Stoji li iza vukovarskog ili "Penavinog" prosvjeda u posljednje vrijeme nadasve iskompromitirani zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić i njemu bliski kako politički suradnici tako i ratni suborci, manje je bitno, kao i koliki će biti odaziv. Činjenica je da se nakon "šatoraša" ponovno manipulira braniteljskom populacijom i brojnim žrtvama Domovinskog rata. Od početka je sve ispolitizirano, ma koliko puta gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, trudeći se, ponovio da nema riječi o prosvjedu protiv Vlade s premijerom Andrejom Plenkovićem na čelu, kao ni o njihovom rušenju.

Penavina i tvrdnja organizatora stoji - da se ni nakon 27 godina od Domovinskog rata nisu razrješili svi zločini, da mnogi zločinci i dalje šeću na slobodi, kao i da se još uvijek traga za 1952 nestale osobe, no prosvjed je naprosto sam po sebi nepotreban, jer je također istina da se na tim slučajevima i problemima kontinuirano godinama radi s manje i više uspjeha, ovisno o tome iz kojeg se kuta gleda. Osim toga, stvaraju se i potpiruju nove podjele u ionako već podijeljenom hrvatskom društvu, a tu su i podjele braniteljske populacije koje samo naoko do danas to nisu bile. No, to je već druga priča. Ipak, nekoliko dana uoči najavljenog vukovarskog prosvjeda - napetost se mogla rezati nožem! Razjedinjene su braniteljske udruge, HDZ, pa čak i Generalski zbor iz kojeg je istupio general Željko Sačić. Odbijenica gradonačelniku Ivanu Penavi stigla je i s Pantovčaka. "Ne želim unositi nikakvu dodatnu zabunu niti da ispadne da stajem na nečiju stranu", kazala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, dodavši: "Znate da ja ne podržavam prosvjede".
Osim toga, valja naglasitii to da se do dana današnjeg prosvjedima i štrajkovima u Hrvatskoj nije baš mnogo toga riješilo, pa čak ni kada su u pitanju nagomilani egzistencijalni problemi milijuna građana. Nadalje, valja razlikovati i spontana okupljanja od onih organiziranih, ispolitiziranih i slično.

Od navodno spontanog iskazivanja bunta valja se podsjetiti onog iz 1996. godine, kada se se oko 100 tisuća Zagrepčana, i ne samo njih, slilo na Trg bana Jelačića nakon najave gašenja tada megapopularnog i izrazito antirežimskog Radija 101. I to je jedan od rijetkih prosvjeda koji je polučio rezultat i svrhu spasom radija, a u čemu je navodno odlučujuću riječ imao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Dvadeset godina nakon toga, 2016. godine, zabilježeno je još jedno spontano okupljanje građanske Hrvatske, i to zbog ukidanja Povjerenstva za provedbu kulikuralne reforme na čelu s Borisom Jokićem. No nije se mnogo postiglo. Tek smo na početku eksperimenta...
Spontanim je proglašen i prosvjed na splitskoj Rivi 2001. Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader naknadno je izjavio da je ponosan što je sudjelovao na tom prosvjedu, šaljući na taj način poruku onima koji su navodno željeli olako skupljati bodove za stvaranje Hrvatske, a pritom istaknuvši ulogu svoje vlade. Podsjetimo, prosvjed na splitskoj Rivi bio je protumačen kao pokušaj rušenja tadašnje Račanove koalicijske vlasti zbog izručenja hrvatskih generala, a uz to obilježen i ustaškim znakovljem. Nakon toga Sander je i lansiran u političku orbitu. Dramatične podjele hrvatskog društva nakon toga tek su uslijedile…
Druga je pak priča sindikalno organiziranje, prosvjedi i štrajkovi obespravljenih i opljačkanih radnika. Za sindikate smo u posljednje vrijeme čuli samo kada su tražili povrat smanjenih plaća u jeku recesije, ali i to uglavnom za zaposlene u državnom i javnom sektoru, i nešto malo oko povećanja minimalca. Čuli smo i vidjeli da je njih 50-ak nedavno prosvjedovalo vezano i uz produženje radnog vijeka. Naravno sindikate ćemo čuti opetovano i na idući Praznik rada, uostalom kao i svake godine, kada će ih se najveći broj okupiti u Maksimiru i izgovoriti nekoliko kurtoaznih fraza, podijeliti grah i poneki karanfil. I to bi bilo to, jer očito su prvosvibanjska okupljanja jedino što mogu kada je riječ o "masovnim prosvjedima". Mnogo je pitanja, međutim, s tim u vezi nailazimo samo na načelnu spremnost sindikata da u dogovoru s poslodavcima i političarima privremeno prilagode uvjete rada. Usto, razmrvljenost sindikalne scene i nedovoljna razvijenost socijalnog dijaloga, između ostaloga, pokazali su se preprekom u pronalaženju prikladnih i brzih rješenja usmjerenih fleksibilizaciji radnih odnosa. Iako su bezbroj puta prijetili, sindikati u Hrvatskoj nikada nisu organizirali ni pet minuta generalnog štrajka. Posebice kada je riječ o najvećoj centrali, jer jasno je da SSSH uvijek želi imati "dobre odnose" s vladajućima. Umjesto SSSH-a o nelogičnosti minimalne plaće najžešće su progovarali Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), čija su okosnica sindikati državnih službi i javnih poduzeća. Međutim, ni ta središnjica, svjesna svoje snage, ne želi imati protivnika u političkom životu, pa je također često spremna na kompromise. Hrvatsku udrugu sindikata (HUS), pak, karakterizira tek radikalizam riječima, a za svoj se interes, čini se, jedino zna izboriti Matica hrvatskih sindikata, koja je u osnovi socijalnoliberalna, s čvrstom jezgrom članstva iz javnih službi. Međutim, oni će istovremeno nerijetko smetnuti s uma solidarnost i zaboraviti da postoje i radnici u gospodarstvu privatnog sektora, s posve drukčijim problemima od zaposlenih u javnim službama, primjećuju analitičari sindikalne scene.

Slabljenje sindikalnih onosa počelo je još prije desetak godina, s početkom ekonomske krize, a sve do danas te odnose karakterizira dodatno slabljenje.
I ponovno dolazimo do pitanja zašto u Hrvatskoj ne uspijevaju prosvjedi, posebice kada je riječ o ključnim problemima, ili tko bi mase mogao mobilizirati? Zašto su ljudi apatični i uopće nezainteresirani i zbog nečeg sasvim pragmatičnog? Masovnije svoje interese brane samo oni s dobranim interesima, a tu prije svega mislimo na one koji imaju "snagu" izboriti se za mužnju državnog proračuna.
Opća situacija nam je dobro poznata, tretman radnika također, poskupljenja osjećamo gotovo svakodnevno, no narod svejedno ostaje u kućama prekrivenih očiju, ušiju i usta. Znanstvenici će se kao propitkivati nad ovim ponašanjem ljudi i njihovoj indiferentnosti, spočitavati da je društvo postalo amorfna masa kojoj se sve mora servirati na pladnju. Da se uz prosvjede dijele grah, fiš-paprikaš, srdele, fritule i slično, naravno da bi bilo daleko više prosvjednika. A o kvaliteti prosvjedovanja i učincima - vrlo malo. No, činjenica je da u svijetu prosvjedi često uspijevaju te da je znatno veći odaziv nego u nas.
U nas nikako da se dogodi ‘‘događanje‘‘ koje bi prodrmalo foteljaše i uhljebe na njihovim mjestima. Liberalni kapitalizam koji nas nemilice gazi i troši prihvaćen je kao gospodarska činjenica pod egidom: bolje išta nego ništa! I to nam se i događa. Nema toga što novac ne bi mogao kupiti, pa tako i našu budućnost. Intelektualci, aktivisti, predstavnici sindikata izgubili su se u lamentacijama oko toga tko i što je krivac slabog odaziva građana. A isto tako činjenica je da nije problem samo u inertnosti svekolikog građanstva, nego i u nepostojanju pravog lidera, pameti i pravih odrednica koje bi usmjerile prosvjede i prosvjednike k pravom cilju.
Na kraju ponovimo, na ulice se izlazi, ali ipak ne u velikom broju, jer Hrvati su buntovnici uglavnom samo na društvenim mrežama. Primjerice, prvi hrvatski Facebook prosvjed dogodio se prije sedam godina. Približno 300 ljudi na Markovu trgu tražilo je ostavku ondašnje vlade. Od tada pa do danas putem Facebooka organizirali su se brojni prosvjedi. Rijetko masovni i rijetko s efektom. Nesupješna je bila čak i akcija studenata "Dajte nam kolače", kojom su trebale bojkotirati menze. Kao i akcija "Bunt mame" - za smanjenje plaća dužnosnicima i ukidanje beneficija.
Prosvjedovalo se i protiv Zakona o radu. No prosvjedi se uglavnom dogode, prođu i ne uspijevaju mobilizirati velik broj ljudi. Osim onog za reformu obrazovanja. Da Hrvatska može bolje, 1. lipnja 2016. na Trgu bana Jelačića poručilo je 50 tisuća ljudi. Godinu dana kasnije od reforme i dalje nije bilo ništa, pa je u Zagrebu i još osam gradova 30 tisuća ljudi još jednom zatražilo bolje obrazovanje!
Oko 20 tisuća ljudi koračalo je i u "Hodu za život" u Zagrebu i Splitu u svibnju prošle godine. Godinu prije, na prvom hodu za život, obitelj i Hrvatsku skupilo se sedam tisuća ljudi predvođenih Željkom Markić iz udruge U ime obitelji. Velikog odaziva ipak nije bilo. Baš kao ni na prosvjednom zaustavljanju prometa zbog rasta cijena goriva. Jer većina i dalje negoduje unutar svoja četiri zida i na društvenim mrežama.