Grabić Ćaćić, koja je glavnu ulogu - puna dva sata na sceni, bez minute odmora - iznijela neposrednošću i uvjerljivošću kojom se drugi ovaj put ne mogu pohvaliti. Čisto se i s lakoćom prebacivala iz najrazličitijih situacija i stanja. Ovo je uloga po kojoj će ju publika zasigurno dugo pamtiti. Ili bar do sljedeće velike, kakve od ove 28-godišnjakinje možemo s pravom očekivati. Sigurna u sebe, pogleda uprtih u nju, ostvarila je rolu koja ju je potvrdila kao glumicu velikog talenta. Godinama se razvijala, rasla iz uloge u ulogu i Lucija joj je došla u pravi trenutak. Bio je to pravi kondicijski i glumački trening.Premda ga je dopala najgnusnija uloga Djeda, Davor se Panić iznova potvrdio kao glumac koji postojano nosi repertoar. Djed pedofil, alkoholičar i nasilnik u njegovoj je interpretaciji doista bio netko koga mrzimo, iako je malo koga, a ponajviše uvijek staloženoga Davora Panića, teško zamisliti u bilo kakvoj vrsti agresije. Dokaz je to glumačke veličine, kada izađe iz svoje zone ugode i iznenadi.U ulozi Majke gledali smo Anitu Schmidt, Baka je bila Ljiljana Krička-Mitrović, Otac, pak, Aleksandar Bogdanović, Magdalena je Ivana Gudelj Tešija, inspektor Mustapić je Armin Ćatić, mladi Antonio Jakupčević utjelovio je Franju i Marijana, Lino Brozić bio je pomoćnik, a Zrinka se Stilinović pojavila u ulozi Susjede. Svjetlo je oblikovao Tomislav Kobia, a diskretne kostime osmislio mladi Krešimir Tomac.Uz poneki (kardinalni) propust i "odrađene" role, ovo je predstava koja će imati svoju publiku jer traži pozornost i otvorenog i angažiranog gledatelja, spremnog i na neke prelaske granica dobrog ukusa, a sve u svrhu iskazivanja poruke, pod okriljem umjetničkog čina. Uostalom, umjetnost nas i ne smije ostaviti ravnodušnima.