Kultura
PRAIZVEDBA PREDSTAVE U OSJEČKOM DJEČJEM KAZALIŠTU

Zabavna kazališna igra, spektakl oblika i zvukova čarobnjaka Petera Kusa
Objavljeno 5. studenog, 2018.
“Nezaboravak” je predstava kojom se Kazalište može i treba dičiti, uz sitne kozmetičke popravke, na kojima stigne poraditi
Nakon svih praščića, Božićnjaka, vukova, Crvenkapica, pingvina i bundeva, na red je došao i jedan dementni djedica, njegova razigrana unuka Lučka i njezina zabrinuta i čini se nemoćna majka. Svi su oni završili u kazališnoj predstavi za djecu, jer - kako kaže Ivica Lučić, ravnatelj i glumac Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića - ne bave se oni samo veselim i vedrim pričama. Upravo jednu takvu, pomalo tmurnu, ali i luckastu, pomalo zabavnu temu ponudili su osječki kazalištarci svojoj maloj i onoj malo većoj publici kao novu premijeru, točnije praizvedbu. Nezaboravka su Peter Kus i Urša Adamič zajedno napisali, režiju i glazbu sam potpisuje Peter, a dramaturgiju Urša. U ovih se dvoje ljudi krije sva čarolija predstave, ali i oni malobrojni, ali značajni problemi s kojima su se suočili oni, a u konačnici i publika.
Ime Petera Kusa jamstvo je za izniman umjetnički, posebice glazbeni senzibilitet, što su u Dječjem kazalištu znali i na to računali. I isplatilo im se pruženo mu povjerenje. Naime, ovog smo svestranoga slovenskoga umjetnika (skladatelja, lutkarskoga redatelja, graditelja instrumenata i pedagoga) upoznali prije tri godine na SLUK-u i dobili uvid u ono čime se i kako bavi, između ostaloga i kroz njegovu interaktivnu izložbu izvornih glazbenih instrumenata. Poznat je Kus po svom istančanom umjetničkom senzibilitet za male i velike ljude - pisalo je u programskoj knjižici SLUK-a. To ne čudi jer je riječ i o pedagogu. Upravo stoga svoje je osobno iskustvo, ali i nažalost svakodnevicu brojnih malih i velikih, odlučio postaviti u središte priče o emotivno toplom djedici, koji sve više postaje kao njegova unučica, ukazati na njezine dobre i loše aspekte.
Začudna predstava
Svjestan da su djeca iznimno motorički aktivna i da njihova pozornost istodobno može prihvatiti širok raspon vizualno-taktilnih senzacija i podražaja, ali je i vrlo raspršena i kratkotrajna, i ovaj put im je dao različite podražaje kroz vrlo zabavne igre, čaroliju oblika i zvukova, u čemu su mu pomogli scenograf Natan Esku, ali i kostimografkinja Zdenka Lacina i njezina asistentica Tončica Knez. Svi su oni smislili i iznjedrili vizualno začudnu predstavu, kojoj je svoj zanatski vrlo znalački odrađen glumački dio posla dodao trojac na čelu s najjačom karikom, sjajnim Ivicom Lučićem (kao Djedom). Mlada Kristina Fančović u ulozi unučice Lucije imala je itekako svijetle trenutke, no nije ih uspjela održati konstantnima tijekom cijele predstave i kao da je zaboravljala da glumi malenu djevojčicu i povremeno je zvučala malo preozbiljno. Aleksandra Colnarić imala je zadatak stabilizirati ovaj mali trojac, kao jedina ‘odrasla’ osoba. Osim glumačkih zadataka, dobila je i jednu šarmantnu i kratku plesnu točku, u kojoj je pokazala svoj talent.
Težište priče i predstave ipak je bilo na Djedu, što je Lučić i opravdao. Podsjetio nas je na svoje najbolje dane, pedantno nijansiravši svoj lik u najsitnijim detaljima. Iako i sam već u ‘ozbiljnim’ godinama, publiku je itekako zabavio svojim fizički vrlo okretnim točkama. Da pjevati zna, to već svi znaju, ali još nam je jednom pokazao da i stihove zna pisati, rezultat čega je iznimno topla i nježna pjesmica o medvjediću Nezaboravku, koja se provlačila kroz predstavu. Stihove su na slovenskom napisali Urša i Peter, no 3/4 posla ipak je odradio Lučić, prepjevavši, prevevši i prilagodivši tekst.
Snažni elementi predstave vizualne su naravi i pravo su osvježenje, otvaraju neke nove senzorne spektre, što ne znači da Dječje kazalište nije do sada imalo likovno fantastične suradnike i predstave, nego da je i ovo pravi užitak za oči i posebice uši. Glazba je dobila veliki udio u predstavi, što je opravdano, s obzirom na background Petera Kusa, ali i činjenicu da djeca imaju prirodan afinitet za glazbu, pjesmu, igru i spektakl. Glazba, ako je dobra, a ovdje uistinu jest, uvijek dodaje prstohvat zabave i uzbuđenja. U ovoj su predstavi gledatelji dobili sve to i još k tomu atraktivno upakirano, s mnoštvom domišljatih i inovativnih scenografskih i kostimografskih rješenja, različitih lutkarskih rješenja, kazalištem sjena, kojima svrha nije samo dekorativna, nego itekako dramaturški uporišna. Pritom mislim na krevet u kojemu Djed spava ‘okomito’ i sve savršeno funkcionira kao da leži, kako mališanima ništa ne bi promaknulo, baš kao i štednjak nagnut prema naprijed iz istih razloga. Dodajmo tomu kišobran koji u dva brza poteza postaje tuš-kabina ili vrata hladnjaka koja Djedu posluže kao izlaz ili još jedan kišobran koji Lučki i Djedu posluži kao meduza u jednoj od njihovih pustolovnih igri... Peter Kus nije propustio ni tako obične i svakodnevne ‘kućne’ zvukove, poput miksera kojim mama pravi kolače, uklopiti inovativno u priču.
Promišljena suradnja
Predstava je prilika djeci da upoznaju likove koji izražavaju svoje najdublje emocije (ponekad i pjesmom i plesom). Svijet je to mašte, osjećaja, razmišljanja i kreativnosti, ali i mogućnost za povećati osjetljivost najmlađih, (na)učiti ih povezati se sa svojim djedovima i bakama koji također počinju zaboravljati.
Sve to lijepe su strane ove slovensko-hrvatske suradnje, uistinu promišljeno odabrane ekipe suradnika, dobrog repertoarnog poteza, koji, na žalost, nije lišen propusta. Jedan jedini, no ne baš beznačajan, ide na račun priče i dramaturgije. Premda je to razina na kojoj će mali gledatelji najprije progledati kroz prste kazalištarcima i ne će primijetiti otvore kroz koje je “priča” propala i nije mogla održati potrebnu konstantu, itekako je bitna, jer im otežava koncentrirano praćenje. Pohvalno traje ne predugih 45 minuta, ali pripovijedna nit ne teče pravocrtno, te završava - iznenada, ostavljajući i odrasle s upitnikom nad glavom: kako uopće završava priča? Propuštena je dobra prilika, koja je mogla gledateljima ostati u trajnijem sjećanju. Čini se kao da pisac nije znao što želi reći. Možda problem leži u tom što Peteru Kusu pisanje ipak nije primaran način izražavanja, nešto je u čemu očito nije tako vješt, kao u svim ostalim segmentima građenja kazališnoga čina.
Nakon svega ostane osjećaj i sumnja da su mališani uspjeli dobiti sliku što je to demencija, s kakvim se to problemima zapravo susreću stariji, djeca i njihovi roditelji, kao i činjenica da se nisu uspjeli povezati na emocionalnoj razini s likovima. Ići u kazalište s velikim očekivanjima nije uvijek dobro. Ovdje su gledatelji stvarno puno i dobili, no doživljaj ipak nije zaokružen. Veseli saznanje da je to ipak nešto na čemu se još stigne poraditi, onako u hodu i na radost gledatelja, glumaca, a u konačnici i potencijalnih festivalskih žirija, jer ovo jest predstava kojom se može i treba dičiti, uz sitne kozmetičke popravke. Narcisa Vekić

Težište je na Djedu, što Lučić opravdava, podsjetivši na svoje najbolje dane, pedantno nijansiravši lik

Peter Kus
skladatelj, graditelj instrumenata i pedagog
Možda ste propustili...

4. REZIDENCIJALNI PROGRAM MMML STUDIJA

"Što je nekad bila trava, sad je beton" Ive Muškić

PREMIJERA PREDSTAVE "DOMA JE NAJBOLJE"

Osvaja publiku šarmom i britkošću

GODIŠNJA IZLOŽBA KARIKATURA

Članice su još uvijek u manjini u Društvu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PREDAVANJE MARCELA BAČIĆA

Teško je zapisati glazbu koja slijedi Kelemenovu maštu

2

MLADI POVJESNIČAR UMJETNOSTI I FOTOGRAF

Nagrada "Marina Viculin" Deniju Horvatiću

3

25. DANI MILKA KELEMENA

Publika prepoznala njihovu zaljubljenost u glazbu