Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković točno je na polovini mandata. Naime, jučer je bilo dvije godine od kada je preuzeo premijersku palicu i preuzeo vlast u ne baš najsretnijem trenutku. No mora se priznati da se, kako ga zovu, "momak iz Bruxellesa" ipak snašao, kako god to procjenjivali. Doduše, imao je i prilično sreće. Prvo, ostao je bez oporbe, jer to što se danas događa s opzicijom predvođenom SDP-om i šefom im Davorom Bernardićem sve je osim kvalitetne oporbe koja bi trebala nadzirati i kontrolirati vladajuće, a zatim djelovati. Ali od svega toga uglavnom ništa, a i pitanje je hoće li i kada SDP ponovno postati zdrava konkurencija njegovoj vlasti.

Kao što je već poznato, dosad mu je jedina prava opozicija bila desnica u vlastitoj stranci, ali pokazalo se da ga ona nema čime ucjenjivati. Samozvani ili stvarni predvodnik te desnice, zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić aferama SMS i Elitna prostitucija postao je nepodnošljiv teret za stranku, stoga će ga se, ako sam ne ode, stranački vrh morati riješiti jer je "milje koji ga okružuje - mafija".
Nadalje, kako navodi i jedan Plenkovićev bliski suradnik, "ne smije se zaboraviti da je ova vlada na početku mandata zatekla društvo koje je bilo podijeljeno do granice pucanja, a sad smo se odmaknuli od političke nestabilnosti". Taj bi navod naravno potpisao ili izgovorio i sam Plenković. Ali ipak nije to baš tako, naoročito imamo li u vidu nedavni vukovarski prosvjed, pa tzv. referendumovce, bez obzira na to što ni to nije izmaknulo Plenkovićevoj kontroli. I bez obzira na to što je, kako se dalo primijetiti, u jednom trenutku bio ozbiljno zabrinut da bi hrvatski populisti mogli ojačati i ugroziti sve što je do sada koliko-toliko dobraga učinjeno. Stoga bi ta famozna politička stabilnost valjda trebala značiti održavanje Vlade na čelu s njime do kraja mandata naročito imajući u vidu tanku saborsku većinu.
No ta je politička stabilnost i bitan preduvjet za gospodarsku i uopće u svim segmentima društvenu stabilnost. Da, i činjenica je da raste BDP, zaposlenost, izvoz, prosječna plaća, donekle i mirovina te pada javni dug. U konačnu dvogodišnju bilancu moglo bi ući i rješavanje nagomilanih tridesetogodišnjih problema, od Agrokora, brodogradnje pa nadalje. Ali i tu ima još dovoljno prostora za kritike, naročito u kontekstu (ne)provođenja reformi ili ipak provođenja, ali neadekvatnog s obzirom na objektivno stanje u državi. Pa ne treba biti naročito pametan a da se ne primijeti i nezadovoljstvo većine građana sporošću promjena, jer oni sami ipak najbolje znaju kako im je.