Magazin
REPORTAŽA: OSJEČANI U NJEMAČKOM SHWARZACHU

Nije raj, ali posla ima: Koji dođu ne vraćaju se!
Objavljeno 10. studenog, 2018.
MARIO SRAGA: KOD NAS JE SVE PODREĐENO SAMOVOLJI MENADŽERA. ZATO SAM OTIŠAO IZ HRVATSKE

Prije samo dva mjeseca, sudbina Osječanina Maria Srage bila je neizvjesna. Odrađivao je svoj otkazni rok u tvrtki u kojoj je radio posljednjih osam godina. Naznaka za nekim drugim poslom, nije bilo. A onda, kroz razgovor s prijateljem, saznao je za slobodno radno mjesto u Njemačkoj.

Spakirao se i otišao, kao i većina mladih koji odlaze iz Osijeka u potrazi za boljom budućnošću. Radi li se doista o boljoj budućnosti i na kakve sve prepreke nailaze oni koji se odluče otići iz Hrvatske, pokušali smo istražiti u kakofoniji svega i svačega. Naime, priče su oprečne, jedni su zadovoljni i ostaju, drugi se vraćaju razočarani. Stoga smo kontaktirali Maria, a na naš upit kako je tamo, odgovorio je: "Odlično, evo dođite i uvjerite se!".
NEKA DRUGA PRIČA

Vođeni znatiželjom, brzo smo se odlučili krenuti na put. Nakon utvrđene rute na Google mapsu, tražimo prijevoz. Svima je dobro poznata "povezanost" Osijeka sa svijetom, ali spašava bla bla car. Uskoro se javlja Milorad iz okolice Novog Sada. "Znate, ja taxiram, uglavnom do Minhena i okolice", kaže, od čega nam se odmah zavrtjelo u glavi pri pomisli na cifru. Taxijem do Njemačke? No, ispostavilo se da Milorad vrši uslužni prijevoz, i nakon vještog cjenkanja, zbog našeg polazišta iz Udvara, krenuli smo put malog mjesta Scwarzacha. Tijekom vožnje skraćujemo vrijeme pričom. Milorad nam objašnjava kako mu je ovo dodatni posao, inače ima svoju firmu, trguje kanalizacijskim cijevima:

- Primijetio sam da dosta ljudi putuje, a nema kako. A i vožnje autobusom su duge. Nije mi teško, upoznajem ljude i čujem razne priče, kaže veselo pedesetčetverogodišnji Milorad, dok ga ženski glas s navigacijskog uređaja upozorava na prekoračenje brzine. Pogleda u nas i objasni uz šeretski osmijeh: "Ima i muški glas, al‘ ovaj mi ljepši, od milja ju zovem Slađa".

S nama je u automobilu još jedan gospodin iz Sombora. Vraća se na posao u Munchen.

- Sve nas je natjerala ista muka. Ne odlaze samo mladi nego i stariji ljudi. Dobiju otkaz, posla nema, a nemaju dovoljno staža ili godina da odu u mirovinu, kaže naš suputnik. Pitamo kako je s radnom dozvolom, a on objašnjava da većina ima hrvatske ili mađarske dokumente.Konačno, nakon osam sati vožnje, jer se Milorad striktno pridržavao "Slađinih naputaka", u strahu od neke prometne kazne, stižemo u živopisno mjesto Shwarzach. Odmah nas osvaja svojim šarmom i vraća izgledom gotovo petstotinjak godina unazad. Velikim četverokutnim trgom u sjedištu sela, popločenim kamenim kockicama, dominira zgrada hotela koja datiraja iz 1580. godine. Do nje je, u istom stilu samo nešto manja, zgrada općine. Dijelovi su to nekadašnjeg dvorca koji je, zajedno sa samostanskim kompleksom, kvadratno zatvarao prostor nekadašnje tržnice, današnjeg trga. Vrijeme, napor i energija uložena u preoblikovanje ove relikvije, vrlo je očigledna. I gotovo nevjerojatna.U tom eklektičnom mjestašcetu, dočekao nas je naš domaćin tridesetčetverogodišnji Mario Sraga, osječkoj javnosti poznat po medijskoj najavi svog odlaska i po tome što je progovorio o odnosu poslodavaca prema djelatnicima, o čemu se uglavnom šuti, ali nama kazuje:- Ne mogu reći da je novac jedini problem. Problem je sve drugo kod nas. Od završetka školovanja promijenio sam desetak poslova uglavnom zato što poslodavac nije plaćao, ili sam postao višak radne snage ili sam dugi niz godina radio na određeno, kao što sam posljednjih osam godina radio u TDR-u. Sve se svodi na samovolju hrvatskih menadžera koji umjesto da zaštite zaposlenike, još ih i zakidaju za njihova prava. To nije tako u drugim zemljama gdje posluju te multinacionalne kompanije. Ovdje, u Njemačkoj, kako se dogovoriš s poslodavcem, tako je. Nema sitnih slova koja si trebao čitati u ugovoru, pa si na kraju zakinut za svoja prava i novac. Zaposlenika se poštuje, a odmor i slobodni dani su "zakon". Sasvim neka druga priča, kaže Mario.

UPADANJE U ZAMKE

Za Maria je sretna okolnost bila što je njegov cimer Zoran Marinković, također Osječanin, prije više od tri godine, "prokrčio" put. Saznavši za slobodno radno mjesto, pozvao je Maria, pomogao mu oko smještaja jer je i sam prošao početničke muke.

- Ostao sam bez posla, a nisam dobio ni otpremninu, Iz tako bezizlazne situacije odlučio sam se izvući odlaskom u inozemstvo i nisam pogriješio. Pa pogledajte gdje živimo? U raju, kaže Zoran zadovoljno se osmjehujući.Ne možemo se ne složiti, selo prekrasno, poslovi ništa naporniji nego u Hrvatskoj, a plaće i više neko solidne. Kako nam objašnjavaju, početničke budu nešto ispod dvije tisuće eura, ali uz zalaganje, brzo se napreduje što se i financijski odražava na plaću. Prostran, moderno uređen dvosobni stan, iznajmili su za svega 500-tinjak eura, u što su uključene i režije. Kažu da bi mjesečni najam za takav stan u Minhenu bio oko 1400 eura, no kako obojica rade u okolici, odgovara im stanovati u Schwarzahu, koji je samo sat i pol vožnje udaljen od glavnog grada Bavarske.I kao da je pročitao naše misli, jer su nam kroz glavu proletjele priče onih koji se po dolasku nisu dobro snašli ili su u još crnjem scenariju bili prevareni, Zoran nam je ispričao da situacija nije ni najmanje bajna kad se dolazi preko nekih neprovjerenih agencija. Ističe da ljudi često griješe što zbog neznanja jezika izbjegavaju njemačke poslodavce i onda upadaju u zamke. Osim toga, posao traže u velikim gradovima gdje je skup smještaj, teško ga je pronaći i uglavnom se mora platiti nekoliko mjeseci unaprijed uz dodatan polog. Na kraju to sve završi tako da rade sasvim druge poslove od onih koji su im obećani, ostaju bez plaće i smještaja i vraćaju se razočarani.Njih dvojica o stalnom povratku ni ne razmišljaju. Ne vide perspektivu u Hrvatskoj, a kao i većina žele živjeti u "uređenoj" državi gdje će se njihov rad cijeniti na odgovarajući način. A za njih je to Njemačka.Dolaskom naših dojučerašnjih sugrađana zadovoljni su i u lokalnoj zajednici, potvrdio nam je to Georg Edbauer, načelnik općine Schwarzacha.

- Ljudi koji dolaze u naše mjesto i naše okruženje su vrijedni ljudi, koji žele raditi, a ne stvarati probleme i nama je drago što su tu. Mislimo da je to za našu zajednicu pozitivno, kaže Edbauer. Prema njegovim riječima u posljednje vrijeme bilježi se porast dolazaka radnika iz istočne Europe, no smatra da nema bojazni jer su njemačkom gospodarstvu potrebni takovi radnici. Zanimljivo je i da njemačko stanovništvo bilježi migracije zbog posla. Istina u manjem broju, ali na daleko većoj udaljenosti nego onoj koju prelaze Hrvati.Velike tvornice sele svoja postrojenja u Kinu, Indiju.i Mexico. Upravo je gotovo polovica susjednog sela otišla u Mexico gdje BMW kompanija već dugi niz godina ima svoje tvornice. Velik je odljev radnika i u Kinu, kaže mladi Edbauer.Automobilska industrija najjača je grana od koje živi većina stanovnika tog bavarskog područja. Nekada je bila značajna i proizvodnja piva, pa su u samom mjestu Schwarzach postojale, prije 40 godina, čak dvije pivovare. Danas samo jedna obavlja distribuciju, dok je druga zatvorena.

- Zbog europskih i novih njemačkih regulativa, došlo je do strukturnih promjena na tržištu rada. Razvoj tehnologije i globalizacija imaju važne implikacije na život građana. Primjerice, u pivovarama je nekad radilo preko dvije tisuće ljudi, a danas je to svega nekoliko desetaka radnika. Stoga se okrećemo novim oblicima zapošljavanja primjerice u zdravstvu i turizmu. Primjetili smo i da nam dolaze mladi ljudi, pa ćemo se usredotočiti na stvaranje boljih radnih i životnih uvjeta za njih, kaže Edbauer.

SPREMNI ZA ISELJAVANJE

I dok su u Njemačkoj svjesni dobitka dolaskom mladih, a posebice visokoobrazovanih osoba, u Hrvatskoj i dalje nisu svjesni gubitka.- Ako vama iseli 350.000 ljudi i vi onda izađete s mjerama, meni je to u najmanju ruku neozbiljno. Država ne bi trebala nama ništa davati, samo nam ne bi trebala toliko oduzimati. Evo, recimo, u Njemačkoj je PDV na hranu sedam posto, a u Hrvatskoj 25 posto, izjavio je za medije znanstvenik s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Tade Jurić, autor studije "Iseljavanje Hrvata u Njemačku: EU migracijski val". Prema njegovom mišljenju još je oko pola milijuna Hrvata spremno na iseljavanje. Istraživanja su pokazala da razlog nije više prvenstveno ekonomski već socio-politički.- Najmanje su četiri uzorka, prvo politička etika i slabe institucije, dakle ljudi ne bježe od siromaštva nego od nepravde. Ljudi se žale na nedostatak poštenja, željni su pravednog društva, ističe Jurić.

Prema njegovom istraživanju velika većina ni ne razmišlja o povratku jer su se dobro uklopili. Da ni oni ne razmišljaju o povratku, potvrdili su nam i Mario i Zoran:

- Mi smo svoj životni put pronašli.. U Hrvatsku ćemo dolaziti u obilazak rodbine, na godišnje odmore s obitelji, ali za stalno ne vjerujemo, odlučna su obojica naših nekadašnjih sugrađana.Naš posjet je završio. Ne možemo se pomalo oteti i sjeti koja nas obuzima zbog mladosti koja tu ostaje. No, njihova vesela lica sve govore. Mi se ponovo utrpavamo u Miloradov auto. Iza našeg sjedala, novi suputnik žvaće pečena pileća krilca koja velikodušno nudi i nama. Slađa za sada šuti. Bit će to dug put kući.

Piše: Tihomila JOVANOVIĆ
Velike tvornice sele svoja postrojenja u Kinu, Indiju.i Meksiko. Upravo je gotovo polovica susjednog sela otišla u Meksiko gdje BMW već niz godina ima svoje tvornice.
Dolaskom naših dojučerašnjih sugrađana zadovoljni su i u lokalnoj zajednici, potvrdio nam je to Georg Edbauer, načelnik općine Schwarzacha.
Mjere Vlade
Vlada tvrdi da već sada godišnje troši oko 6 milijardi kuna na razne poticaje i subvencije mladima da ostanu u zemlji. Izračuni pokazuju da su primjerice, tih 348 tisuća iseljenih ostali raditi u Hrvatskoj za neku prosječnu plaću od 6 000 kuna, na raspolaganju bi bilo oko 24 milijarde kuna godišnje, što je četiri puta više nego što se daje za subvencije. Bilo bi dovoljno i za mirovine i za zdravstvo i za porezno rasterećenje, pokazuju provedena istraživana
Položaj Shwarzacha
Schwarzach karakterizira njegov središnji položaj. Zbog izravnog izlaza na autocestu BAB 3, brzo i lako se dolazi do gradova u donjem bavarskom području, Regensburga, Straubinga i Deggendorfa, koji plijene svojim znamenitostima.

Područje oko Grandsberga (900 m) kod Schwarzacha karakterizira skladna promjena i šarmantni kontrast između izvornog prirodnog krajolika i 70 km označenih pješačkih staza. Četrdeset kilometara uređenih staza vodi kroz slikovito područje u skijaškom području pokraj Schwarzach - Grandsberga. Državni rekreacijski resort Schwarzach uklopljen je u krajolik sa širokim šumama i upečatljivim grebenima. Tu je I najviša planina u Bavarskoj šumi, Hirschenstein (1.095 m).
Povijest Shwarzacha
Prvo dokumentirano spominjanje današnjeg tržnog grada datira iz 1150. godine pod imenom Suarza u Windbergerovom djelu. Od te godine, ministri iz Schwarzacha pojavljuju se kao svjedoci u raznim redovničkim zapisima. Sjeveroistočno od Schwarzach, gospodari Degenberga imali su svoj predivan dvorac, koji je izgorio 1468. godine u Böcklerkriegu. Nakon 1473. Hans von Degenberg sagradio je u Schwarzachu novi dvorac Oberschwarzach. Dijelovi bivšeg dvorca bili su integrirani na tržnicu, a samostanski kompleks okružio je veliki četverokutni prostor, koji i danas determinira selo. Kad je Degenberger loza izumrla 1602. godine, na dvorcu je živio legalno izabran “čuvar imanja” do 19. stoljeća. U sklopu kompleksa nastaja je 1687. godine prva pivovara. Imala je monopol na pivo za cijelu Bavarsku. Njeni građevinski ostaci sačuvani su do danas. U vremenu od 1946 do 1949. godine izgrađena je bolnica Michaela Grove Schwarzachera s domovima za njegu, a od 1950. godine bolnica prerasta u ortopedsku specijalističku kliniku. Krajem 1970-ih, Schwarzach je klasificiran kao mali centar, sa gustoćom naseljenosti 84 stanovnika po četvornom kilometru. Danas ima nešto manje od tri tisuće stanovnika.
Možda ste propustili...