Ovaj treći nastavak priče o kosovskoj (političkoj) kvadraturi kruga, koja je kontaminirana nepodnošljivom "filozofijom dijaloga", počeo sam koncipirati u trenutku kada su dobro opremljeni kosovski specijalci upali na sjever Kosova te su pritom privremeno zauzeli hidrocentralu Gazivode, zarobili nekoliko nenaoružanih radnika srpske nacionalnosti, što je dovelo do jednako tako nagle i nepromišljene reakcije A. Vučića, predsjednika Srbije, koji je u funkciji vrhovnog zapovjednika odlučio podići svu srpsku vojsku i policiju u stanje pune pripravnosti.

Navodno su se sve ove aktivnosti kosovskih specijalaca odvijale pod nadzorom H. Thacija, predsjednika Kosova, koji se, navodno, poželio provozati čamcem po jezeru, pa nije želio da ga u tom zadovoljstvu bilo tko, na ovaj ili onaj način, ometa, a ponajmanje tamo neki srpski radnici zaposleni u toj hidrocentrali. Neki zlobni komentatori u Srbiji napisali su da će se u Srbiji u skoroj budućnosti 29. rujna slaviti dan u kojem samo što nije došlo do rata. Neki, pak, drugi komentatori (Ljubodrag Stojadinović, ex general JNA) smatraju da i jedan i drugi predsjednik očito uživaju u ovim svojim neozbiljnim igrama jer su obojica "opasni lokalni delinkventi" koji se svojim građanima, s vremena na vrijeme, obraćaju, gdje ta obraćanja nisu ništa ino nego oblik obične samoterapije ispunjene "besmislenom, nepodnošljivom i besciljnom logorejom". Štoviše, ovaj bivši, ali zato iznimno pismeni i vrhunski obrazovani general ozbiljno dvoji oko samoga sadržaja tog "dizanja srpske vojske i policije" u stanje pune pripravnosti, jer prema njegovu mišljenju nije jasno "gde i kako bi oni uopšte krenuli? Silno sam radoznao da čujem predlog operativne upotrebe jedinica VS u pohodu na Gazivode, ili do kraja: procenu snaga, sastav, pravce napada, sredstva koja će biti korišćena za neutralisanje otpora, cilj i model opstanka na prostoru kad ga zaposednu. Kakva bi bila strategija izvlačenja i da li bi je uopšte bilo? Da li bi vrhovni jahao na čelu kolone i trijumfalno zaklepetao kopitama po prištinskoj kaldrmi?" pita se Stojadinović.


I kada se svim ovim kosovskim zbivanjima, pričama o razgraničenju, zamjeni teritorija i stanovništva, pridoda i neuspjeli referendum oko promjena imena u Makedoniji, koji se odigrao samo dan poslije, onda je i više nego vidljivo da su na tim prostorima "lošija" rješenja kudikamo vjerojatnije političke opcije od onih, navodno, "boljih", a do kojih će se sigurno doći ako se "neprijateljske strane" dovedu za pregovarački stol i ako ih se uvjeri svim mogućim metodama (čitaj: metodom batine i mrkve) da se bez "stalnih pregovora" ne mogu ostvariti ona "bolja", prihvatljivija rješenja.
Građani Makedonije na najgrublji mogući način, svojom svjesnom apstinencijom na nedavno održanom referendumu o promjeni imena države, pokazali su što zapravo misle o sadržaju i kvaliteti pregovora, koji se vode isključivo između političkih elita Grčke i Makedonije. I pristanak na promjenu imena države trebao je biti plaćen brzim ulaskom (sjeverne) Makedonije u EU i NATO savez. Te obećane euroatlantske integracije nisu bile ništa ino nego onaj primamljiviji, "mrkvastiji" dio standardnog paketa i koje su trebale kompenzirati djelomični gubitak nacionalnog identiteta. Ovdje se svjesno ne želim upuštati u neke hipotetičke analize o tome koliko će i kako će ova odluka građana Makedonije utjecati na neke buduće političko-etničke odnose kako u samoj Makedoniji, ali tako i u široj regiji, zapadnome Balkanu!
Naime, želja mi je bila pisati o svekolikoj promašenosti same ideje dijaloga/pregovaranja, kao još jedne od brojnih iluzija/fantazmi/fetiša međunarodne zajednice, koja i dalje, usprkos svim razočaranjima, želi vjerovati da se isključivo mukotrpnim pregovaranjem može razriješiti kosovsko-srpski problem. Pritom uopće nisam uvjeren, kao neki, za nijansu preegzaltirani strani diplomati, da bi bilo koja vrsta dijaloga između Beograda i Prištine mogla dovesti do neke pravedne podjele teritorije Kosova ili do neke logične razmjene teritorija, gdje bi se sjever Kosova trampio za Preševsku dolinu! To bi, uistinu, bilo neviđeno "političko samoubojstvo" A. Vučića, koje on, sve da i želi, ne može učiniti. Nadalje, takva "nemoguća rješenja", "neznatne korekcije granica", ma što god to značilo, ni na koji način ne jamče mir i stabilnost ni na Kosovu ni u Srbiji, a još manje u regiji. Naime, kada bi se takvo što dogodilo, onda bi se otvorila Pandorina kutija želja, počev od Makedonije, preko Crne Gore, a svojevrsna kulminacija te vrste ludila dogodila bi se u BiH.

A da sam na relativno dobrome putu dodatno me je uvjerio odličan tekst Agona Hamze - "Ideologija pregovora", u kojem ovaj kosovski politički analitičar na jedan krajnje uvjerljivi način obrazlaže zašto nikakva "filozofija dijaloga", nikakva "strategija pregovaranja", u slučaju srpsko-kosovskih političkih odnosa ne donosi neke opipljivije rezultate. Štoviše, prema njegovu mišljenju, inflacija pregovora između strana koje se izvrsno poznaju samo dodatno komplicira ionako složenu političku situaciju na tom prostoru, pa na kraju teksta rezignirano zaključuje da ako se želi riješiti problem, onda je nužna hitna "politička mobilizacija protiv trenutne forme dijaloga između Kosova i Srbije, ali i protiv potencijalnog ‘konačnog‘ sporazuma koji bi iz ovakvog dijaloga proistekao. Na Kosovu, preduslov političke mobilizacije je pobuna protiv Tačija i kosovske vlade, i ona će vrlo verovatno otpočeti već ovog meseca. Što znači da ima nade". Kako stvari stoje, i ovaj je autor očito podcijenio političke i ine kapacitete, kako H. Thacija, tako i predsjednika kosovske vlade, R. Haradinaja, a za nijansu precijenio ulogu najjače kosovske opozicijske političke stranke Pokret Samoopredjeljenje, koji se od samoga početka svoga djelovanja protivio svakome dijalogu između Beograda i Prištine. I umjesto toga zauzimao se za otvaranje dijaloga između kosovske vlade i kosovskih Srba, kao i drugih manjina na Kosovu. Naime, čelni ljudi te stranke, Albin Kurti &com., smatraju da je takvo što i realno i ostvarljivo, i da bi se tek onda uistinu moglo reći da dijalog između kosovskih Albanaca i ostalih etničkih grupa na Kosovu dobiva svoj smisao u solidarnosti u akciji.

PS/Agon Hamza, zajedno s Frankom Rudom i Slavojem Žižekom, napisao je knjigu "Reading Marx". Jednako tako on je i autor knjige "Althusser and Pasolini: Philosophy, Marxism and Film". Sa Žižekom napisao je nezaobilaznu studiju o kosovskom slučaju "From Myth to Symptom. The Case of Kosovo". U tekstu "Ideologija pregovora" nedvojbeno pokazuje kako ideja o nužnosti pregovaranja između službenoga Beograda i službene Prištine nije od jučer. Tako su, između inih, pregovarali i Ibrahim Rugova i Slobodan Milošević, pa poslije njih i Boris Tadić i H. Thaci, pa su se onda u taj narativ uključili i Ivica Dačić i neizbježni H. Thaci. Za ovoga potonjeg smatra da je njegov politički opstanak i uvjetovan pregovorima sa Srbijom, bilo s Dačićem ili Vučićem…, i tko može znati tko će biti sljedeći u tom očito beskonačnom nizu promjenjivih političara.