Rođena u Sinju (1974.), Dorta Jagić diplomirala je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (filozofija i religijska kultura). Piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike. Prevodi s engleskog i njemačkog. Njezine su pjesme prevođene na engleski, njemački, mađarski, makedonski, slovenski, poljski i rumunjski. Od 1999. amaterski se bavi kazališnom pedagogijom i režijom. U proteklih desetak godina objavila je niz radova, a dobitnica je i brojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu.

Kako iz Vašeg iskustva i obrazovanosti, da tako kažem, uključujući i ono književno i pedagoško, objašnjavate sve izraženiju i sve neumjereniju potrebu ljudi raznih profila, mladih i starih, da vlastitu intimu javno prezentiraju preko društvenih mreža, FB-a, Instagrama, Twittera, YouTubea...? Živimo u carstvu selfija...
- Studij filozofije i religijskih znanosti dao mi je puno, iako ne dovoljno alata za suočavanje s ovim kompleksnim svijetom u kojem svjedočimo općem raspadu bilo kakve pregledne i uređene slike svijeta, vlasti ironije nad velikim narativima i raspadu svake linearanosti; kaos je danas i ovdje, iako ne posve bez vedrine i šarma. Srećom, godinama sam vodila kazališne radionice te radionice pisanja poezije, pa možda zbog druženja s donekle neprilagođenima i kreativnima ne vidim zbilju mehanički predodređenom. Autentični i kreativni ljudi su posebna, ujedno i krhka i žilava kategorija. Oni koji stvaraju, preispituju i sebe i sustave, oni su nada svijeta. A šire gledano, dogodila se regresija, svojevrsna kriza srednjih godina ili druga adolescencija civilizacije, neka vrsta staračke praznine koju maskira prenaglašeno mladenaštvo. Jedan su od simptoma svi ti pretjerani emotikoni, cyber skraćenice i lavine srca kojima podcrtavamo komunikaciju, a sve to znakovlje upućuje na nešto suprotno… Ne nužno iz neke nove zloće, svijet postaje nemoćan, ravnodušan na nove vrste potlačenosti, na bol i smrt. Tehnologija je ipak učinila svoje, a carstvo slika nas je otupilo. Zanimljiv je fenomen histeričan, hipermedijski odgovor čovjeka današnjice - strašno inteligentnog, ali praznog - na stvarnu situaciju - metastazirani rast virtualnih umrežavanja i izražavanja, pa čini mi se da je naš odgovor - javnost uvijek i svuda! Stav i mišljenje uvijek i svuda. Samo da ne traži pažnju duže od 15 sekundi. A to je ispod tepiha prilično površno i apatično. Iako brz i praktičan, naš je pristup stvarnosti (virtualnim stvarnostima prije svega) postao prilično infantilan, vezan uz instantna zadovoljenja i reakcije. Informacije tražimo, pa informacije i dobivamo, a trošimo ih kao žvake i energetska pića. Poslije ne ostaje ništa vrijednoga.



Sudjelovali ste početkom prosinca prošle godine na tribini Trećeg programa Hrvatskog radija (Javnost intime na društvenim mrežama). Kakav je zapravo Vaš odnos, recimo tako, prema društvenim mrežama, pozitivan ili negativan?
- Rekla bih da je dvojak, vjerujem da tu podijeljenost u većoj ili manjoj mjeri osjeća većina korisnika društvenih mreža. Jasno, društvene mreže imaju moć da iz nas izvuku najgore. Podjetinjimo u dva-tri dana. Ali - bez sumnje - izvuku i najbolje, samo treba prilika. Vlastito pozitivno iskustvo: kad mi je hitno bila potrebna pomoć oko skupljanja sredstava za liječenje u inozemstvu, Facebook se pokazao savršenom platformom za solidarnost. Za razliku od nadležnih te "nevirtualnih" institucija, fejseri su se pokazali velikim prijateljima i u "stvarnom" životu. I ne samo u mom slučaju, nije ta fejs solidarnost neka rijetkost. S druge strane, društvene mreže zbog naglašeno samopromocijskog sadržaja uglavnom u konzumenata izazivaju vrlo neugodnu socijalnu anksioznost, ovisnost o lajkovima, a time i malodušnost, raznolike i egzotične paranoje koje pokušavamo potisnuti novim dozama virtualne reprezentacije, što je uzaludan posao. I sama sam znala osjetiti, na veliko razočaranje savjesti mi, vrstu jada i zavisti koju mogu okusiti samo oni Umreženi. Kad dođu crni dani na Facebooku, izbrišem profil dok ne dođem k sebi. Točnije, izvan sebe jer, paradoksalno, na Fejsu ne opstaju narcisi. Ubili bi se za manje od godinu dana.

Kolegica Ksenija Vidmar-Horvat, također sudionica spomenute Tribine, rekla je da je možda izlaganje intime na društvenim mrežama zapravo panična reakcija, simptom osamljenosti, te da je možda Internet zapravo "javna intima" na koju pristajemo da izbjegnemo to strašno iskustvo osamljenosti. Slažete li se s tom tezom, ili biste toj tezi još nešto dodali?
- Kolegica Vidmar-Horvat u pravu je kada prije svega samoću detektira kao izvor tog paničnog bijega na virtualne trgove. U slučaju paničnog napada Plavi trg megalopolisa Fejsa odmah je pri ruci. Facebook, Twitter, YouTube - sve su to veliki gradovi prepuni izbjeglica od samoće. Čini mi se da nijedna povijesna civilizacija ili društvo nisu toliko duboko usamljeni kao naše. Sociologija je već sve o tome rekla, a statistike o samotnim domaćinstvima onom ledenom neumoljivošću brojeva još i više. Doba je ovo hipermodernih, samosvjesnih individualaca koji se naoko emancipiraju od običaja i tradicionalnih odnosa, ali zato pate od tegoba (su)života sa sobom. Ako nisi genij, posvećenik znanosti ili prosvijetljeno biće, nad tobom kao sjekira visi strašni poziv što odjekuje iz antike - Gnothi seauthon, spoznaj samoga sebe! Spoznavati sebe, između ostalog, znači pod svjetlom duha, bez igdje ikoga, baviti se dubokim, ako ne metafizičkim, onda egistencijalističkim pitanjima. A takva pitanja često izazivaju na napor i jako, iako zdravo, bole. Unatoč prividu pripadnosti virtulanim kastama i plemenima, facebook-revolucijama ili bilo kojoj "nasojstvari.com", ovo brbljavo doba i dalje ostaje, nesumnjivo, osamljeničkim u dubini. Vertikalna rana. Radi se o svojevrsnom životu u širinu, gdje se svijest bjesomučno, neumorno igra na beskrajnoj platformi slika i virtualnih drugovanja. Živi se, maše, komentira i osvrće za objavama na lijepim plavim trgovima, gdje nas nitko zapravo ne vidi. Ni u jadu ni u veselju. U čestom, a najgorem slučaju - u mlakom zraku ravnodušnosti. U redu, toplo nam je i na sigurnom smo jer nas onaj drugi vidi, dapače, motri, ali samo koliko mu je i kako dopušteno; onako kako zamišljamo tuđe zurenje u našu izrežiranu sliku, finu reprezentaciju sebstva. A opet, tu je taj dosadni strah da nastup nije bio dovoljno zanimljiv. I u pravu smo da nas je lako prozreti.



Živimo u društvu spektakla, no plaćamo li pritom prevelik danak izloženosti takvom konzumerističkom "karuselu" u kojem je i intima zapravo roba? Je li ikada bilo društva bez spektakla?
- Možda bi se moglo reći da je ovo već postspektakl vrijeme, jer spektakl više nema ni "spektakularnosti". Iako je i dalje opsesivni potrošač, današnji je čovjek prije svega profesionalni gledatelj, motritelj. Kao da je postao veliko oko na malome tijelu. Oko već umorno, iako to ne priznaje ni glavi. Naravno da smo kao civilizacija voajera odahnuli kada je napokon intima postala standardna roba, nešto konfekcijsko, robno i tako obično, sveprisutno, potrošno. Porno je uostalom mejnstrim žanr današnjice, kao i svakodnevne slike tuđih užasa u vijestima. Danas je sve - a ponajviše ono što se tuđega oka nije ticalo - roba za oko. I ono toplo, nježno i sveto, ono što vrijedi s nezamućenog dna naših života i što bi trebalo biti zapečaćeno sa sedam pečata, otvara se eto inercijom znatiželje dokonog svijeta, inercijom medijske sveprisutnosti kao šlic u WC-u. Ako je još vruće i aktualno, baca se pred svačije oči. Pa makar te oči bile i osuđivačke, ili bar nenavikle na ekstremne izloške. Primjerice, ultrazvučne snimke fetusa na FB statusu nad kojima buduća mama strepi jer nema frapantan broj lajkova, u nekoga mogu izazvati čudnu vrstu zgađenosti. A trebalo bi biti toplo oko srca, novo biće. Čini se da je rutinsko izvrtanje utrobe duh ovog vremena. Ekshibicionizam više nije poremećaj, kao ni voajerizam. A intimno je osobito atraktivno ako je jeftino i masovno, blještavo i frivolno, ako hoćete, nešto što bi se moglo nazvati kardašijanstvo. Broj pogleda, klikova je luda nova valuta.



Zaključno - individualiziramo sebe, svoj identitet, kroz prezentaciju na FB-u i drugim mrežama, kako se ne bismo "utopili" u masi bezličnosti. Ili se zapravo i nesvjesno utapamo u toj masi egoizma, narcizma i opsjena digitalnog doba u kojem dragovoljno pristajemo biti sudionikom ne mareći za negativne posljedice? Gubimo li pritom i vlastitu ljudskost, prirodnu narav ljudskog bića uvučenu u umjetno stvorenu virtualnu stvarnost globalnog svijeta?
- U redu, promoviramo se, recimo svoj talent, rad, uvide, kritičke vještine. No kako se ne bismo izgubili, važno je ne shvaćati društvene mreže preozbiljno, ne identificirati se sa svojim profilom i uspjehom mu na mreži. Ne treba ni pobjeći u špilju, jer nije ni loše družiti se sa stanarima mreže; koliko za jako stare, dobro je i za nove kontakte i poznanstva. Mislim da je prijelomna za čuvanje dostojanstva ona pristojna distanca, iako je u neku ruku oksimoron na tako demokratskoj platformi. Masa je svakako tu, pa se utapanje u zajedničkoj bezličnosti svih nas bezbroj šarenih ličnosti ne može izbjeći ni najsmješnijim ni najpametnijim sadržajima. Jer ipak ih uokviruje taj medij sa svojim dizajnom i pravilima koji je unekoliko odveć zadan, lažno formalan, a opet štandovski, pučki. Moram priznati da me oduševljava što neki umjetnici koje jako cijenim nisu na društvenim mrežama, dodaje im ta introvertiranost na otmjenosti. A ljudskost se može gubiti na više načina. Ovdje se radi možda samo o licemjerju kao unaprijed prihvaćenom, čak pristojnom ponašanju na mrežama - korektnost je važna, a da o trgovačkom mentalitetu i ulizivanju ne govorimo.

Možda je simptom toga da ipak gubimo neke dimenzije ljudskosti to što nema dovoljno i one druge strane, a to je memento mori, "sjeti se čovječe". Zaborav, opojnost dionizijskih sebeslika je ono što izaziva da u mrežnim objavama pozorno zaobilazimo propadanje i smrt. Smrt je čak tu, u nekad dirljivim, ali brzo zaboravljivim tragovima onih virtulanih r.i.p. komemoracija, ali propast i luzerstvo je zabranjeno. Promašaj, nešto temeljno ljudsko, ne stanuje ovdje. Kao ni opcija - ne sviđa mi se!