Svjedoci smo inflacije mnogih pojmova poput politički isforsiranog ekumenizma koji je izvorno bio zamišljen kao isključivo vjerski motivirani pokret zbližavanja kršćanskih crkava, ali se nažalost ispuhao poput probušenog balona ponajviše zbog nerealnih očekivanja i politikanskih kalkulacija. Zato i ne čudi što je istom stranputicom krenuo i međureligijski dijalog zamišljen kao uzajamno susretište kršćanstva, islama, židovstva i ostalih vjera.

Čini se da entuzijazma ne nedostaje. Mediji su, istina posve stidljivo, zabilježili održavanje 21. godišnjeg međukulturalnog dijaloga s crkvama i vjerskim institucijama u organizaciji Europske pučke stranke koji je ovih dana održan u Lisabonu. Bila je to još jedna prigoda za poziranje pred televizijskim kamerama otuđenih bruseljskih političara i njihovih podjednako neiskrenih sugovornika iz redova različitih vjerskih zajednica. Ponovno smo iz političarskih usta čuli već izlizane fraze o tome kako je "dijalog između političara, intelektualaca, crkava i vjerskih zajednica neizbježan". Gotovo da bi se s citiranim govornikom, njegovo ime je ovdje nevažno pa ga nećemo ni navoditi, mogli i složiti jer je i najgluplji razgovor ipak bolji nego rat, a Europa i svijet su se vjerskih ratova nagledali i za nekoliko budućih života.No, što ćemo, ako je razgovor različitih svjetova i sukobljenih ideoloških strana hinjen, paradnog karaktera, bez ikakvog uporišta u stvarnosti i trunka iskrenosti? Što nama može jamčiti da se iza nametnutog mehaničkog rukovanja praćenog kiselim osmjesima i ostalim gestama lažne prisnosti ne krije odrađivanje prijetvornih rituala i ustrajanje u neprijateljstvu?Otkuda nam odjednom tolike kritičnosti i pesimizma kada je posrijedi nešto tako društveno korisno, civilizacijski napredno i dalekovidno kao što je međuvjerski dijalog? U kakofoniji različitih reagiranja na izborne rezultate u susjednoj Bosni i Hercegovini autoru ovih redaka zapao je za oko tekst bivšeg poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafe efendije Cerića pod naslovom "Što hoće hrvatska politika u Bosni?" koji smo pronašli na jednoj islamističkoj stranici na bošnjačkom jeziku. U tome tekstu punom negativne energije i šovinističkih poruka upućenih ne samo Hrvatima u BiH nego i onima koji žive u Hrvatskoj pronašli smo i u ovu rečenicu: "Dakle, tek kada hrvatska politika kako u Bosni tako i u Hrvatskoj shvati svoj grijeh kao "moj grijeh, moj grijeh" i pod tom sviješću o vlastitom grijehu se ispovjedi Bogu i Bosni, tek onda hrvatska politika u Bosni i u Hrvatskoj može računati na bosanski oprost i sućut, na bosansko razumijevanje i naklonost, na bosansko partnerstvo i dobrosusjedsku suradnju za mir i sigurnost na Balkanu i u Europi." Vjerojatno u tome prostačkom tekstu punom kampanilističkog trijumfalizma i patološke zluradosti zbog bošnjačkog izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ima zločestijih i ratobornijih misli, no nama je za oko zapela upravo ova u kojoj se donedavni prvi čovjek islama u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori ismijava s riječima molitve (moj grijeh, mea culpa) koja je sastavni dio liturgije svete mise u Katoličkoj Crkvi. Svakome je jasno da Cerić-efendija nije neki izvanzemaljac koji je među nas pao s neba s obzirom na činjenicu da je nekoliko godina (1987.-1993.) bio zagrebački glavni imam, a prije toga je boravio u Sjedinjenim Državama gdje je i doktorirao na Islamskim studijima Sveučilišta u Chicagu. Drugim riječima, Mustafa Cerić je zacijelo upoznat sa sadržajem katoličke euharistije pa i riječima pokajničkog čina kojima ovaj obred započinje te se ciljano i namjerno odlučio njome poigrati dijeleći Hrvatima i katolicima lekcije o potrebi da se pokaju pred Bogom i Bosnom zbog svojih grijeha i zamole Bošnjake za "oprost i razumijevanje", ali i "mir i sigurnost" na Balkanu i Europi. Opravdano je zapitati se, prijeti li to raspojasani Cerić-efendija Hrvatima nekim ratom u Bosni ili možda džihadom? Zvuči nevjerojatno da se istaknuti pripadnik vjerske zajednice koja traži nultu toleranciju kada je riječ o propitkivanju bilo čega što aludira na islam uključujući i karikature s prorokom Muhamedom otvoreno isprdava s tuđim svetinjama! Što je najgore, Cerićev ekskurs s ismijavanjem onoga što je katolicima sveto ne razlikuje se puno od svojedobnih divljačkih upada islamističkog propovjednika Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika u katoličke crkve u Bosni o čemu postoje sablažnjivi videozapisi na YouTubeu.Želeći razjasniti domete Cerićeve razorne misli i šovenskoga uma odlučili smo kontaktirati islamskog klerika kojemu ime ovdje nećemo spomenuti. Riječ je o mlađem čovjeku rođenom u Hrvatskoj i visokoškolski obrazovanom islamskom teologu. Upravo taj naš sugovornik pun je hvale na račun ideje suživota, multikulturalizma i bratstva među pripadnicima različitih religija. No, njemu Cerićev tekst nije bio nimalo sumnjiv. S nama je čak podijelio svoje teološko tumačenje (sic!) katoličke molitve koja sadrži zaziv "moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh" rekavši kako se ona ne bi trebala "suhoparno" moliti u crkvi nego bi se trebala primjenjivati u životu. Naše je stajalište u tome razgovoru koji smo vodili do duboko u noć razmjenjujući SMS poruke bilo da je bivši reis Cerić svojim istupom htio poručiti katolicima: "Mi muslimani preziremo i vas i vaše svetinje", upozoravajući na katastrofalne posljedice takvog stajališta. Je li ideja Islamske države mrtva? Da li nam kao krajnja konzekvencija uistinu prijeti međusobni rat do istrebljenja? Je li tragedija jezidske žene koja je dobila Nobelovu nagradu za mir uistinu sudbina koju je borbeni islam namijenio nevjernicima? Nalaže li doktrina tzv. takije ili "svete laži" muslimanima koji žive u dijaspori da muljaju o stvarnim namjerama islama? Nismo dobili pravi odgovor na ove naše sumnje.Ipak neki od iskrenih odgovora ovoga klerika bili su krajnje brutalni. Primjerice, na naše pitanje o odnosima s katoličkim kolegama, dobili smo ovakav odgovor: "Međureligijski dijalog je toliko isforsiran da mi se to pomalo gadi. Morate znati da on postoji na papiru i jednim eventualno dva susreta godišnje..., ali to nije to". Na naše pitanje postoji li uistinu među islamskim klericima prezir prema kršćanima i njihovim vrijednostima, dobili smo zastrašujuće poražavajući odgovor: "U islamskom svijetu se govori s prijezirom o kršćanima, a u kršćanskom svijetu se govori s prijezirom o muslimanima. Tko god kaže suprotno, laže. Ne govorim o javnim istupima politike koja antišambrira i obmanjuje...".No, nemojmo misliti da je dijalog s kršćanske strane iskreniji. Mi to ne znamo i samo se možemo nadati najboljemu. Ipak ono čega sigurno nema to je otvoreno ismijavanje islamskih svetinja ni zastrašujućih ilahija poput one koju smo našli na internetu "Teško vama kjafiri!".