"Ja sam jedan od bivših ovisnika i moj je ovisnički staž trajao 17 godina." Upravo je tim riječima naš sugrađanin Milan Jukić počeo svoju potresnu ispovijest koja je svojom iskrenošću ganula sve nazočne na svečanosti 15. obljetnice Udruge za borbu protiv ovisnosti "Ne-ovisnost" održanoj u osječkom Vikarijatu Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Nakon što je prošao sav pakao droge, smogao je snage za izlječenje i novi životni početak. Ovaj bivši ovisnik o drogama danas je jedan od djelatnika udruge "Ne-ovisnost" zadužen za rad s ovisnicima u njihovoj Terapijskoj zajednici. Živi u sretnom braku i ima dvije kćeri. No nije uvijek bilo tako.


Poput mnogih Imoćana i njegovi su roditelji u potrazi za poslom i blagostanjem sreću potražili u Njemačkoj. Dvojicu su sinova ostavili na brizi baki, koja je umrla kada je Milan imao osam godina. Majka se na dvije godine vratila s malim bratom iz Njemačke, ali je ubrzo ponovno otišla ostavljajući sinove na brizi strini, koja im je prala i kuhala.
- Imali smo svega, ali nismo imali roditelje. Brat koji je bio četiri godine stariji od mene bio mi je sve, i otac i majka i brat. Novcem nismo oskudijevali i mogli smo si svašta priuštiti, ali nije bilo nikoga tko bi pazio na nas. Nismo imali nekoga tko bi nas zaustavio i rekao nam: ‘Ne valja to što radite!‘ Moji su roditelji, nažalost, mislili da čine puno dobrih stvari, mislili su da novac rješava sve, ali upravo je novac sve pokvario. Ja sam vrlo rano počeo, već s 14, 15 godina pušiti travu (marihuana, op. a.), a sa 16, 17 došao je heroin i kokain. Počele su krađe, prijevare i sve ono čime se danas ne mogu pohvaliti, ali to je nešto što je obilježilo moj život i što me vodilo putem propasti. Krao sam, varao, otimao, raspačavao drogu... Nema toga zla koje nisam radio. Bio sam loš i zao, nikakav čovjek - podijelio je s nama svoju veliku životnu nevolju Milan Jukić, a to je ovisnost o drogi.


- Takav je moj život trajao 17 godina. Sve do jednog dana, kada sam čuo za Tomislava Mišetića (predsjednika udruge ‘Ne-ovisnost‘, op. a.). No, nisam k njemu otišao zato što sam se želio osloboditi droge, nego zato što više nisam imao kamo. Nisam ništa više mogao ukrasti, nisam više mogao doći do novca i nitko mi nije htio dati terapiju. To mi je bila jedina opcija da preživim. Hvala Bogu, upoznao sam Tomislava, koji je bio moj primjer i moj terapeut. Upravo način na koji je radio sa mnom pokazao je da se mogu izvući iz droge, da se može pobijediti to zlo, da se može biti u konačnici sretan, pošten i kvalitetan čovjek. U programu odvikavanja od droge upoznao sam još jednog važnog čovjeka, a to je Siniša Radišić. Njima sam neizmjerno zahvalan što sam ja danas ovdje i mogu svojim pozitivnim primjerom svjedočiti o tome da je moguća rehabilitacija od ovisnosti o drogi i povratak u normalan život - istaknuo je Jukić.
U svom je "ovisničkom stažu" Milan Jukić ostao bez supruge i sina, koji su ga napustili, a izgubio je i oba brata, koja su umrla od droge, te svega što je imao, uključujući i dobar glas.
- Zajednica ‘Ne-ovisnost‘ pružila mi je život, utočište, sigurnost i egzistenciju. Pronašao sam i ženu, oženio sam se ponovno i imam dvije prekrasne kćeri. Živim i radim posao koji volim i mogu danas reći da sam u konačnici sretan i ponosan čovjek jer nakon svega što sam prošao, nakon stigme koju imam na svojim leđima i koja nije nimalo lijepa, uspio sam otvoriti mnogo novih vrata i steći puno novih prijatelja. Upoznao sam mnogo prekrasnih ljudi koji me prate na mome životnom putu, koji mi svakog dana daju snagu i energiju da izdržim. Ja svojim životom i djelom želim svjedočiti i pokazati ovim našim momcima koji su u našoj Terapijskoj zajednici da se uistinu može izvući iz svega toga samo ako mi to želimo. Dakle, uz vjeru u Boga i dobre ljude možemo sve - završio je svoju priču Milan Jukić.