TvObzor
JELENA RADAN

Umijeće je iznijeti jasnu sliku koja publiku dotakne preko stihova
Objavljeno 2. studenog, 2018.
Albumu se nadam u proljeće – sljedeća godina trebala bi biti u znaku albuma, većeg koncerta u čast tom albumu i koncertima koji će dati naglasak na nove pjesme

Kao netko tko je svoj glazbeni put i potragu započeo kao tinejdžer, Jelena Radan danas postavlja jednostavne zakonitosti: imati dostojanstven pristup glazbi te izvoditi i stvarati glazbu koja je dira. Iznimno cijeni glazbenike, autore, aranžere i producente s kojima radi i koji joj svojim talentom i znanjem pomažu da se predstavi na svoj način.


Unatoč tome što nam je ovo treći intervju s Jelenom u posljednjih pet godina, nju doista uvijek imaš nešto novo zanimljivo pitati, a ona ima nešto novo zanimljivo reći. Ovom prilikom razgovarali smo o novoj pjesmi, nadolazećem nosaču zvuka, nagradama, koncertima, dječjim projektima...

Učim i ustrajem


Dok sam se pripremao za naš razgovor, poslušao sam najmanje pet puta zaredom novu pjesmu “Negdje tamo gore” uz popratni videospot. Nemam običaj biti fanboy tijekom intervjua s bilo kim, ali jednostavno moram uputiti sve pohvale. Što vam je bilo nadahnuće za stihove? Kako biste je opisali?
- Hvala na tome! Vjerujem da nije jednostavno biti nepristran, posebno ako vam se kao novinaru nešto svidi, ali baš mi je drago i zahvaljujem što ste to podijelili sa mnom. Svaka pažnja upućena na nešto što stvoriš, godi. Volim pisati o promjenama, izazivati protagonisticu pjesme određenom životnom situacijom. Tako je u ovoj pjesmi nešto bilo što sada više nije, nešto se u odnosu promijenilo, nešto je ranjivo i ovisno... Mogla bih danima pisati i zapravo mi je znatno lakše pisati prozu negoli stihove. Umijeće je iznijeti jasnu sliku koja publiku dotakne preko stihova. Učim se i ustrajem u tome.

Spomenuti videospot snimljen je u suradnji s provjerenom ekipom. Dajete li smjernice režiseru kako bi sve trebalo izgledati ili mu potpuno povjerite realizaciju? Kako je prošlo snimanje?
- Ovom režiseru, Borisu Sekuliću, svakako vjerujem, ali i dosađujem. Ma, kad je otpočetka sve jasno kao što je ovdje to bilo, onda se ne petljam puno, a kad sam nesigurna, onda stvaram nervozu svima. Ovo iskustvo mi je bilo među najljepšim i organiziranijim snimanjima do sada. Snimali smo u Turopolju na nekoliko lokacija. Mnogo ljudi je na ovom spotu dalo ruku i vještinom pridonijelo. Boris zna lijepo okupiti ekipu, a ja sam poslušna i uživam.

Šuška se da ćete u skorijoj budućnosti objaviti novi album. Prethodni, “Voyage” iz 2013., na kojemu ste radili pet godina, kritičari su proglasili vašim albumom karijere. Kako otprilike teče proces stvaranja novog i što možemo očekivati?
- Idemo laganim korakom naprijed. Nižu se i završavaju pjesme, u bliskom sam kontaktu s producentom i aranžerom, Edijem Cukerićem i Konradom Mulvajem i svim glazbenicima. Zapravo je većina pjesama iskrojena u posljednje dvije-tri godine i sada ih dovršavamo, određujemo aranžmanski smjer, igramo se. Albumu se nadam u proljeće – sljedeća godina trebala bi biti u znaku albuma, većeg koncerta u čast tom albumu i koncertima koji će dati naglasak na nove pjesme i život autorskog stvaranja nakon divnog “Voyagea” koji me oplemenio.

Zarazan osjećaj


Pjesma “Negdje tamo gore” posve je zasluženo odnijela pobjedu na ovogodišnjem Šibenskom festivalu. Koliko uopće znače takva priznanja nekome iza koga je 15 godina uspješne karijere, tko je već daleko svjestan svojih kvaliteta, a uostalom ima nekoliko nagrada i nominacija za Porina?
- Pobjeda je bila iznenađujuća – ne zato što ne vjerujem u pjesmu, dapače, obožavam je i već na probi sam osjetila odličnu izvedbu s orkestrom, ali nekako se ne doživljavam kao izvođača kojeg se nagrađuje na festivalima. Imam osjećaj kao da su to mjesta koja ponajviše slave neku direktniju, bržu povezanost s publikom i žirijem. Svakako mi znači ovo priznanje, a ponajviše u sprezi s trećom nagradom publike. To je baš divan osjećaj, zarazan – želite izvesti pjesmu iznova i iznova. Na kraju se ispostavi da, ako imaš snage i nadahnuća, ne smiješ stati – to je poanta. Ako si uspiješ osmisliti život i ne robovati trendovima koje uzimamo zdravo za gotovo, ako nisi frustriran i ogorčen i imaš malo sreće koju svatko zaslužuje, onda bi trenuci pažnje trebali doći, onda bi trenutak u kojem si zadovoljan samim sobom trebao privući dio ljudi.

Možete li nakratko zastati i zamisliti se u paralelnom svemiru u kojemu ste završili kao svaka druga pjevačica na današnjoj sceni, pjevate mainstream pjesmice samo zbog dobre zarade dok mediji prenose svaku sitnicu iz vašeg privatnog života? Prije nego što se probudite iz te noćne more, što biste poručili toj Jeleni?
- Bome ste snažno postavili ovaj zaplet. Znate što je – dopuštam si rast, razvoj, promjenu, igru, isprobavanja, zanesenost, pa i nezadovoljstvo. I to me vodi negdje tamo... Sviđa mi se gdje sam sada jer aktivno sudjelujem u gotovo svakom dijelu stvaranja pjesme i osjećam se ugodno. Valjda to jest neka vrsta zrelosti. Svjesna sam dijelova koji mogu i - nadam se - hoće postati još bolji. Pritom najviše mislim na tekstove, iako progovaraju i izgovaraju što želim. Kad poslušam neke tekstove nekih umjetnika, tek tada shvatim koliko je talenta i vještine u tome, koliko čudesa. Valjda je najvažnije imati svoju priču i stil, osjećati se ugodno u njemu i biti sklon isprobavati.

Ne priželjkujem Arenu



Negdje sam pročitao da volite nastupiti u intimnim prostorima u kojima ste blizu publici, što je zapravo vrlo logično i razumljivo jer odgovaraju vašem glazbenom afinitetu. Priželjkujete li ipak, možda za kakvu okruglu obljetnicu jednoga dana, koncert u velikoj dvorani kao što je Arena Zagreb?
- Ne, uopće ne priželjkujem jer ne bih znala kako održati koncert u Areni. Niti je sve za svakoga. Ali, isto tako, ponekad nešto što mi je strano postaje i izazov, pa tako moram reći da, ako se ova trenutna nesklonost pretvori u izazov zbog nekog razloga, nemojte mi zamjeriti. Naravno da to nije izgledno, a i volim koncerte u kazalištima, centrima za kulturu, i divnim naslijeđenim lokacijama na otvorenom posvuda kod nas.

Napisali ste dječji roman, sudjelovali s "meritasicama" na dječjem albumu, ove godine imali ste i premijeru dječje predstave. Kako se stvorila želja za stvaranjem sadržaja posebno za djecu?
- Želja se stvorila još prije 20 godina kad sam započela pisati Zedu, svoj roman, a onda su osječka Breza i Suzana Vargović okupili sve nas kako bismo se povezali i stvorili nešto svojim znanjem i nagonom. Na “Zemlji bez granica” smo Meri, Anita i moja malenkost imale radionice iz kojih su nastale pjesme sjedinjene u album “Mjesto za mene”, a poslije je došlo do suradnje s krasnom Moranom Dolenc, lutkaricom i redateljicom s kojom sam surađivala na predstavi “Femme fadal”, a poslije i onoj za djecu “Tonka Bontonka”. Dunja Fajdić i ja smo prije koji dan na Assiteju počašćene nagradom za najbolji dramski tekst.

I sama ste majka jedne, uskoro petogodišnje djevojčice. Kakva je Maša?

- Maša je naša ljubav, mijenja nas i sama se mijenja iz dana u dan. Nikada nisam imala priliku ovako izbliza promatrati život – od sitnica do onih osjećaja koji vam određuju život. Trenutno je pričljiva i filozofira, pleše neki istrgani ples na pjesme Gorana Boškovića i Fluentes, ali i Georgea Ezru, Meritas i mamin Voyage...

Razgovarao: Adrian ANDREJEK

INTERVJU
Volim pisati o promjenama, izazivati protagonisticu pjesme određenom životnom situacijom
KOLAŽ SJEĆANJA
Prije nekoliko mjeseci zauvijek nas je napustio Oliver Dragojević. Kakve vas uspomene vežu uz jednog od najvećih hrvatskih glazbenika svih vremena?

- Postoje ti ljudi koji kao da su bili dio naših obitelji i mjesto u kolažu sjećanja ostaje bolno prazno. Ne samo pjesmama koje je u spoju s Runjićem, a poslije i drugim autorima izvodio, Oliver nas je sve počastio karizmom tako sugestivnog interpreta i osobnosti. Neka toplina i dragost bila je uvijek prisutna kad god bismo se imali prilike susresti i izmijeniti pokoju riječ, prožeta nekom pošalicom. Od djetinjstva je uz mene kao i uz sve druge i zapravo nikad nisam ni pomislila da može otići. A opet je i dalje tu...