Magazin
RAZGOVOR: BORNA ZGURIĆ

Populisti nameću interese
Objavljeno 13. listopada, 2018.

Vaš rad "Fenomenologija prosvjeda", prezentiran prije četiri godine, aktualan je i danas. Sažeto, o čemu je riječ?


- Riječ je o raspravi, odnosno odgovoru na pitanje jednog starijeg kolege, koje mi je upućeno kad sam izlagao svoj prvi nacrt doktorske disertacije na doktorskoj konferenciji u Opatiji 2013. godine. Riječ je i o dijelu istraživanja za doktorsku disertaciju koji sam proveo. Dakle, pitanje je bilo može li se Arapsko proljeće uopće nazivati "proljećem", ako je dobrim dijelom neslavno propalo, odnosno nije dovelo do istinskih demokratskih promjena. Moje istraživanje, koje je izloženo u tom članku, pokazalo je da je bilo mnogo primjera političkih proljeća koja su bila neuspješna, ali ih i dalje nazivamo tim imenom.

Uzimajući u obzir širi kontekst demokratskih tranzicija, napose na prostorima bivšeg komunističkog bloka, ali i zemalja nastalim nakon raspada SFRJ, o kakvim se sve razinama i pojavama prosvjeda može govoriti?
- Empirijska istraživanja o demokratskoj tranziciji, uključujući i moje koje se bavi fenomenom Arapskog proljeća, pokazuju kako su prosvjedi koji potaknu autoritarne režime na korake prema demokraciji važni samo u početku demokratske tranzicije. Oni su jednim dijelom katalizator, no nikako ne garantiraju uspjeh tranzicije u demokraciju. Najvažnija je međusobna dinamika političkih elita - starih i novih, odnosno autokratskih elita i opozicije režimu. Dakle, važno je da stare političke elite uopće dopuste demokratsku tranziciju, uglavnom s ciljem očuvanja autokratskog režima te da ju na kraju ne zaustave. Također, važno je hoće li opozicija, a koja sad pretendira biti na vlasti, tražiti prebrze korake u izgradnji novog demokratskog političkog sustava, ima li možda namjeru kazniti stare elite. To su sve problemi koji mogu dovesti do toga da će stare autokratske elite zaustaviti demokratsko otvaranje. U tim međuodnosima narod i prosvjedi su manje važni.

LIBERALNE DEMOKRACIJE


Ako smo imali demokratsku tranziciju, možemo li onda govoriti i razvoju demokratskog prava na prosvjede, jesu li se i na koji način prosvjedi manifestirali kroz procese tranzicije?
- Katalozi ljudskih prava u ustavima i potpisanim međunarodnim sporazumima diljem svijeta garantiraju pravo na mirne prosvjede, naravno u skladu sa zakonima u pojedinim državama. No, između autokracija i liberalnih demokracija postoji bitna razlika. Autokracije, iako ustavima često garantiraju pravo na mirni prosvjed, drugim odredbama ustava ili zakona to pravo često ograničavaju. Kao što sam već naveo, unatoč ograničenjima ljudi svejedno znaju krenuti u masovne prosvjede koji mogu biti katalizator demokratskih promjena. Autokracije ne vole baš javno političko djelovanje koje može ugroziti njihov opstanak. Liberalne demokracije, pak, štite ustavno pravo na mirni prosvjed. U tom smislu ne bih baš rekao da se radi o razvoju demokratskog prava na prosvjede, nego je više riječ o razlici kako na to, ali i druga ljudska prava, gledaju autokracije, a kako liberalne demokracije.

Jesu li i koliko kod nas prosvjecdi ispolitizirani, ako ne svi, onda barem neki od njih?
- Kada govorimo o prosvjedima onda smatramo da je neko pitanje politizirano, odnosno da je postalo od javnog značaja. Često možemo čuti naše političare da govore o tome kako neko pitanje ne treba politizirati. No, smatram kako oni ne razumiju što pojam politizacija znači. To ne znači "politikantstvo" oko nekog problema, nego da je neki problem od javnog značaja. Čim dođe do prosvjeda, pogotovo ako su masovniji, to znači da je neki problem ili od velikog javnog značaja za čitavo društvo, ili bar za jedan segment društva. Različite političke opcije ideološki predstavljaju, ili bi bar trebale predstavljati, pojedine segmente društva te ne čudi da se upliću te formalno ili neformalno podupiru ideološka stajališta i zahtjeve neke od prosvjednih skupina. Ne smijemo zabraviti da je političko djelovanje unutar demokracija ipak oblik institucionalnog sukoba. Sva društva imaju svoje ideološke rascjepe i oni trebaju biti predstavljeni unutar parlamenta gdje se taj sukob institucionalno rješava. Pravo na mirni prosvjed također je jedan od oblika institucionalne borbe za neka prava, ili ideološka stajališta. Problem nastaje kad se na sve političke elite počinje gledati kao na identične političke aktere koji nemaju nikakvog ideološkog sadržaja na temelju kojih oblikuju i provode javne politike. Onda se počinju pojavljivati populisti koji se ne predstavljaju kao dio političkih elita, nego kao "stvarni" predstavnici naroda, dok elite karakteriziraju kao zle i otuđene od naroda koji predstavljaju. Populisti onda pokušavaju koristiti mehanizme izravne demokracije, poput referenduma, kako bi zaobišli institucije države s ciljem nametanja vlastite agende, što može biti opasno.

ISKUSTVO RATA


U usporedbi s drugim zemljama, dojam je kako se Hrvatima na ulice baš i ne izlazi često, da nisu skloni masovnim prosvjedima?
- Zašto Hrvati nisu skloniji masovnijim prosvjedima, pitanje je na koje bi trebalo naći odgovor jednim znanstvenim istraživanjem. Ovako, ako se vuku usporedbe s nekim drugim zemljama, može se reći da Hrvatska ima iskustvo rata te da su Hrvati možda neskloni masovnijim prosvjedima kako bi se izbjegle neke neugodnije posljedice koje iz njih mogu proizići. Također, i Europska unija nam daje jednu varijablu koja nam može objasniti zašto Hrvati manje prosvjeduju jer, bar za mlade ljude, uvijek postoji mogućnost odlaska u neku drugu od zemalja EU-a i tamo pronaći svoju sreću. No, svakako je to jedno zanimljivo istraživačko pitanje za neku znanstvenu studiju na koje bi valjalo dati odgovor.

Pisali ste i o prosvjedima vezanim uz Praško proljeće, Hrvatsko proljeće, Arapsko proljeće... Postoje li tu ikakve poveznice, bar načelno, ili ih se ne može uspoređivati?

- Kao što sam već naveo, cilj tog članka bio je dati odgovor može li se Arapsko proljeće nazvati političkim proljećem. U tu svrhu išao sam usporediti nekoliko političkih proljeća kako bih dao odgovor na to pitanje. Društvene znanosti općenito, pa tako i politička znanost specifično, po samoj svojoj prirodi uspoređuju različite društvene fenomene. U prirodi čovjeka je uspoređivati stvari i iz toga donositi zaključke. Bitno je naći samo odgovarajuću istraživačku strategiju na temelju koje se fenomeni mogu usporediti.(D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana