Edward Bernays napisao je dvije značajne knjige iz područja odnosa s javnošću: "Kristaliziranje javnog mišljenja" i "Propaganda". No, iako su povezane s odnosima s javnošću, njegove nas teze na pristupačan način uče o vrstama "nevidljivih moći" koje imaju snažan utjecaj na kreiranje javnog mišljenja. Možda i ne znajući, u svakodnevnom se govoru služimo Bernaysovim izrazima i stavovima - kaže Sunčana Tuksar, autorica znanstvenog rada "Edward Bernays - psihologija masa i odnosi s javnošću", iz 2016. te dodaje:
- Primjerice, kada kažemo da se ljudi ponašaju kao ovce, zapravo izražavamo njegovu misao da su grupa i stado osnovni mehanizmi utjecaja na javno mišljenje. Njegov koncept psihologije masa podrazumijevamo i u poznatoj uzrečici kud svi Turci…. Na mase je lako djelovati, kaže Bernays, ako koristimo dogme i stereotipe.
Propaganda često ima negativni predznak, ali je utemeljena u Aristotelovoj retorici. Suvremeni termin je odnos s javnošću. Stručnjaci za javnost koriste razne mehanizme da bi kristalizirali javno mišljenje. Mediji potpomažu, dakako. Jedan od primjera su sintetički ili pseudodogađaji, njihova poplava koja nas istovremeno i obmanjuje i "šarmira". Zbog njih je teško razaznati istinu. S obzirom na to da se bavim filmom, kao ilustracija tematizacije medijskog konstrukta neka posluži paradigmatski "Trumanov show" (Truman‘s Show, P. Weir, 1998.), koji je kritika medijske stvarnosti na više razina, pa i ontološkoj. S druge strane, "Noćne kronike" (Nightcrawler, T.Gilroy, 2014.), film je koji predstavlja radikalni prikaz televizijskih pseudodogađaja.
No, što su to stereotipi? Obično ih povezujemo s nečim negativnim, ali tome ne mora biti tako...
- Trenutačno boravim u Danskoj gdje se bavim istraživanjem vezanim uz film. Nedavno sam razgovarala s vozačem autobusa kojim svakoga dana putujem na fakultet. On je još kao mladić doselio u Odense iz okolice Srebrenice. Pitala sam ga u šali: "Kakve su Dankinje?". Nasmijao se: "Lijepe. I Hrvatice su lijepe. Sve je to isto, žene su uvijek svuda iste, muškarci također. Ali neće naši baš s Dankinjama. A eto, kod nas se sad svi rastaju!". U ovako kratkom razgovoru, učit ćemo i stereotipno pitanje i mnogo takvih odgovara. Uglavnom generaliziramo. Sve su Dankinje lijepe, Hrvatice također. Stereotipi, dakle, nisu nužno negativni. Također primjećujemo i tipičnu podjelu na kojoj se često grade dogme za pokretanje masa, mi i oni, naši i vaši. Protivnički timovi.
Spomenuli smo generaliziranje, a tu je i fragmentiranje na kojem se grade stereotipi. Recimo, odabrat ćemo samo jedan aspekt i prema njemu prosuditi čitavu naciju. Danci su hladni, Nijemci su točni, i tome slično. Osim što će nam Bernays pojasniti na koji se način to čini, trebali bismo obratiti pozornost tko se u komunikaciji služi stereotipima i u koje svrhe. Nerijetko za tim mehanizmima posežu konformisti koji su koherentni s tradicionalistima. Pritom uopće ne moraju dijeliti tradiciju, samo u njoj naći dubinsku poveznicu i oslonac. Primjerice, strah od stranaca kao "otimača radnih mjesta" poveznica je stereotipnog mišljenja u mnogim društvima, bez obzira na tradiciju. Također nam je svojstven strah kojeg možemo imati u stranome svijetu, takozvani kulturološki šok. Sugovornik kojeg sam spomenula kaže da je zadovoljan životom u Danskoj, a možda bismo očekivali da je kao "stranac" pun prigovora. No, on se pozitivno izrazio, kaže da ima mnogo Danaca "koji žele učiti od nas", misleći pritom na došljake. A zaključio je uz osmijeh: "Ma dobro je ovdje, ali mi stranci sve pokvarimo!".
STADO I VOĐA
Na analizi psihologije masa, Bernays između ostalog generira i teze da unutar koncepta psihologije masa djeluju dogme i stereotipi na kojima se grade metode za modificiranje stajališta grupe. Možete li to malo šire objasniti, možda i na nekom konkretnom primjeru, vjerujem da ih u RH ne manjka?
- Stereotipi su, vidjeli smo, opća mjesta, banalnosti, ugasle metafore, istrošene jezične konvencije. Ujedno su i neizbježan nusprodukt svake kulture. Ponovno, oni ne moraju nužno biti negativni, pa se mogu koristiti kao strategija razvoja neke zemlje. Ovdje već zalazimo u domenu imidža. A upravo imidž ponekad postaje u svojem obilježju teško promjenjiv, možda čak i "dogmatski" neizbrisiv. U ulici u kojoj ovdje u Danskoj živim nalazi se trgovina Balkan u kojoj, pogađate, dominiraju naši domaći brendovi poput Cedevite, Podravka juhe i Vegete. Nalaze se ovdje i proizvodi iz svih takozvanih "bivših zemalja", i dalje se svi u stranome svijetu svodimo pod zajednički nazivnik, a taj bi balkanski imidž mnogi kod nas vjerojatno smatrali dogmatskim stajalištem. Ovo govori u prilog činjenici da su stereotipi komponenta ljudskog mentalnog sklopa. Zato njima nije tako lako upravljati ili ih mijenjati. Oni su naučena više ili manje dosljedna slika svijeta, a u tom svijetu ljudi i stvari imaju svoja dobro poznata mjesta i rade određene očekivane stvari. Tu se osjećamo kao kod kuće. Uklapamo se. Znamo se snaći u njemu. Drugim riječima, svijet je naše utočište dok god pristaje ugodno poput stare cipele. Ako se masama pruža taj osjećaj, njima se može i upravljati. Vjerujem da čitatelji mogu uočiti poveznicu između rečenoga i nekih događaja u Hrvatskoj.
S druge strane, ako dođe do osjećaja "nepripadanja", možemo doživjeti kulturološki šok i on nije nužan samo za boravak u stranome svijetu. Prigodno je ovdje spomenuti, a vašim bi čitateljima također moglo biti zanimljivo, da sam nedavno upravo na tu temu gostovala kao predavač na fakultetu u Osijeku. S obzirom na to da sam temu kulturološkog šoka i politike identiteta na filmu integrirala u kolegije koje predajem u Puli pri Fakultetu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije, u Osijeku je bilo riječi o interkulturalnim kompetencijama. Riječ je o važnosti razumijevanja drugih kultura upravo da bi se prepoznale sličnosti s vlastitom i da bi se pritom savladale faze kulturološkog šoka te zaobišla stereotipna očekivanja ili predrasude. Važno je, dakle, neke koncepte prepoznati da bi se o njima moglo izraziti stajalište. Time ćemo postati upućeniji i svakako biti manje podložni predrasudama koje su često poluga za pokretanje masa. Jer, kako kažu neki autori, nije teško pokrenuti masu, dovoljno je pronaći oslonac u općim mjestima. U njima ljudi traže utočišta, upravo poput beskućnika. Bernays pak praktično konstatira da je "stadu" potreban - vođa. Na tragu ovih razmišljanja, sa svojim sam studentima Preddiplomskoga studija nedavno provela internu anketu o njihovim stajalištima na temu kulturološkog šoka. Naime, naši studenti Kulture i turizima u Pulu dolaze iz svih krajeva Hrvatske i bilo je zanimljivo vidjeti rezultate koji ukazuju na to da, općenito govoreći, smatraju kako je moguće doživjeti kulturološki šok i unutar vlastite zemlje te da je ova tema tim važnija za diskusiju. Također smatraju da studenti koji nisu iz Pule mogu tijekom studija u Puli doživjeti elemente kulturološkog šoka. Suradnja na razini Pula - Osijek i spomenuta tematika samo govore u prilog aktualnosti Bernaysovih koncepata. Zato, da ne bismo bili ovce, edukacija!
SVE JE REKLAMA
Dojam je da se mnogo toga iz radova E. Bernaysa može tumačiti i u kontekstu stanja kakvo je posljednjih godina u svijetu, ali i u Hrvatskoj, između ostaloga, i kad je riječ o masovnim prosvjedima i javnoj komunikaciji na taj način. Primjerice, vidjeli smo prosvjede vezane uz Istanbulsku konvenciju, pa sad imamo ovaj Vukovarski... Vaš komentar na ove moje opaske?
- Ako se uspiju pokrenuti mase, svi smo mi, ako smo dio nje, otporni na logiku. Što to znači? Pojedinac, kada je transformiran u gomilu, biva ovladan kolektivnim umom zbog kojeg osjeća, razmišlja i djeluje posve drukčije negoli kao individua. Kada govorimo o stereotipima, njihovo ponavljanje i potvrda šire se poput zaraze. Javna komunikacija, sredstva informiranja i svakako društvene mreže, danas itekako ubrzavaju taj proces. Budući da "zarazne" mogu biti ideje, emocije i vjerovanja, govorimo o snažnom fenomenu koji stručnjaci smatraju prirodnim. Primjer su panika, ili nama nedavno bliska nogometna euforija. Napomenimo i da je posve u redu imati podijeljene osjećaje u vezi pripadnosti bilo kome ili čemu u smislu gomile i masa. Premda je vjerojatno malo onih koji su ostali imuni na euforiju oko ovoga svjetskog nogometnog prvenstva, ako se čitatelji ovdje ne pronalaze, to je samo znak da nisu bili uklopljeni u masu. Djelovanje na simbole koji su utemeljeni u našoj podsvijesti često je povezano s nečim što je uvriježeno u kulturi kao ispravno ili neispravno. Teško je postaviti jednadžbu koja je otporna, kako kažete, na kontekst.
Ponekad se može učiniti da su prosvjedi društveni konstrukt kojem prijeti opasnost od ponavljanja. Ako se nešto dovoljno puta ponovi, postat će istina, kaže jedan od mehanizama kristalizacije mišljenja. Jesu li oni stvarni događaj, ili neki novi diskurs, društvena praksa koja je novi žanrovski modus koji se često odvija virtualnim šeranjima? U Hrvatskoj prijeti opasnost da prosvjedi postanu tema produljenog trajanja, jer izgleda da ne donose rješenje u smislu nekih konkretnih postignuća, ili pak strukturalnih promjena. Gotovo da su prosvjedi norma, baš kao i afere koje im često prethode. Slučaj Uljanika u Puli u metaforičkom smislu nova je "arena": ima svoje "gladijatore" i svoju "publiku", ali umjesto da prosvjedi ishoduju "palac gore", moglo bi se dogoditi da sve ostane u domeni revoltiranih komentara na Facebooku, dakle u virtulanu i prilično konformističku sferu.
S druge strane, Isanbulska konvencija specifična je i imala je tektonski odjek zbog nastojanja da se promijene dogme s kojima su mase identificirane. Ovime se duboko preispitalo i načelo diskriminacije, a naravno da su političke elite ovdje pronašle način kako da pokrenu mehanizme moći ne samo za vlastitu promidžbu, nego i za uspostavu novih dogmi o tome što je prirodno, što je protuprirodno, o rodnoj ideologiji, religiji, nasilju nad ženama te što ono jest, a što nije, pravima žena i tako dalje. U našoj je zemlji sve navedeno također, čini se, tema produljenog trajanja, ali ne i bez konkretnih društvenih implikacija potpomognutih spinom. Dokidanje prava žena - nešto za razmišljanje! Ponovno ću iskoristiti Bernaysov primjer poznate kampanje "Baklje slobode". Američka industrija cigareta proširila je svoje tržište s isključivo muškog na ženski dio, što se poklopilo s buđenjem pokreta za ravnopravnost i neovisnost žena. Njujorške aktivistice u borbi za ženska prava upalile su cigarete, odnosno "baklje slobode". U smislu silogizma sve neovisne žene puše, javnosti je predstavljena snažna slika žene koja može ravnopravno zapaliti cigaretu. Mnoge su se žene identificirale s tom predodžbom. Tako je spin utjecao na ponašanje potrošačica, pretvorivši ih u - neovisne pušačice. Kao konačan proizvod ove kampanje kreiran je snažan i dugotrajan stereotip. Tko su "korisnici", tko što "reklamira", govorim dakako o ideologiji, osobito je klizno područje u današnje doba kada je sve - reklama.
(D.J.) Darko Jerković
DUŠKO SEKULIĆ
KRHKA DEMOKRACIJA
Pitanje je koliko je Hrvatska stabilna kao demokratsko društvo, tj. koliko su duboko ukorijenjene demokratske institucije. Iako već samo trajanje demokratskih institucija indicira da su one prihvaćene, ja bih rekao da se one nalaze u stalnoj opasnosti i da niz struktura i procesa u društvu podrivaju te institucije koje se u određenoj konstelaciji mogu dosta lako slomiti.
Prva opasnost leži u samim procesima konstituiranja države. Kao glavni cilj postavljala se nezavisnost. Nezavisnost je dobar cilj, ali se postavlja pitanje nezavisnost u cilju čega. Je li cilj nezavisnost sama po sebi ili je cilj nezavisnost jer je ona preduvjet da se nešto postigne. Je li to bila borba za demokraciju, slobodno i otvoreno društvo ili samo za nezavisnost? Čini se kao da je za mnoge borba za nezavisnost bila zapravo jedini cilj. Prisjetimo se jedne izjave dr. Šime Đodana, koji je ustvrdio da nama Hrvatima zapravo ne trebaju stranke i pluralistička demokracija, ali eto to od nas taj Zapad traži, pa neka mu bude. Ako je samo nezavisnost bitna, a demokracija je samo "ukras", onda se toj demokraciji slabo piše jer nema dublju društvenu podršku i ukorijenjenost. Sličnu stvar možemo zaključiti i na temelju nedavne izjave dr. Žarka Domljana, koji je opisivao kako mu je smetala Titova bista u uredu predsjednika Tuđmana. Kao glavni razlog zašto mu je ta bista smetala naveo je Domljan Titovu izjavu kako će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti nezavisna. Dakle, glavni je Titov grijeh ne što je bio diktator, nego što je odgovoran za "revolucionarnu" pravdu nakon završetka Drugog svjetskog rata prema kojoj Hrvatska (unutar Jugoslavije) nosi "rekord" po broju pogubljenih mimo suda (ali i po onima sudski pogubljenih), u čemu se slažu i svi neutralni analitičari tih zbivanja, ne što je bio protiv nezavisne Hrvatske. Ja naravno ne želim implicirati da bi dr. Domljan rekao da su ove stvari nevažne, ali mi je indikativno da kada želi izvući glavni Titov grijeh - da to nisu bile ni diktatura ni izvansudska pogubljenja, nego što je bio protiv nezavisne države. To otkriva hijerarhiju vrijednosti gdje je nezavisnost na vrhu, a demokracija, i vladavina prava kao vrijednosti ispod nezavisnosti.
PRAVI I NEPRAVI
Netko će možda reći da ovdje cjepidlačim, da je nezavisnost bila preduvjet za demokraciju, pravnu državu i otvoreno i tolerantno društvo koje je bilo nemoguće ostvariti u kontekstu postojećih jugoslavenskih okvira. Ja se čak i s tom tezom slažem, ali mislim da se u takvim rezoniranjima o tome ne radi. Ako je nezavisnost prvi cilj, a sve drugo je sekundarno, onda nezavisna, ali nedemokratska, totalitarna država zadovoljava naše bitne kriterije. Tako onda možemo razumjeti zašto dolazi do revalorizacije (mislim da je o tome riječ, a ne o historijskom revizionizmu) Nezavisne Države Hrvatske. Jest da je bila fašistička u svojoj organizaciji, jest da je bila Hitlerova i Mussolinijeva saveznica, jest da je progonila i istrebljivala Židove, Rome, Srbe i političke protivnike, jest da je bila najgori oblik totalitarne diktature, ali je bila NEZAVISNA. Nije sad važno koliko je ta nezavisnost bila stvarna, nije važno što su teritorijalni ustupci bili veliki, ali je politički cilj bio nezavisnost. Pa onda treba osuditi one koji su se borili protiv te države jer je manje važno da su se borili protiv diktature i istrebljenja čitavih etničkih grupa, jer su se borili za NEZAVISNOST DRŽAVE. Sada nije bitno što je rezultat te borbe bio ponovna uspostava diktature drukčijeg ideološkog usmjerenja, jer je bit osuda borbe protiv nezavisnosti, pa makar ona bila zasnovana na diktaturi i genocidu koji su od drugorazredne važnosti u takvoj hijerarhiji vrijednosti. Jasno je da takvo shvaćanje nezavisnosti nije dobar predznak očuvanja demokratskih institucija.
To nije dobar predznak jer se takvo vrednovanje nezavisnosti spaja s valom populizma koji danas zapuhuje Europu i Hrvatsku. Populizam je moralna predstava o tome da stranka, pokret ili pojedinac zastupaju "pravi" narod, u našem slučaju "pravi" hrvatski narod, a ostali su samo pridruženi članovi političke zajednice. Populisti zastupaju "prave" interese, "historijske" interese, "pravog" naroda. U našem slučaju to su "pravi" Hrvati, jer i Hrvati se dijele na "prave" i "neprave" Hrvate. Kao što je bivši predsjednik HDZ-a rekao: ‘Tko nije uz HDZ, taj nije uz hrvatski narod.‘ Nema veze što HDZ nije nikada dobio natpolovičnu većinu glasačkog tijela, jer on predstavlja ideju "pravog" naroda, a ne običnog glasačkog tijela. No glasačko tijelo čine i "nepravi" Hrvati i manjine, koje su prema riječima Ruže Tomašić "gosti" u Hrvatskoj. Gostima možeš dati određena prava, možeš ih fino tretirati, ali kada ti dosade, ili kada traže previše, onda im ta prava možeš i oduzeti. U svakom slučaju, oni nisu punopravni članovi političke zajednice, a prava koja imaju ionako su nešto na što nas je prisilila Europa.
GLASOVI DIJASPORE
U skladu s takvim shvaćanjem, s ulogom manjina dolaze i prijedlozi da se njihovim predstavnicima u Saboru oduzme pravo glasa kada se odlučuje o formiranju vlade. Istovremeno se predlaže da se u "plemenskom“ shvaćanju demokracije treba povećati broj predstavnika dijaspore. Nitko ne predlaže da ti predstavnici dijaspore, dakle ljudi koji ne žive u Hrvatskoj i na koje se zakoni koje ovaj Sabor donosi ne odnose, ne bi trebali imati pavo glasa kada se odlučuje o formiranju vlade. Dakle predstavnici manjina koji žive ovdje ne trebaju odlučivati o formiranju vlade, a predstavnici dijaspore koji ne žive ovdje, trebaju. Na stranu što u Saboru ne sjede predstavnici dijaspore nego "autohtonog naroda" BiH, ali ti "autohtoni" Hrvati Bosne i Hercegovine trebaju glasati na izborima u Hrvatskih valjda zato što je Bosna i Hercegovina jednom bila dio Nezavisne Države Hrvatske ili je bar dio Hrvatske trebala postati Herceg-Bosna.
Sve ovo navodim da pokažem kako postoje raširena shvaćanja koja su u potpunom neskladu s osnovnim principima liberalne demokracije i kako jedan val populizma i "neliberalne" demokracije koji se valja svijetom i Europom vrlo lako može srušiti krhke temelje na kojima demokracija u ovoj zemlji počiva. Njezini su temelji nagriženi ekstremnim nacionalizmom, plemenskim shvaćanjem društva i koketiranjem s totalitarnim desnim diktaturama. Ne ohrabruje u tom smislu da kada se u Europskom parlamentu glasa o zaustavljanju antidemokratskih kretanja u Mađarskoj (a ista takva su prisutna i u Poljskoj), europarlamentarci HDZ-a glasaju protiv, uz formalističke izgovore i pozivanja na proceduralne razloge. Ne, taj negativni glas je bio glas ZA, za smjer prema populizmu i za podršku antidemokratskim kretanjima u Europi.
Piše: Duško SEKULIĆ
ĐORĐE GARDAŠEVIĆ USTAVNO PRAVO
U hrvatskom pravnom sustavu pravo na javno okupljanje regulirano je odredbama Ustava Republike Hrvatske te Zakonom o javnom okupljanju. Na taj način, pravo na javno okupljanje u Hrvatskoj uživa status "temeljnog" ustavno zajamčenog prava kome je zajamčena razrada u okviru kategorije "organskog zakona".
Slično tome, pravo na javno okupljanje esencijalno je povezano sa slobodom mišljenja i izražavanja misli, što proizlazi ne samo "mirnog prosvjeda", već i iz niza specifičnih odredbi Zakona o javnom okupljanju, kao i iz prakse hrvatskog Ustavnog suda. Također, najprije valja istaknuti kako hrvatski Zakon o javnom okupljanju u domeni mogućih ograničenja prava na javno okupljanje u osnovi slijedi ustavne norme te eksplicitno propisuje obvezu utvrđenja određenih "legitimnih ciljeva" ograničenja, kao i primjenu načela razmjernosti. Zakon tako propisuje: "Jedino se na temelju ovoga Zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja." (...)
MJESTA OKUPLJANJA
Praksa organizacije i provođenja različitih oblika javnih manifestacija u Republici Hrvatskoj pokazuje određenu tendenciju da se na određenim skupovima "kombiniraju" određene svrhe okupljanja i ta bi okolnost, u smislu teorijske anticipacije budućih slučajeva, mogla zanimljivo utjecati na potrebe odgovarajućih "kategorizacija" tih okupljanja. Ipak, čini se kako Zakon o javnom okupljanju u tom pogledu daje dovoljno jasne kriterije.
Posljednje, ali ujedno i najzanimljivije, pitanje koje na ovom mjestu treba razmotriti odnosi se, dakako, na problem mjesta na kojem se u Republici Hrvatskoj mogu organizirati mirna okupljanja i javni prosvjedi. Prema postojećem zakonskom rješenju, "mirno okupljanje i javni prosvjed ne smije se održavati: - u blizini bolnica, na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći i remeti mir bolesnicima, - u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola dok se u njima nalaze djeca, - u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode osim onog koji ima za cilj promicanje zaštite prirode i čovjekova okoliša, - na auto-cestama i magistralnim cestama na način kojim se ugrožava sigurnost cestovnog prometa, - na drugim mjestima, ako bi se s obzirom na vrijeme, broj sudionika ili narav okupljanja moglo ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana, - najmanje 100 metara od objekata u kojima su smješteni ili zasjedaju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske." Također, u posljednjem slučaju ne vrijedi ona norma Zakona o javnom okupljanju koja definira da se pod "mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom" podrazumijeva takvo organizirano okupljanje u kojem sudjeluje "više od 20 ljudi."
KRITERIJI ZABRANE
U vezi mogućih kriterija procjene ustavnosti ove odredbe u onom njezinom segmentu koji se odnosi na prostor oko mjesta na kojima su smještene ili zasjedaju najviše institucije državne vlasti može se dati nekoliko napomena.
Prvo, u ovom se slučaju očito radi o područjima koja izravno spadaju u kategoriju onoga što se u američkoj ustavnoj doktrini i praksi naziva "tradicionalnim javnim forumom", a za koji vrijede i najjači kriteriji procjene zaštite prava na javno okupljanje.
Drugo, radi se također i o određenoj vrsti potpune zabrane, ali u tom je segmentu situacija prilično zanimljiva. Naime, kriterij takve zabrane je zapravo trostruki: najprije, on je prostorni (100 metara); zatim, brojčani (odnosi se praktično na bilo koji broj sudionika); te, konačno, sadržajni (u krugu od sto metara zabranjeno je "mirno okupljanje i javni prosvjed", dakle - prema potpuno preciziranoj dikciji samog Zakona o javnom okupljanju - "svako organizirano okupljanje, koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva"). Ova posljednja okolnost od presudnog je značaja za procjenu ustavnosti ovog dijela Zakona. U tom bi se smislu moglo utvrditi kako - u svjetlu očite zakonske kategorizacije (dakle, dopuštena su javna okupljanja, osim onih "radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva") - hrvatski Zakon o javnom okupljanju, ulazeći u sam sadržaj slobode izražavanja prilikom takvog javnog okupljanja, otvara određeni problem diskriminacije koja bi se mogla eventualno opravdati samo i isključivo uz određenu vrstu "prevladavajućeg javnog interesa", a nikako ne i kroz kriterij mogućnosti redovite pravne regulacije "mjesta, vremena i načina". Čini se kako opravdanje za takvu klasifikaciju u hrvatskom ustavno-pravnom sustavu ne postoji.
Treće, nije potpuno jasno kojom ustavnom osnovom valjanih ograničenja u uživanju prava i sloboda bi se mogla braniti ovakva pravna regulacija.(...)
Tekst je dio opsežnog izvornog znanstvenog rada dr. sc. Đorđa Gardaševića s Pravog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objavljen pod naslovom "Pravo na javno okupljanje u hrvatskom i komparativnom pravu" u Zborniku radova Pravog fakulteta u Splitu, god. 48, 3/2011/str. 487-519
Piše: Đorđe GARDAŠEVIĆ