ĐAKOVO/POŽEGA - Bio je to, na ugodnih 17 stupnjeva, pravi dan za novinarski teren. Kotači grabe državnom cestom D38 što spaja Đakovo s Požegom, a počinje od Pakraca. Na 72 kilometra, što spajaju grad Vezova sa slavonskom Atenom, promet je rijedak, D38 vijuga obroncima Dilja, kroz prekrasnu prirodu u bojama jeseni, a na cestu naslonjena sela već negdje od Majara pa nadalje svjedoče o nekoj drugoj, ne tako bogatoj i rodnoj Slavoniji kakva sve negdje do Selaca miluje oko. Jer, ovdje je Slavonija škrtije zemlje, mršave poljoprivrede, diljski obronci kroje tek male površine za obradu. Kraj bogat ljepotom prirode, šumama, divljači, a istovremeno možda i najsiromašniji potez u njedrima Slavonije. Sela mala, sa svojom starčadi, praznim kućama... I danas tu starost dobro pamti prohujale režime i ideologije još od Drugog svjetskog rata, nakon kojeg je na ovom potezu (pobjednička) partizanska vojska ubijala na svakom koraku, zapečativši i time ovom kraju njegovu sudbinu, koju sa sebe nekako ne može stresti ni dandanas.Grabimo kroz Majar, a kako njime proći a ne zastati pred kućom Ante Vardića, čije su ga pletaćim iglama vješte ruke preimenovale u Antu Čarapicu? "Bolje j‘ u Majaru neg‘ u Đakovu! Pravim pite, štrikam, pletem, od prodaje čarapa i živim, 50 kuna po paru, a za čičkane 150 kuna. Ženske čičkane za nošnju su 200. Imam narudžbi kol‘ko ‘oćeš", kaže Anto, stojeći za ogradom iza koje puca pogled na njegovo… hm… živopisno dvorište. U Majar je doselio iz Jajca pa mu otuda i bosansko-šokački naglasak. Mi odlazimo dalje, a Anto, kaže, pristaviti "suva" rebra i geršlu za ručak. Na cesti mimoilaženje sa šleperom trupaca, autobusom. U Levanjskoj Varoši u centru prvi i jedini dućan, Bosin, na 40-ak kilometara od Selaca do Ruševa! Potvrđuje to i Josip Raković što odmara na klupi ispred trgovine. Trenutno je sam, no, kaže, skupi se tu popodne, navečer, dosta muški‘, pa razgovaraju, diskutiraju. "Cesta za Požegu prošla je prije 10 - 15 godina. Znate li vi da se ona račva i za Brod, za Tadijanovićevo Rastušje?", pita Raković. U njegove riječi uvjerili smo se i sami, kada smo kasnije dublje zašli u Požeštinu. Auto iz Varoši grabi dalje, u Slobodnu Vlast. Kažu da je korijen neobičnog naziva još iz vremena Turaka, kada je selo imalo nekakav poseban status. No i Slobodna Vlast zarobljena je u mršavoj poljoprivredi tog kraja, izostanku gospodarstva i zaposlenosti. Pred kraj sela – parkirani autobus. "Đakovo – Slobodna Vlast", piše na "šoferšajbi". Jer, vozi samo o Slobodne odakle se vraća nazad. Izlazak iz Slobodne pa potom prolazak pokraj zapuštenog spomenika Diljskom odredu. Netko preko njega narisao crvenu petokraku, a drugi netko preko nje ispisao NDH i U. Detalj je to koji možda ponajbolje govori o tome što je sve kroz prošlost snašlo ove krajeve.D38 nastavlja vijugati obroncima Dilja u koloritu jeseni, a mi napokon gazimo prve metre Požeštine. "Općina Čaglin, dobrodošli…", stoji na 4-jezičnoj ploči na ulazu u čaglinski kraj sa čak 30-ak sela i oko 3000 duša. Skrećemo desno,u Imrijevce, na čijem ulazu imanje - s hrvatskom trobojnicom na ulazu i natpisom "Diljska idila", a čini ju živopisno dvorište sa starim štagljem, svinjama, buradi, kadom…U selu je više praznih nego kuća u kojima se živi, potvrđuje to i starina Luka Kovačević. Radoznalo nas promatra ispred svoje kuće s dva prozorka, građene "u špic" još 1938. Ženio se, kaže, nije, živi na socijalnoj pomoći, a hvali program Zaželi i žene koje u njemu rade i obilaze domaćinstva poput njegovog. "Pomoćnice nas spašavaju, to je za nas odlično. Sad nas je u selu 24-ero u 16 kuća, a 41 je prazna. Autobus svraća samo četvrtkom, nema djece, školaraca. Al‘ zato pokretni dućan dođe svaki dan", kaže starina Luka. Prozor u svijet mu je radio jer TV, priznaje, nema. Na njemu stari sako, majica, donji dio trenirke, na glavi kapa, u ruci štap, a na nogama "kroksice". Prekoputa njegove kuće malešna je crkva u kojoj, kaže, misa bude četiri puta godišnje. Ispred nje spomenik dvojici poginulih "tigrova", Zdenku Fržuljeviću i Zoranu Petroviću. Starina Luka sjeća se Drugog. svjetskog rata kada su, kaže, u jednom danu imali sedam "sa‘rana", što je za ovo selo bio ogroman gubitak i šok, a nama još jedna potvrda kako se taj rat odrazio na ovo područje i njegovo stanovništvo pa poput najveće ironije zvuči natpis na nekadašnjoj školi u selu – "SRH – OŠ Bratstvo jedinstvo Čaglin, Područno odjeljenje Imrijevci". Tužan prizor devastirane, prazne škole demografska je slika naših sela danas. U njenoj unutrašnjosti odbačene glasačke kutije, stol i pokoja stolica…D38 vodi dalje, u Paku, pa u Sovski Dol, u čijoj je blizini Sovsko jezero. Selo je uronjeno u prekrasnu prirodu, no čarolija nestaje istoga trena kada pomislite da je tim istim putem, u svibnju 1945., od Đakova išla nesretna kolona đakovačkog Križnog puta sastavljena od vojske i civila. Partizani su ih smaknuli u susjednom Ruševu, na čijem se groblju nalazi trajni spomen na njihovu žrtvu. A Ruševo je već veće selo, sa školom, dućanom... Drugi imaju fišijadu, a Ruševo – Išijadu.- Nema naroda - kaže o životu ovdje starica Dragica Vuzem, a nas D38 odvodi dalje, u susjednu Djedinu Rijeku. Na ulazu školica. Pred njom iscijepana drva i zima za male školarce može početi. Koji metar dalje na dvorištu svoje stare, blatom zidane kuće iz 1950-ih, starina je Šimun Buturac i žena mu Kata. Staračke dane žive tiho i skromno. Ni oni poput Imrijevčanina Luke nemaju TV, samo radio. "Da ne prolazi asfalt, ne bi ni‘ko ni proš‘o", kaže dida Šimun, dok ispred kuće, ispod drvene ćuprije, šumi Djedorački potok. "Da nema njega, ne bi bilo vode. Mi nemamo vodovod pa po vodu idemo u školu", kaže baka Kata. U školi je starina Šimun kao podvornik i mirovinu zaradio. Baka Kata prisjeća se teških vremena Drugog svjetskog rata i dolaska naroda s Kozare u ovaj kraj. "Dođu ti u kuću i moraš im dat‘ jest‘, tako je bilo…", kaže starica.Naši kotači nastavljaju dalje – kroz Kalinić, Buk, Svilnu, Resnik, pa u Pleternicu, Veselu, Blacko, Viškovce, Srednje Selo, Kuzmicu, Dervišagu, Vidovce. Na svakom koraku plakati nasmijane Cecilije, a u Blackom sala za svatove naziva – Bijela kuća. I, napokon, nakon 72 kilometra od Đakova – Požega. Naš put zbog čestog zaustavljanja na D38 trajao je, istina, oko tri sata, no vožnja od Đakova do Požege, bez zaustavljanja, traje sat, sat i 10 minuta. No samo u vlastitom aranžmanu - autobusne linije koja bi spojila ova dva grada nema. Jer, ne zaboravite, iz pravca Đakova autobubus vozi samo do Slobodne Vlasti, gdje se okreće nazad zbog nerentabilnosti poteza. Imrijevčani to najbolje znaju, računajući na bus samo četvrtkom.