O aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na stanje s oporbenim strankama, uključujući i dramu u SDP-u, kojem rejting konstantno pada, dok se Davor Bernardić i dalje održava "u sedlu", a stranku svaki tjedan netko napusti, kao što je to nadavno učinila Milanka Opačić koje je prešla u Bandićev Klub zastupnika u Saboru te ovotjedni istup iz SDP-a Aleksandre Kolarić, razgovarali smo s političkim analitičarem Davorom Gjenerom.

- Nekoliko je razloga koji objašnjavaju današnju nemoć SDP-a. Prvi je baština vladavine Zorana Milanovića koji je ovu stranku gurnuo u duboku krizu. Srušio je paradigmu što ju je nastojao graditi Ivica Račan, o tome kako u nas desnica može biti ili autoritarna ili demokratska, ali kako je ljevica "po automatizmu" demokratska. Milanović je prekinuo proces konsolidacije demokratske ljevice i razvijao autoritarnu stranku podložnu svojoj volji, dok se tijekom izborne kampanje 2015., zbog teško objašnjivih Milanovićevih eskapada stranka nije jednostavno rasula. Sve vrijeme činilo se da se Milanovićev način vođenja SDP-a podudara s onime što je u Mađarskoj radio Ferenz Gyurcsany, koji je nakon premijerskog mandata, zbog nevjerojatnih pogrešaka, svoju stranku doveo na marginu političke arene. SDP ipak nije potonuo tako snažno kao Mađarska socijalistička partija (MZSP).Drugi razlog je opstrukcija Milanovićevih ljudi u stranci u odnosu na reforme koje je u stranci pokušao provesti Milanovićev nasljednik Davor Bernardić. Budući da se Bernardić nastojao odvojiti od Milanovićeva autoritarnog stila, sam nije primijenio taktiku momentalnog isključivanja protivnika iz stranke, i time je otvoren prostor za njegovu sustavnu diskreditaciju. Pokušaji osuvremenjivanja stranke, primjerice raspravom o novom stranačkom programu, opstruirani su i marginalizirani, i stranka nije oblikovala jasnu distancu u odnosu na razdoblje kad ju je vodio Milanović.I konačno, SDP dijeli probleme europske socijalne demokracije koja je postala daleko manje uvjerljiva i ne uspijeva naći formulu za definiranje svoje pozicije u političkoj areni.

- Nikad nismo imali lošiju parlamentarnu arenu. Posljedica je to i lošeg izbornog zakona prema kojem biramo parlamentarne zastupnike, nedostataka unutarnje demokracije u svim političkim strankama, jačanja načela negativne selekcije, nedostatka razumijevanja političke aktivnosti kao karijere (neprestanog učenja i usavršavanja), ali i definiranja jasnih kriterija tko se, s kakvim referencama, uopće može kandidirati za neku stranačku ili predstavničku poziciju, ili očekivati mjesto u izvršnoj vlasti.U vrijeme kad je HDZ vodila Jadranka Kosor i bila predsjednica vlade, situacija je bila posve različita - SDP se uzdizao, a HDZ padao. Kako će se to odraziti na budućim izborima?- Već bi bilo vrijeme da priznamo kako je vlada Jadranke Kosor bila uspješna. Bila je to vlada jednog političkog pitanja (pristupanje EU-u), ali je u ostvarivanju tog cilja bila izrazito uspješna, a da nije, pitanje je kako bi naš pristupni proces završio. I HDZ i SDP imaju svoje stabilno biračko tijelo koje se, doduše, iz ciklusa u ciklus smanjuje, jer obje stranke ne rade dovoljno sa svojim biračima, pa im biračko tijelo stari i nestaje. Ipak, rezultati izbora neće biti tako loši za SDP, kao što to najavljuju istraživanja javnog mnijenja. Koliko god glasači SDP-a bili nezadovoljni stanjem u svojoj stranci, oni će na kraju ipak pretežno glasati prema svom tradicionalnom odabiru, bar tako dugo dok u političkoj areni nema relevantne alternative koja bi preuzela SDP-ove glasove.

- U klasičnoj parlamentarnoj demokraciji, onoj britanskoj, opozicija je "opozicija njezinog veličanstva", dakle konstitutivni element demokratskog poretka. U nas je stvar još jasnija, jer su stranke ustavna kategorija, dakle osobe javnog, a ne privatnog prava. Stranke ne djeluju nasuprot parlamentarizmu, nego su dio parlamentarnog procesa. Zato tvrdnja da demokratski poredak ne može biti uspješan, ako je u njemu opozicija slaba i neuspješna, neprepoznatljiva i nevidljiva, nije puka fraza. Ključni element funkcionalne demokracije je da svaka vlast bude dovoljno snažna da može ostvarivati obveze koje proizlaze iz njena mandata, ali da istovremeno bude pod kontrolom. Parlament bi morao biti ključna institucija koja ograničava i kontrolira javne vlasti, prije svega izvršnu vlast na razini države. Kad opozicija ne radi taj posao u uvjetima niska povjerenja i slabe efikasnosti sudbene vlasti, kad mediji nisu neovisni i ne djeluju kao "psi čuvari" demokracije, a kad je usto građansko društvo tek rudimentarno razvijeno, situacija za održanje demokratskog pokreta i funkcionalne, ali kontrolirane izvršne vlasti, može postati vrlo rizična.

- Ne čini se vjerojatnim da bi predsjednik stranke Davor Bernardić u nekoliko mjeseci što mu je preostalo do izbora za Europski parlament mogao postići ono što nije postigao u dvije godine svoga mandata, tj. ovladati sukobom u stranci i disciplinirati skupinu koja ga pokušava srušiti. Kad god se učini da se odnosi u SDP-u počinju smirivati, dogodi se neki novi pučistički pokušaj koji opet iznova propada, jer pučisti ne razumiju osnove političke aritmetike.

- Najveći problem hrvatskih medija nije povezan s ideologijom i vrijednosnom ili političkom "neuravnoteženošću", nego s nekompetencijom, neznanjem, trivijalnošću. Glavni utjecaji na medije, pak, ne dolaze više iz političke, nego iz ekonomske sfere, a kvazipozicioniranje medija u odnosu na "ustavni luk" ne odvija se na osnovu racionalnog odabira, nego na osnovu ekonomskih interesa vlasnika medija i najvećih oglašivača.Zato mediji (čast izuzecima) u Hrvatskoj vrlo manjkavo obavljaju posao kontrolora vlasti. Čak i kad otkrivaju političke afere i iznose prljavo rublje vlasti ili opozicije, vrlo se brzo razotkrije da to ne rade motivirani istinom i informiranjem građana, nego zbog nekih korporativnih interesa ili korporativnog promicanja neke od strana u političkoj areni.(D.J.)