SLATINA

Sandi Robertson (55) rođena je kao Slavica Doležal u Slanoj Vodi, selu kojega danas više nema, a koje se administrativno nekad nalazilo na području općine Voćin, u katastarskoj općini Hum Varoš. Ponešto razumije, ali ne govori hrvatski jer od svoje četvrte godine živi u Australiji.

Josip i Desa Doležal imali su tri kćeri, a teške životne prilike nagnale su ih da 1967. godine sa četverogodišnjom Slavicom, desetogodišnjom Zlaticom i 14-godišnjom Ankicom negdje u svijetu potraže bolji život. Iz daleke Australije Josip se planirao vratiti u svoj zavičaj pa je namjeravao kupiti kuću u Slatini, u Ulici braće Radić. Načinjen je i predugovor o kupovini, ali smrt ga je pretekla 2002. godine i zauvijek je ostao daleko od svega. Supruga je preminula dvije godine ranije i tri, tada već odrasle sestre, također su ostale u Australiji.
Posjet kćeri u Švicarskoj Slavica je iskoristila da bi sa svojim suprugom Noelom (55) došla u Slatinu i istražila gdje su korijeni njezine obitelji i da bi vidjela selo u kome je rođena. Prve informacije o svome ocu Josipu Doležalu dobila je u slatinskoj Ispostavi Područnog ureda za katastar Virovtica. Doznala je, naime, da je njezin otac na području nekadašnjeg sela Slana Voda katastarski vlasnik šest čestica zemlje ukupne površine oko tri jutra. Gruntovno, međutim, vlasništvo nije sprovedeno pa se na tri čestice kao vlasnik vodi Republika Hrvatska, a na tri čestice privatne osobe.
U vrijeme kad se obitelj otisnula u svijet Slavica je bila najmlađa i njezina sjećanja nisu zabilježila mnogo od ranog djetinjstva. O „starom kraju“ i prošlim vremenima najviše zna iz razgovora s roditeljima i sestrama iz njihovih sjećanja. U Hrvatskoj je već jednom bila, ali sada je čvrsto odlučila naći mjesto gdje je živjela njezina obitelj. Zahvaljujući pomoći iznimno ljubazne službenice u slatinskom katastarskom uredu, znala je kamo treba ići. Suprug Noel i sam je bio znatiželjan kakvi će biti rezultati te potrage i spremno je vozio Slavicu na mjesto koje su zajedno posjetili prethodnog dana, ali nisu imali točne informacije o položaju nekadašnjeg sela pa ga nisu našli.
A kad su napokon otkrili u travu zarasle ruševne ostatke ostataka jedne kuće i djelomično očuvani bunar u dvorištu, njihovu uzbuđenju nije bilo kraja. Odmah je Slavica poslala sestri u Australiji fotografiju bunara i dobila odgovor da bi to mogao biti njihov bunar, jer takav su imali u dvorištu. Na ostatku neožbukanog zida još uvijek stoji kućni broj 18 i pločica Croatia osiguranja. Ali to je sve što je ostalo od cijelog sela Slana Voda.
– Ne sjećam se mnogo jer sam bila vrlo mala, ali moje sestre i roditelji mnogo su pričali o zemlji i o teškom životu. Sestre su pričale kako su morale svuda ići pješice, i u školu u Donje Kusonje, starija sestra išla je pješice s mamom u Voćin, i za sve je trebalo mnogo vremena. Oduvijek sam željela istražiti korijene svoje obitelji. Pokušala sam doći u Slatinu prije tri godine, ali bilo je tako mnogo snijega da smo se vratili. Nas tri sestre razgovarale smo o svome podrijetlu, odakle potičemo, kako su živjeli naši roditelji, a moj suprug je rekao da ćemo mi istražiti stvari, a onda svi zajedno doći, kao obitelj.
Roditelji tri kćeri i u Australiji su bili opterećeni egzistencijalnim brigama, mnogo su radili, a osobito je bilo teško jer u stranoj zemlji nisu poznavali jezik. Djeca lakše i brže nauče strani jezik pa su Doležalove kćeri sve što je trebalo prevodile svojim roditeljima i pomagale im u kupovini, ispunjavanju različitih obrazaca, same su odlučivale u koje će škole ići i kojim će se aktivnostima baviti. – Mi smo katolici, mama je imala slobodne vikende i svi smo išli u crkvu svake nedjelje, a mi smo nedjeljom išli i u katoličku školu. Tamo su se trudili učiti nas na hrvatski način, koliko je to moguće u stranoj zemlji, prisjeća se Slavica.
Kad je napokon ostvarila svoj san i pronašla mjesto koje je zasigurno bilo dom njene obitelji, osjetila je veliko uzbuđenje, ali i olakšanje zbog izvršenog zadatka koji je sama sebi postavila, i neopisivo zadovoljstvo.