Prošlo je i listopadsko okupljanje reprezentacija, a Hrvatska se tek malo pomaknula s mrtve točke. Još uvijek se više priča o čudesnom ljetu u Rusiji nego o aktualnom trenutku koji ne izgleda bajno. Liga nacija, za jedne bezvezno, za druge svrhovito natjecanje, ipak ima određenu težinu.

Novo je natjecanje i zato još nije sve idealno postavljeno u njemu, ali kada je Hrvatska u pitanju, postoje rezultatske stvari koje bi trebalo svakako izbjeći, a s današnje točke gledišta to našoj reprezentaciji neće biti nimalo lako. Srebro iz Rusije svrstalo nas je u A jakosni razred europskog nogometa, a "kockasti" su to dočekali - nespremni. U rujnu smo teško stradali u Elcheu protiv Španjolske (6:0), a u listopadu sretno remizirali s Engleskom kod kuće (0:0), pa nas u studenome očekuju uzvratni susreti s istim suparnicima u kojima ćemo spašavati živu glavu. U toj jurnjavi Hrvatska još uvijek može biti čak i prva u skupini i otići na završni turnir, što je malo vjerojatno. Objektivnije je kako ćemo se tući za izbjegavanje ispadanja ili što je još izvjesnije za očuvanje statusa nositelja u ždrijebu kvalifikacija za Euro. Za to nam je potrebno izbjeći, ukupno gledno, 11. i 12. poziciju u A razredu Lige nacija. Nije nedostižno. Jedna pobjeda bit će dovoljna.


Ipak, to je daleko lakše reći nego učiniti jer naše glavne uzdanice još su u - hibernaciji. Modrić tek hvata zalet nakon silnih slavlja i pojedinačnih nagrada kojima ga se obasipa nakon odličnih igara na SP-u. U sličnom je stanju i Rakitić, a kada njih dvojica igraju u drugoj brzini, onda je Hrvatska u sporohodnoj. Iluzorno je očekivati kako će izbornik Zlatko Dalić opet pronaći onu čarobnu kemiju koju je reprezentacija imala u Rusiji. To je bio turnir koji su mnogi reprdezentativci odigrali kao da im je posljednji u životu. Za neke je i bio jer su se odmah nakon Rusije oprostili od "kockastih", a oni koji su ostali teško se vraćaju u ravnotežu. Iskreno, ništa čudno jer mi ipak nismo nacija koja je naviknuta na takve uspjehe, a iskreno ni ne pripadamo u europsku nogometnu elitu. Ta Rusija nam se dogodila i bila je sjajna priča, ali sada je vrijeme u kojemu valja okrenuti novu stranicu. Od starih zasluga se u nogometu ne živi, a pogotovo ne u situaciji kada smo se iz lovca pretvorili u lovinu. Dalić je u potrazi za svježom krvi u reprezentaciji, ali ona zasad ne ide onako kako se planiralo. Zapravo, možda imamo i sreću što se igra Liga nacija jer smo preko nje dobili ključne pola godine za remont. Ako i ispadnemo, neće biti kraj svijeta jer će se to natjecanje opet igrati tek za četiri godine. Zato se treba u preostale dvije utakmice fokusirati na očuvanje statusa nositelja.



U biti, najvažnija stvar su kvalifikacije za Euro 2020., koje će početi u proljeće. Dotad izbornik treba riješiti neka otvorena pitanja. Zamislite, pozicija lijevog beka koja nas godinama proganja ne pripada toj kategoriji. Sada veće muke imamo na desnoj strani obrane. Ako Šime Vrsaljko nije zdrav, onda smo u velikim problemima jer nemamo isprofiliranu njegovu zamijenu. Čini mi se kako je Dalić po tom pitanju krenuo u krivom pravcu. Ne treba od Marka Roga praviti desnog beka jer to nikada neće biti dovoljno dobro rješenje. Sad kad već ima vremena, Dalić bi se možda trebao posvetiti igračima kojima je ta pozicija prirodna, poput Karla Bartoleca, kojeg je pozvao za listopadsku akciju, ili Frana Karačića, jer Tin Jedvaj također je samo krpanje rupa, a na taj način teško je doći do velikog rezultata. Ipak, najveći je problem u napadu. Ima Dalić na papiru dosta rješenja, ali nijedno od njih, bar u ovom trenutku, ne ulijeva preveliki optimizam. Zapravo, jedini pravi centralni napadač je Andrej Kramarić kojeg je Dalić gurao na krilne pozicije. Dobro, opet je sve to vjerojatno bio pokus, a sasvim je izvjesno kako će Perišić, Rebić i Kramarić biti prvi udarni ešalon. No, brinu ovi koji dolaze. Pjaca se traži, Livaja i Santini nisu taj kalibar. Možda se rješenje pronađe u mladoj reprezentaciji u liku Josipa Brekala ili nekog trećeg. Uglavnom, nakon listopadskog okupljanja još uvijek je mnogo otvorenih pitanja.