Nije lako biti originalan u žanru distopijske, znanstvenofantastične i fantastične književnosti. Zapravo je to gotovo nemoguće jer je sve već odavno napisano, sve razvučeno naširoko i nadaleko, od prapovijesti do futurističke budućnosti, bliže ili udaljenije od vremena u kome sada živimo. No, s obzirom na konstantnu glad čitatelja za takvom vrstom literature, ne treba čuditi što svako malo iskrsne neki pisac koji se do sada uopće nije bavio pisanjem romana, netko za koga nitko nije ni čuo, pa se iznenada, preko noći, zahvaljujući i internetu, proslavi svojim debitantskim ostvarenjem, o kojem se onda svi raspišu, i kritičari i mediji, kao o još jednom u nizu autora koji je zahvaljujući talentu, ali i odabranom žanru, postao globalno poznat i slavan.

Takav je eto slučaj i s američkim piscem koji se odlučio potpisivati pomalo "misteriozno" s A. G. Riddle, a koji živi u gradiću Shelbyju, Sjeverna Karolina, i koji je svoj prvijenac The Atlantis Gene ("Gen s Atlantide") već u startu uspio prodati u respektabilnih milijun primjeraka. Taj prvijenac, objavljen u SAD-u 2013. godine, zapravo je prva knjiga Riddleove atlantidske trilogije; preostale dvije su The Atlantis Plague ("Pošast s Atlantide") i The Atlantis World ("Svijet Atlantide"), također već objavljene u Americi i prevedene diljem svijeta. U Hrvatskoj je pak Riddleov uvodni, prvi roman iz spomenutog serijala "Gen s Atlantide" tiskan u nakladi zagrebačkog Znanja, u izvrsnom (to svakako valja naglasiti!) prijevodu koji potpisuje Vinko Zgaga.


Inače, prije "Gena s Atlantide" pročitao sam Riddleov roman "Raskrižje" (Departure, 2016.), koji me, moram priznati, uopće nije oduševio, iako je i u toj SF distopijskoj priči autor pokazao da vlada golemim znanjem i pripovjedačkim talentom, no romanu je nedostajalo fokusiranosti, pa se sadržajno doimao nekako odveć nabacano i zbrzano, kao da je pisan usputno, relaksirajuće, nakon golemog truda kolji je Riddle uložio u svoju kompleksnu i višeznačnu priču o Atlantidi.
No, kako god bilo, zaboravite "Raskrižje", pravi je Riddle ovaj u "Genu s Atlantide", bez obzira na to što još treba pričekati i druga dva romana iz trilogije, na čijim prijevodima radi Znanje.
Dakle, prva knjiga iz atlantidske trilogije na čak 500 stranica uvodi nas u priču o početku kraja civilizacije za koju mislimo da ju poznajemo, a u biti je istina sasvim druga i drukčija. Ukratko - Riddle nam otkriva "najveći misterij svih vremena", a on se odnosti na vječnu tajnu podrijetla ljudske vrste. Naravno, ništa originalno s obzirom na to da su tu temu i prije Riddlea obrađivali mnogi, od kojih su djela Zecharija Sitchina ("Revizija postanka" i druga) odavno postala reprezentativni primjeri u žanru fantastične distopijske književnosti. Originalan nije ni zaplet, koji počiva na mitu o Atlantidi (i o tome je mali milijun knkjiga), kao ni ideja koja počiva na teorijama urota, počevši od tajnih sila (organizacija) koje djeluju u sjeni službenih vlada preko tajni Vatikana do znanstvenih eksperimenata i genetskih manipulacija. Nije originalna ni romansa dvaju glavnih likova - genetičarke Kate Warner i agenta sigurnosno-obavještajne službe (Clocktower) Davida Valea, koji žele spriječiti nadolazeću katastrofu, ali samo ako uspiju dekodirati tajne gena s Atlantide i otkriti pravu istinu o podrijetlu čovjeka. Nije originalna ni zamisao o portalima kroz koje se iz jednog vremena i mjesta ulazi u drugo vrijeme i mjesto, iz prošlosti u sadašnjost i budućnost, a bogme smo i o fikciji u kojoj je ledena Antarktika destinacija koja skriva mračnu tajnu o planetu Zemlji (kod Riddlea se radi o tajanstvenoj strukturi zakopanoj duboko u unutrašnjosti ledenjaka, gdje je ležala tisućama godina, i nije djelo ljudskih ruku) čitali između ostalog i u remek-djelu "Planine ludila" legendarnog Howarda Phillipsa Lovecrafta. I urotu globalnih razmjera na svoj je bombastični način obradio Dan Brown u epohalnom "Da Vincijevu kodu" i drugim svojim djelima, najprodavanijim izdanjima te vrste u povijesti književnosti. Uz sve netom spomenuto, kao i još toga nespomenutog, dodat ću i još jednu nit vodilju u "Genu s Atlantide", a to je depopulacija planeta Zemlje, konkretno žrtvovanje 99,9 posto svjetske populacije kako bi preživjela ljudska vrsta, ali samo ona odabrana, s promijenjenim genom (atlantidskim!), otpornim na smrtonosnu epidemiju koja razara čovječanstvo.


Ako se sad pitate u čemu je onda "kvaka", zašto je "Gen s Atlantide", unatoč posvemašnjem nedostatku originalnosti, ipak izvrstan roman, odgovor se u biti može svesti na nekoliko zaključaka. Prvo, Riddleu se mora priznati sposobnst tečne i dinamične narativnosti, dakle pripovijedanje mu je veliki plus, i kad se radi o opisnoj i o dijaloškoj formi elaboriranja teme, odnosa među likovima, kompleksnosti građe, doziranja napetosti i iščekivanja raspleta. U svezi s tim dakle sve štima. Ali to još nije dostatno da roman bude to što jest - odličan u cijelosti! I tu sad dolazimo do onoga po čemu roman jest antologijski u žanru, čak i više od toga. A to je nevjerojatna sposobnost Riddlea kao pisaca (evidentno načitanog i studioznog u istraživanje tuđih fiktivnih i stvarnih postignuća vezanih uz pisanje jednog takvog ambicioznog djela, i još pritom debitantskog!) da gomilu općih mjesta, općih žanrovskih elemenata, s lakoćom usustavi u zaokruženu tematsku cijelinu. Vjerojatno mu je u pisanju pomoglo i iskustvo višegodišnjeg rada u informatičkoj industriji), ali bez talenta, koji je u "Genu s Atlantide" eruptirao sa zavidnim učinkom, sve to ne bi bilo moguće izvesti na takav zadivljujući način kakvim se Riddle predstavio u svojoj distopijskoj SF trilogiji. No da sve ne bude "generički daja vu" sindrom, autor se pobrinuo servirajući nam ipak nekoliko originalnih dosjetki, kojima je umnogome osnažio svoje pisanje, odnosno samu temu. Između ostalog to se odnosi na ideju da je primjerice tzv. španjolska gripa nakon Prvog svjetskog rata, od koje je pomrlo dvadesetak milijuna ljudi, potaknuta izvanzemaljskim virusom! Poteklim naravno s Atlantide. Intrigantim se doima i kako je Riddle "riješio" misterij tzv. velikog skoka u evoluciji čovjeka, odnosno iznenadnu pojavu Homo sapiensa na našem planetu Zemlji...