Kultura
PRAIZVEDBA PREDSTAVE U OSJEČKOM DJEČJEM KAZALIŠTU

Zabavna kazališna igra, spektakl oblika i zvukova čarobnjaka Petera Kusa
Objavljeno 5. studenog, 2018.
“Nezaboravak” je predstava kojom se Kazalište može i treba dičiti, uz sitne kozmetičke popravke, na kojima stigne poraditi
Nakon svih praščića, Božićnjaka, vukova, Crvenkapica, pingvina i bundeva, na red je došao i jedan dementni djedica, njegova razigrana unuka Lučka i njezina zabrinuta i čini se nemoćna majka. Svi su oni završili u kazališnoj predstavi za djecu, jer - kako kaže Ivica Lučić, ravnatelj i glumac Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića - ne bave se oni samo veselim i vedrim pričama. Upravo jednu takvu, pomalo tmurnu, ali i luckastu, pomalo zabavnu temu ponudili su osječki kazalištarci svojoj maloj i onoj malo većoj publici kao novu premijeru, točnije praizvedbu. Nezaboravka su Peter Kus i Urša Adamič zajedno napisali, režiju i glazbu sam potpisuje Peter, a dramaturgiju Urša. U ovih se dvoje ljudi krije sva čarolija predstave, ali i oni malobrojni, ali značajni problemi s kojima su se suočili oni, a u konačnici i publika.
Ime Petera Kusa jamstvo je za izniman umjetnički, posebice glazbeni senzibilitet, što su u Dječjem kazalištu znali i na to računali. I isplatilo im se pruženo mu povjerenje. Naime, ovog smo svestranoga slovenskoga umjetnika (skladatelja, lutkarskoga redatelja, graditelja instrumenata i pedagoga) upoznali prije tri godine na SLUK-u i dobili uvid u ono čime se i kako bavi, između ostaloga i kroz njegovu interaktivnu izložbu izvornih glazbenih instrumenata. Poznat je Kus po svom istančanom umjetničkom senzibilitet za male i velike ljude - pisalo je u programskoj knjižici SLUK-a. To ne čudi jer je riječ i o pedagogu. Upravo stoga svoje je osobno iskustvo, ali i nažalost svakodnevicu brojnih malih i velikih, odlučio postaviti u središte priče o emotivno toplom djedici, koji sve više postaje kao njegova unučica, ukazati na njezine dobre i loše aspekte.
Začudna predstava
Svjestan da su djeca iznimno motorički aktivna i da njihova pozornost istodobno može prihvatiti širok raspon vizualno-taktilnih senzacija i podražaja, ali je i vrlo raspršena i kratkotrajna, i ovaj put im je dao različite podražaje kroz vrlo zabavne igre, čaroliju oblika i zvukova, u čemu su mu pomogli scenograf Natan Esku, ali i kostimografkinja Zdenka Lacina i njezina asistentica Tončica Knez. Svi su oni smislili i iznjedrili vizualno začudnu predstavu, kojoj je svoj zanatski vrlo znalački odrađen glumački dio posla dodao trojac na čelu s najjačom karikom, sjajnim Ivicom Lučićem (kao Djedom). Mlada Kristina Fančović u ulozi unučice Lucije imala je itekako svijetle trenutke, no nije ih uspjela održati konstantnima tijekom cijele predstave i kao da je zaboravljala da glumi malenu djevojčicu i povremeno je zvučala malo preozbiljno. Aleksandra Colnarić imala je zadatak stabilizirati ovaj mali trojac, kao jedina ‘odrasla’ osoba. Osim glumačkih zadataka, dobila je i jednu šarmantnu i kratku plesnu točku, u kojoj je pokazala svoj talent.
Težište priče i predstave ipak je bilo na Djedu, što je Lučić i opravdao. Podsjetio nas je na svoje najbolje dane, pedantno nijansiravši svoj lik u najsitnijim detaljima. Iako i sam već u ‘ozbiljnim’ godinama, publiku je itekako zabavio svojim fizički vrlo okretnim točkama. Da pjevati zna, to već svi znaju, ali još nam je jednom pokazao da i stihove zna pisati, rezultat čega je iznimno topla i nježna pjesmica o medvjediću Nezaboravku, koja se provlačila kroz predstavu. Stihove su na slovenskom napisali Urša i Peter, no 3/4 posla ipak je odradio Lučić, prepjevavši, prevevši i prilagodivši tekst.
Snažni elementi predstave vizualne su naravi i pravo su osvježenje, otvaraju neke nove senzorne spektre, što ne znači da Dječje kazalište nije do sada imalo likovno fantastične suradnike i predstave, nego da je i ovo pravi užitak za oči i posebice uši. Glazba je dobila veliki udio u predstavi, što je opravdano, s obzirom na background Petera Kusa, ali i činjenicu da djeca imaju prirodan afinitet za glazbu, pjesmu, igru i spektakl. Glazba, ako je dobra, a ovdje uistinu jest, uvijek dodaje prstohvat zabave i uzbuđenja. U ovoj su predstavi gledatelji dobili sve to i još k tomu atraktivno upakirano, s mnoštvom domišljatih i inovativnih scenografskih i kostimografskih rješenja, različitih lutkarskih rješenja, kazalištem sjena, kojima svrha nije samo dekorativna, nego itekako dramaturški uporišna. Pritom mislim na krevet u kojemu Djed spava ‘okomito’ i sve savršeno funkcionira kao da leži, kako mališanima ništa ne bi promaknulo, baš kao i štednjak nagnut prema naprijed iz istih razloga. Dodajmo tomu kišobran koji u dva brza poteza postaje tuš-kabina ili vrata hladnjaka koja Djedu posluže kao izlaz ili još jedan kišobran koji Lučki i Djedu posluži kao meduza u jednoj od njihovih pustolovnih igri... Peter Kus nije propustio ni tako obične i svakodnevne ‘kućne’ zvukove, poput miksera kojim mama pravi kolače, uklopiti inovativno u priču.
Promišljena suradnja
Predstava je prilika djeci da upoznaju likove koji izražavaju svoje najdublje emocije (ponekad i pjesmom i plesom). Svijet je to mašte, osjećaja, razmišljanja i kreativnosti, ali i mogućnost za povećati osjetljivost najmlađih, (na)učiti ih povezati se sa svojim djedovima i bakama koji također počinju zaboravljati.
Sve to lijepe su strane ove slovensko-hrvatske suradnje, uistinu promišljeno odabrane ekipe suradnika, dobrog repertoarnog poteza, koji, na žalost, nije lišen propusta. Jedan jedini, no ne baš beznačajan, ide na račun priče i dramaturgije. Premda je to razina na kojoj će mali gledatelji najprije progledati kroz prste kazalištarcima i ne će primijetiti otvore kroz koje je “priča” propala i nije mogla održati potrebnu konstantu, itekako je bitna, jer im otežava koncentrirano praćenje. Pohvalno traje ne predugih 45 minuta, ali pripovijedna nit ne teče pravocrtno, te završava - iznenada, ostavljajući i odrasle s upitnikom nad glavom: kako uopće završava priča? Propuštena je dobra prilika, koja je mogla gledateljima ostati u trajnijem sjećanju. Čini se kao da pisac nije znao što želi reći. Možda problem leži u tom što Peteru Kusu pisanje ipak nije primaran način izražavanja, nešto je u čemu očito nije tako vješt, kao u svim ostalim segmentima građenja kazališnoga čina.
Nakon svega ostane osjećaj i sumnja da su mališani uspjeli dobiti sliku što je to demencija, s kakvim se to problemima zapravo susreću stariji, djeca i njihovi roditelji, kao i činjenica da se nisu uspjeli povezati na emocionalnoj razini s likovima. Ići u kazalište s velikim očekivanjima nije uvijek dobro. Ovdje su gledatelji stvarno puno i dobili, no doživljaj ipak nije zaokružen. Veseli saznanje da je to ipak nešto na čemu se još stigne poraditi, onako u hodu i na radost gledatelja, glumaca, a u konačnici i potencijalnih festivalskih žirija, jer ovo jest predstava kojom se može i treba dičiti, uz sitne kozmetičke popravke. Narcisa Vekić

Težište je na Djedu, što Lučić opravdava, podsjetivši na svoje najbolje dane, pedantno nijansiravši lik

Peter Kus
skladatelj, graditelj instrumenata i pedagog
Možda ste propustili...

UDRUŽENJE HRVATSKIH ARHITEKATA

Nagradu za životno djelo dobio Nikola Bašić

UPOZORAVA NA GLOBALNO ZAGRIJAVANJE

Bečki muzej nakrivio slike za nekoliko stupnjeva

FESTIVAL PREDSTAVA ZA DJECU MALI BOK

Na programu i predstave iz Vinkovaca i Osijeka

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana