Kosovski se narativ, koji nije ništa drugo nego svojevrsna politička sapunica, nastavlja. Ona je i dalje dominantna tema u političkom životu Srbije. Kako jučer tako i danas. A da je tomu doista tako, na najbolji mogući način potvrđuje i govor Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, na glavnom odboru SNS-a.

Ovdje se nećemo upuštati u sterilne lamentacije o tome kako je moguće u isto vrijeme biti i predsjednikom države i predsjednikom političke stranke, samo podsjećamo da je jedan Tomislav Nikolić, ex predsjednik Srbije, u vrijeme obnašanja funkcije predsjednika države odustao od svoje stranačke funkcije i vođenje stranke prepustio upravo A. Vučiću, i tu "demokratsku gestu" skupo platio, jer mu stranka nije dala potporu u procesu kandidiranja za novi predsjednički mandat. Doduše, ne treba biti previše kritičan prema ne baš demokratskom ponašanju A. Vučića, jer on, zapravo, samo ponavlja model koji je uspostavio Boris Tadić, koji je također u isto vrijeme bio i predsjednik Srbije, i to u dva mandata, i predsjednik DS-a, a i on, baš kao i A. Vučić, imao je običaj ponašti se i kao predsjednik vlade, i kao ministar vanjskih poslova…, što samo dodatno svjedoči o razini demokratskih standarda kod naših istočnih susjeda.
Dakle, vratimo se na početak. Vučić je 24. rujna ove godine javno rekao: "Moja politika da Srbija sačuva dosta toga na Kosovu i Metohiji doživjela je poraz, ta politika nije pobijedila, zato što Srbi više vole plakati nad nečim što je davno izgubljeno nego da dobiju nešto zauzvrat. Sve što smo mogli dobiti ispustili smo i izgubili zbog reakcija u Srbiji (pobijedila je tzv. "plačljiva Srbija", sklona političkom voajerizmu, a kojoj najvjerojatnije, iako to u svom govoru nije eksplicite izrekao, pripadaju i svi oni potpisnici "Apela za odbranu Kosova i Metohije", koji su početkom ove godine, na pravoslavni Božić, potpisali uistinu neobični likovi, od akademika-pjesnika nacionalne provenijencije Matije Bećkovića pa sve do nezaobilaznog vladike Amhilofija, političara-početnika Boška Obradovića, slavnog nogometaša Dušana Savića, koji sada marno radi na nacionalnim temama, nap. Z.K.), koja je osudila svaki moj pokušaj provođenja kosovske politike." Doduše, i nakon toga dramatičnog obraćanja stranci, srpskoj javnosti i dalje ostaje nejasan sadržaj te "kosovske politike" A. Vučića, koja je, prije svega, bila rezultat pritiska međunarodne zajednice, odnosno EU-a. Naime, otvaranje dijaloga između Beograda i Prištine jedan je od uvjeta koji je pred Beograd i Vučića postavio EU: nije moguće ozbiljno razgovarati o članstvu Srbije u EU-u ako prije toga Srbija ne pokaže dobru volju da je spremna rješavati i one nimalo ugodne političko-povijesne teme. A "kosovske teme" jedne su od tih najneugodnijih tema svake, pa i ove trenutne, srpske političke garniture. Stoga se uopće ne treba previše čuditi što najveći dio srpske političke, ali ne samo političke, javnosti bježi od sustavnijeg rješavanja te nadasve bolne i frustrirajuće teme.

Stoga samo na prvi pogled ostaje nejasno zašto se misli da je zamrznuti konflikt bolje rješenje od normalizacije odnosa s kosovskim vlastima? Naime, i dobar dio srpske opozicije, kao i najveći broj episkopa u SPC-u, ozbiljno misli da normalizacija odnosa nije ništa drugo nego odustajanje Srbije od Kosova, poklanjanje Kosova Albancima, "odricanje od sebe i svoje zemlje". Za razliku od normalizacije, zamrzavanjem se "konflikta omogućava da se ono što je oteto vrati (istim sredstvima, dakle silom). Tako da, ako dobro razumijem, SPC poziva na vojno ili drugo rješenje koje se zasniva na sili. (Ovdje ćemo samo podsjetiti da je u studenome 2015., u izjavi za Večernje novosti, sam patrijarh Irinej rekao da "smo kosovske svetinje branili i branit ćemo svim ljudskim sredstvima, ali ako bude potrebno, branit ćemo ih i silom", a da bi dodatno posvjedočio spremnost da se "kosovske svetinje" brane i silom, rekao je i sljedeće: "Kosovo je naša Palestina, naš Jeruzalem", gdje upravo ta paralela Kosova i Jeruzalema posjeduje onaj eksplozivni ratnički potencijal, nap. Z.K.). To tumačenje potkrepljuje i izjave da se očekuju promjene odnosa snaga, pa će se onda ‘oteto vratiti‘. Ne promjenu odnosa između Srba i Albanaca, već između velikih sila, gdje će Rusija i Kina nadjačati Europu i Ameriku i Srbiji vratiti Kosovo. To opravdava politiku zamrznutog konflikta" (Vladimir Gligorov).
I takva razmišljanja, da se do velike/veće Srbije može doći i bez rata i nisu baš tako besmislena kako nam se to, možda, u prvi mah čini. Naime, već sada se može čuti da je EU odustao od nekih svojih "čvrstih uvjeta", pa tako više nije nužno da se dijalog između Beograda i Prištine završi do kraja ove godine. Imam dojam da se ti razumni rokovi unutar kojih bi se postigao neki pristojan i prihvatljiv dogovor za obje strane pomiču prema "lošoj beskonačnosti". A u toj "lošoj beskonačnosti" može se uistinu štošta toga (lošega) dogoditi: razgraničenje, korekcija granica, zamjena teritorija i stanovništva… Doduše, očito da se u svim tim kalkulacijama ispušta iz vida temeljna činjenica da ni jedan teritorij nije moguće proširiti, čak ni zamijeniti, mirnim putem.

Naravno, ovdje nije potrebno posebno napomenuti da ta politička jednadžba ni na koji način ne uključuje "albanski faktor". Albanci se jednostavno moraju složiti s činjenicom da Kosovo nije njihovo i da oni tu nemaju što tražiti. Sve one mnogobrojne historijske dokumente koji svjedoče da to baš i nije tako ovaj ekskluzivni politički diskurs ni na koji način ne doživljava kao neki ozbiljniji problem. O tome se uopće ne treba raspravljati. To je, nažalost, i prevladavajući stav SPC-a. A do mišljenja SPC-a itekako se drži. Čak je i već spomenuti B. Tadić, kojeg su, manje-više, svi u međunarodnoj zajednici doživljavali kao liberalno-demokratskog političara, proeuropske orijentacije, smatrao da se "crkvu u Srbiji treba pitati". Doduše, nisam siguran da je on bio svjestan da je taj njegov stav "još jedan poziv na klerikalizaciju srbijanskog društva". "Ovakvo stanje stvari odslikava konfuziju tipičnu za postsocijalistička društva i mlade demokracije glede uloge i statusa religijskih zajednica u novim političkim okolnostima, a naročito odnosa crkve i države. Nova uloga vjerskih zajednica u balkanskim državama (iako Hrvatska nije samo balkanska država, i njezino društvo suočava se sa sličnim dilemama, nap. Z.K.) omogućuje im, naravno, da se bave i različitim socijalnim problemima, što nije bio slučaj u socijalizmu. Pa ipak ta nova uloga crkve u društvu povlači i niz drugih, važnijih i konkretnijih pitanja koja se rjeđe postavljaju u sličnom kontekstu. Na primjer, koji su to društveni problemi koji spadaju u domenu crkvene nadležnosti i njezinih ustavnih okvira i ograničenja? Koliko su vjerske zajednice u stanju da se pozabave tim problemima i kakav kapacitet one imaju u njihovu eventualnom rešavanju? Koliko su odgovori crkve relevantni i aktualni kada je riječ o suvremenim problemima i pitanjima? Kakva je crkvena vizija savremenog društva", pita se Milan Vukomanović. Naime, SPC i kada se referira na nekakav narod, taj narod doživljava gotovo kao neku metafizičku kategoriju, kao jedan neizdiferencirani kolektiv, kao običnu "masu", što je, zapravo, i koncept koji se, u konačnici, potpuno uklapa u "plemenski" karakter SPC-a, koji se očituje u neprestanom recikliranju ideje "kosovskog zavjeta", kao one "duhovne vertikale ugrađene u kolektivno nesvjesno etničke zajednice"! Stoga se može zaključiti da ovoga trenutka nije moguće predvidjeti kako će se, u konačnici, razriješiti taj srpsko-kosovski glib.

Ovaj, kao i prethodni, prvi, dio "Kosovske kvadrature kruga" iniciran je sjajnom knjigom Petrita Imamija: Srbi i Albanci kroz vekove I-II (Samizdat B92, Beograd, 2016.), u kojoj se nedvojbeno pokazuje kako je povijest odnosa između Srba i Albanaca kudikamo slojevitija nego što mi to mislimo. Ta je knjiga svojevrsna enciklopedija odnosa između ta dva naroda, kako je to u svojoj recenziji primijetio Vladan Jovanović, odnosa koji nisu uvijek i nužno bili neprijateljski.