Magazin
INTERVJU: SABRINA PERIĆ

Živimo u antipolitičkom dobu. Istinska međugrađanska diskusija je nestala!
Objavljeno 13. listopada, 2018.
DR. SABRINA PERIĆ, REDOVNA PROFESORICA, DIREKTORICA POSLIJEDIPLOMSKIH STUDIJA NA ODJELU ZA ANTROPOLOGIJU, UNIVERSITY OF CALGARY U KANADI

Rođena 1981. godine, odrasla u Rijeci i u Torontu, Sabrina Perić diplomirala je na Dartmouth College, SAD, a magisterij i doktorat stekla je na Odjelu za socijalnu antropologiju, Harvard University, SAD, 2014. godine. Dr. Perić trenutačno je redovna profesorica te direktorica poslijediplomskih studija na Odjelu za antropologiju, University of Calgary u Kanadi.



U Vašem izvrsnom tekst otprije sedam godina "Od 1995. do danas: Hrvatska proizvodnja umjerenih političara ili Zašto je zapaljena EU zastava na prosvjedima?", između ostaloga, konstatirali ste i kako nedostaje ozbiljnih analiza prosvjeda u Hrvatskoj. No, ipak, neka se opća slika može steći vezano uz prosvjede unatrag sad već 27 godina od uspostave neovisnosti i samostalnosti RH. Što nam o tome možete reći?
- Nakon 27 godina od uspostave neovisnosti i samostalnosti RH, vidimo jednu zapravo vrlo siromašnu sliku prosvjeda u Hrvatskoj. Doduše, od kraja rata vidjeli smo nekoliko značajnijih prosvjeda, međutim, ti skupovi su ostali relativno mali, a i politički neefikasni. Realno je stanje da je hrvatsko društvo - kao i cijela šira regija, uključujući i srbijansko i bosansko-hercegovačko društvo - okarakterizirano društevnim frakcionizmom i političkim sektarizmom. Najveći dio prosvjeda proveden je uime relativno malih grupa koje uglavnom ne pokušavaju dotaknuti veća politička pitanja koja bi mogla potaknuti jednu veću društvenu solidarnost.
Treba istaknuti i promašaj velikog broja nevladinih organizacija koje su pokušale okupiti prosvjednike oko takozvanog nestajanja "autentičkih" ili "izvornih" hrvatskih vrijednosti, primijerice organizacija "U ime obitelji", čiji je najveći promašaj da ne vide moralnu prazninu u vladajućim institucijama, nego u ljudima, što je veoma opasno.
Da budem jasna, ne mislim da u svakom prosvjedu ne postoje veća politička pitanja, ali ta pitanja ostaju u pozadini, primjerice kada studenti prosvjeduju u Zagrebu, ili radnici Uljanika u Puli, društvo ne spaja uvijek ta događanja u javnosti s općim pitanjem demokracije i vladanjem od 1995. naovamo. Nama svima je vrlo potrebna velika doza suosjećanja solidarnosti sa svojim sugrađanima, koja je moguća samo sa širim promjenama u poslijeratnoj strukturi, kao i priznanjem građanskih prava (a ne nacionalnih), koja su uistinu orijentirana prema svim građanima.
Trenutačno se bavim istraživanjem o političkoj radikalizaciji 30-ih godina u Kraljevini Jugoslaviji, pogotovo što se tiče komunističkih i anarhističkih pokreta. Tada su prosvjedi bili frekvetniji, a i brojniji, pogotovo krajem 30-ih godina. Jedna velika razlika koju vidim kada uspoređujem arhivske dokumente iz tog doba, s današnjim stanjem, je ta da su ljudi bili umnogome otvoreniji prema različitosti. Zadnjih 27 godina prosvjedi postaju izraz identiteske politike, ili pripadnosti nekoj grupi (branitelji, studenti, katolici, itd), da prečesto zaboravljamo sličnosti, a i nužnosti solidarnosti da bi se utemeljelile značajnije promjene. Misli se da su naši takozvani raskoli duboki. Ne možemo premostiti binarne pojmove, kao selo - grad, mladi - stari, branitelj - jugonostalgičar, Srbi - Hrvati, obrazovanost - neobrazovanost. Tu bismo mogli uzeti malo inspiracije iz 30-ih godina, iz jednog razdoblja koji se tumači inače kao mračno razdoblje naše povijesti, ali je u stvarnosti bilo politički vrlo dinamično. Čini mi se da su ljudi tada bili voljniji suosjećati sa svojim sugrađanima i njihovim problemima.
GENTLEMEN POLITIČARI


Kad govorimo o prosvjedima u Hrvatskoj, koliko je izraženo uplitanje politike, ideologije, populizma i demagogije?
- U državama bivše Jugoslavije postoji vrlo važan fenomen koji bih nazvala europski populizam. Za razliku od nekih političara u središnjoj ili istočnoj Europi koji su otvoreno protiv EU integracija, ili su trenutačno angažirani oko propitivanja centralnih vrijednosti EU-a, naši političari imaju potpuno drugačiji pristup. Taj pristup najbolje se može opisati skicofrenim odnosom, s jedne strane s europskim institucijama i političarima, a s druge strane s društvom u svojoj državi. Ti političari prakticiraju najveće forme korupcije, uništavanje pravosuđa, otvoreno potiču međunacionalne i međusobne mržnje, negiraju povijesnu i sadašnju borbu protiv fašističkih i nacističkih vrijednosti (na kojima je utemeljen ustav RH) na domaćem području. No, retorika antinacionalistička, proeuropska, proljudskih prava, retorika umjerenosti vlada svaki put kad iziđu iz zemlje, ili se obraćaju stranoj javnosti.
Uvijek se sjetim kad sam bila u Bruxellesu još kao studentica, i upoznala jednu njemačku političarku koja je tada radila u Uredu za integraciju jugoistočne Europe. To je bilo u vrijeme Sanaderove vlade, Hrvatska nije još pristupila EU. U jednom vrlo otvorenom razgovoru dotaknule smo proces privatizacije u Hrvatskoj i problem korupcije, posebice slučaj INA-MOL-a. Ja sam joj spomenula osobnu kritiku te HDZ-ove vlade. A ona je meni samo odgovorila: "Ali bar je Sanader gospodin (At least Sanader is a gentleman!)". Ona se osvrnula ne samo na to da je Ivo Sanader bio drugačiji od ostalih političara iz 90-ih godina, koje je smatrala primitivnim i ekstremnim, nego i na to kakvo je njegovo obrazovanje, znanje o geopolitici, njegovo poznavanje stranih jezika, što je sve sličilo formi tipičnog europskog političara. Dakle, u poslijeratnom vremenu kultivirali smo i promovirali jednu vrstu gentleman političara - odnosno političare koji jako pažljivo kroje imidž proeuropskog, patriotskog, obrazovanog, kozmopolitskog čovjeka, poliglota, a u isto vrijeme uvelike sudjeluju u ekonomskom razaranju društva, a pobjeđuju na izborima s jeftinim političkim populizmom koji obećava bolje sutra, često na nacionalnoj bazi. Tu svrstavam pogotovo HDZ-ove i SDP-ove političare od 2000-ih godina do danas, kao i premijera Plenkovića i predsjednicu Grabar-Kitarović.
Mnogo istaknutih političara, bilo iz desnih ili lijevih opcija, opisuju prosvjede kao necivilizirane i neeuropske akcije. Zoran Milanović je za vrijeme velikih prosvjeda u Zagrebu (koji su se održavali u isto vrijeme kada i Arapsko proljeće), javno govorio protiv prosvjednika riječima: "Mi nismo Libija, ne želimo predati vlast na ulici". Političari često na državnoj televiziji ponižavaju prosvjednike, ili sam čin planiranja prosvjeda, tvrdeći da Hrvatska "nije Balkan, nego Europa". Dakle, u našem političkom društvu, prosvjedi, a i građanska buna uopće, ne smatraju se samo nečim opasnim, nego i primitivnim, nešto što se ne smije događati u suvremenim državama. Gentlemen političari žele to prikazati kao nešto nekompatibilno s liberalnom europskom demokracijom. To je čista neistina. Obrana građanskih prava kroz prosvjede jedan je od najvažnijih trenutaka u demokratskim društvima.
Glede prosvjeda, možemo li, i u kojoj mjeri, govoriti i o klasnoj orijentaciji prosvjeda, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj?
- Možemo svakako govoriti o klasnoj orijentaciji prosvjeda. Zapravo, svi prosvjedi od 1995. do danas u nekom se smislu mogu opisati kao prosvjedi protiv siromaštva i nejednakosti, ali malo se govori otvoreno u javnosti o tom pitanju. U privatnoj sferi, u našim domovina, konstantno se priča vrti oko ekonomske nesigurnosti, kredita i budućnosti. Međutim, taj razgovor se ne prenosi u javnost na produktivan način. Kada se priča o klasnoj borbi u javnosti, postoje dvije moguće priče: ili se smatra klasnu borbu komunističkom retorikom koje bi se trebalo riješiti, ili se priča svede na neku bajnu budućnost koju će nam pružiti, i pruža, članstvo u EU. I jedna i druga priča negiraju klasnu bazu prosvjeda u RH. Ranije sam spomenula kako su današnji prosvjedi frakcionirani - promidžba klasne orijentacije u politici najvažniji je mogući poticaj solidarnosti među građanima koji su stvarno svi duboko pogođeni klasnim neprilikama.
Također bih spomenula još jednu bitnu orijentaciju koja je nedavno niknula u Hrvatskoj, a koju treba itekako više spominjati i gojiti. To je ekološka orijentacija. Bitno je tu istaknuti nedavne prosvjede protiv LNG terminala u Primorsko-goranskoj županiji, koji su imali (i još imaju) veliki potencijal uključivanja i većeg broja stanovnika. Trebamo priznati da kao mala drugorazredna država u EU i kao nevažna pojava na svjetskoj sceni, Hrvatska je kompletno podvrgnuta ekološkoj i energetskoj politici svjetskih sila - SAD-a, Kine, EU-a, Rusije, Japana i Indije, koji su također i najveći zagađivači atmosfere i mora na svijetu. Postoji kritična mogućnost sada, u trenutku golemih klimatskih promjena, da se hrvatska javnost priključi većim svjetskim ekološkim pokretima. Klasna borba i ekološka budućnost najvažnije su moguće orijentacije i u RH i u svijetu.
ZAMKE RAZVITKA


U odnosu na svijet, napose SAD i EU, dojam je da Hrvati baš i nisu skloni iskazivanju masovnijeg bunta, premda za takve prosvjede imaju razloga, uzmemo li u obzir socijalno stanje, male plaće, slabo gospodarstvo i dr. Kako to objašnjavate?
- Ja se ne bih baš složila s takvim kulturološkim esencijalizmom. Teško je reći čemu su ljudi skloni dok nisu dovedeni u konkretnu situaciju, u ušće povijesnih struja. Međutim, možemo definitivno dokazati da su prosvjedi i bune veliki i važan dio naše povijesti i povijesti jugoistočne Europe uopće. Značajno, već stoljećima prosvjedi povezuju selo i grad, a tradicija seljačkih buna dovela je do velikih antikolonijalnih pokreta za vrijeme Austrougarske. Prva polovina 20. stoljeća na našim je područjima priča o radničkom pokretu, prosvjedima i političkoj radikalizaciji običnih radnika. Kao Riječanka, ne mogu umanjivati ulogu industrijskih radnika u reformi političkog sistema za vrijeme Italije, Kraljevine SHS i SFRJ. Dakle naša "nesklonost" masovnom buntu danas, umnogome je nova pojava.
Mnogo se naših sugrađana danas najviše bave preživljavanjem. Svaki trenutak u danu posvećen je tom golemom zadatku. Ali vidimo slične situacije i u drugim vremenima također. Mislim da nije ekonomska situacija razlog političke inercije, nego se danas jako promijenila naša politička kultura. Poslijeratne nacionalističke elite, oligarhije, kroz njihova djela učvrstile su jednu antipolitičku kulturu. Antropolog James Ferguson prvi je opisao ideju antipolitike u novoformiranim državama u južnom dijelu Afrike za vrijeme dekolonizacije. Ferguson tvrdi da 70-ih i 80-ih godina, kada su uvedeni masivni programi za ekonomski, politički i birokratski razvitak, sav razvitak temeljio se na tehničkim programima i sustavima koji su uvezeni iz drugih zapadnih zemalja. Kroz jedan veliki fokus na razvitak, posebice kapitalistički način rada, te države su negirale svoje povijesne i lokalne specifičnosti, a također i političke tradicije. Tako i u Hrvatskoj, a i šire u regiji, političke elite su se kompletno okrenule jednom vanjskom zapadnom (ili europskom) primjeru razvitka. Ubacili smo se u ekonomske reforme, privatizaciju, dugove i društveno prihvatili taj razvitak kao neizbježan i univerzalan proces. A da ne govorimo kako je ovaj program razvitka bio jako kompatibilan s ekonomskom ideologijom naših političkih elita koje su se najprije obogatile ratnim kriminalom, a onda se osigurale preko fondova, projekata, privatizacije i programa razvitka. U međuvremenu, istinska međugrađanska politička diskusija je nestala, a s njom i naše bogate političke tradicije koje sam ranije navela. Živimo u antipolitičkom dobu.
ŠIRENJE DESNICE


S obzirom na to da živite u Kanadi, a blizu je i SAD, što se događa s prosvjedima tipa Pokret Occupy, dojam je da je početni zamah splasnuo? Zašto?

- Pokret Occupy bio je za Sjevernu Ameriku vrlo važan trenutak. Uopće i nije bilo većih prosvjeda od 60-ih godina za vrijeme pokreta za civilna prava, marševa od Selme do Montgomeryja u Alabami, SAD. Globalno, Occupy je omogućio pojavu zajednica koje se aktivno bave klasnim pitanjem u SAD-u prvi put od ranog 20. stoljeća. Occupy je proširio našu ekonomsku maštu i dopustio da se ozbiljno pitamo kako želimo živjeti. Occupy je također otkrio da alternativna ekonomska praksa već postoji, a to vidimo i kod nas. Alternativno bankarstvo, trampa i nove razmjene dobara, i alternativne valute već su poplavile svjetske regije gdje je kapital nedostupan običnom građanu. Iako je Occupy propao kao pokret, ključne ideje su ostale i čak postale u SAD-u vrlo važne izborne teme u 2016.: golem utjecaj financijskih i energetskih korporacija na politiku, opasnost ekonomske deregulacije, uloga američkih kompanija na svjetskom tržištu, eksploatacija radnika te cjelokupna nemogućnost ravnopravnosti u globalnom kapitalizmu. Interesantno je to što su sve te ključne ideje postale platforma, ne samo američke ljevice 2016. godine, nego i desnice. Donald Trump velikim je dijelom pobijedio svojim populizmom upravo zbog toga što je preuzeo i prepakirao ekonomsko nezadovoljstvo u svoje specifične političke strategije. Eksploatacija američkog radnika, neimaština, osjećaj nemoći i očaja kod radničke klase, postale su oznaka američke ultranacionalističke, antiimigrantske konzervativne struje. Rad i ekonomija i tradicionalna politička polja ljevice postali su žarište radikalne desnice koja se širi ne samo u SAD-u, nego i u Europi.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Možemo govoriti i o klasnoj orijentaciji prosvjeda. Zapravo, svi prosvjedi od 1995. do danas u nekom se smislu mogu opisati kao prosvjedi protiv siromaštva i nejednakosti.
Već stoljećima prosvjedi povezuju selo i grad, a tradicija seljačkih buna dovela je do velikih antikolonijalnih pokreta za vrijeme Austrougarske.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana