Premda se u hrvatskoj politici sve svodi na HDZ i SDP, uz posljednjih godinu-dvije izvjesni udjel Mosta, Živog zida i još ponekog te malih stranaka, i dalje je poveći broj, a najavljuje se i osnivanje novih, poput stranke Dalije Orešković, Miranda Mrsića, Vlade Orepića, Siniše Glavaševića..., iako je teško vjerovati da u domaćoj političkoj areni imaju ikakve veće šanse za uspjeh. A aktualnoj političkoj situaciju u RH politolog Davor Gjenero kaže:

- Kako sada stvari stoje HDZ se stabilizirao na oko 30 % potpore birača, što nije dovoljno za samostalno obnašanje vlasti, a SDP na oko 20 %, što je premalo da bi ta stranka bila politička alternativa HDZ-ovoj vlasti u punom smislu te riječi. Inače, hrvatski izborni zakon izrazito je loš, jer omogućava fragmentaciju parlamentarne arene, time što izborni prag definira isključivo na razini izborne jedinice, a ne na razini države. Takvo izborno zakonodavstvo poticat će "neovisne kandidate", posebice izvan četiri zagrebačke izborne jedinice, na to da se koncentriraju na jednu ili nekoliko regija, i pokušaju osvojiti pokoji parlamentarni mandat. Za razliku od Ivice Relkovića, koji je nadahnut ovom šansom, ne čini mi se da bi "neovisni" u Saboru mogli donijeti neku novu energiju. Budući da nemaju stranačku organizaciju njihov reizbor je malo vjerojatan, pa su zato koncentrirani na iskorištavanje postojećeg mandata, u kome nastoje ostvariti svoje interese, a da bi to mogli, kao i manjinski zastupnici, najčešće se izravno ili neizravno priključuju većini.



Kako komentirate "slučaj" Dalije Orešković, i ona je najavila osnivanje nove, svoje stranke?
- Moram priznat da me zbunjuje naklonost medija osobi koja je vodila neovisnu instituciju, dizajniranu da bude brana korupciji na najvišoj političkoj razini, a koja se uopće nije bavila svojim poslom, nego je birokratski provodila izmijenjene zakonske odredbe o Povjerenstvu, koje su ga učinile krezubim tijelom, bez moći da provjeri financijske transakcije i podrijetlo imovine dužnosnika te tako otkrije rizik od korupcije, i da u tom slučaju pozove dužnosnika da odstupi ili nadležno tijelo da ga smijeni. O tome da ni predsjednica ni Povjerenstvo nemaju ambicije suprotstavljanja korupciji na najvišoj razini, jasno je govorio način na koji su se ogradili od neugodnog slučaja u obitelji tadašjeg premijera, kad je nacionalna razvojno-izvozna banka kreditirala automatsku praonicu (koja niti ne izvozi, niti ne pridonosi zapošljavanju) državnim novcem, uz objašnjenje da Zakon ne definira tu razinu srodstva kao onu koja je predmetom interesa u sprječavanju sukoba interesa. Radi se o osobi koja nema prepoznatljivu javnu karijeru prije obavljanja ove dužnosti, za koju nije jasno zašto ju je Milanovićeva vlada izabrala na tu dužnost, a koja u svom skoru na čelu Povjerenstva nije ostavila trag nekog uspjeha ili rezultata u sprečavanju korupcije na najvišim razinama. Ipak, ona nastupa kao "smorazumljivi" lider, a takvi lideri obično ne otvaraju prostor drugima. Osim toga, nije jasna vrijednosna platforma političke inicijative, tako da osim hazardera, malo tko može naći motiv sudjelovanja u takvoj inicijativi.



Kad govorimo o malim strankama, mnoge krenu vrlo ambiciozno nudeći, da bi se vrlo brzo ispuhale, poput recimo OraH-a. Kako to objasniti, je li u pitanju manjak kapaciteta, pravih ideja, pravog i novog političkog koncepta?
- Hrvatskoj nedostaje snažna liberalno-demokratska stranka. Stranka koja bi se zalagala za građanske slobode, demokraciju, izgradnju političke kulture, ali i za poduzetničke slobode i tržišno natjecanje, a protiv državnog intervencionizma, rođačkog kapitalizma i neracionalne potrošnje javnog novca. Činjenica da nekoliko stranaka koje su izgubile svaki potencijal, opstaje u političkoj areni s liberalno-demokratskim imenom, ograničava šansu za ozbiljno organiziranje tog prostora. Žive su neke regionalne inicijative u kojima se prepoznaju liberalno-demokratske vrijednosti. Jedino je snažna liberalno-demokratska inicijativa racionalan "treći put" između konzervativnog/demokršćanskog i socijalističkog političkog polja.

S jedne strane imamo uspon Živog zida, Most se održava “na površini”, dok je s druge strane SDP u totalnom rasulu. Tu su i ambiciozni pojedinci poput Čačića, Bajsa i drugih, čiji utjecaj nije za potcjeniti. Vaš komentar?
- Nastajanje političkih stranaka složen je i težak proces. Stranke se ne konsolidiraju u jednom mandatu. U idućem ćemo mandatu vidjeti kakvi su dugoročni potencijali Živog zida i Mosta. Most je pokušao provesti neku vrstu konsolidacije, ali prema svjedočenju aktera koji su bili bliski toj organizaciji, rezultat toga je osipanje stranke. Tek će se vidjeti je li taj proces zaustavljen, ili će trajati i dalje. Živi zid još uvijek raste, ili bar stagnira, pa još nema ni tog tipa osipanja koje je u procesu konsolidacije stranke uobičajeno. Vjerojatno je korisnije pratiti procese u ovim dvjema strankama, nego očekivati nekog newcomera u političkoj areni. Dugoročno će vjerojatno jačati značenje osobnosti poput Radimira Čačića, Matije Posavca, Damira Bajsa, Stjepana Kožića, ili Ivana Kovačića, snažnih regionalno usidrenih lidera.



Rejting HDZ-a neprestano raste, unatoč problema koje Plenković ima u stranci, prvo s Milinovićem, a sad i s Penavom. Kako će se sve to resplesti? Dojam je da Plenković reagira oštro, ali liderski (stranački) i državnički kompetentno... S tim u vezi - hoće li biti prijevremenih parlamentarnih izbora, o čemu to ovisi?
- Tako dugo dok premijer Plenković, kao vođa mekog, modernističkog, centrističkog (kako hoćete) krila stranke pragmatično dobro surađuje s vođom nacionalnog krila stranke Milijanom Brkićem, i dok koalicijski partneri ostaju lojalni Vladi, nema govora o prijetnji prijevremenim izborima. Premijer vodi dobre javne politike, nekoliko ministara u njegovoj vladi ponajbolji su u svojim resorima u hrvatskoj povijesti, a ne bi bilo normalno rušiti uspješnu vladu u razdoblju umjerenog društvenog rasta.
Ivan Penava otvara važno pitanje o tome koliko su hrvatske institucije bile uspješne u najprije dokumentiranju, a nakon toga progonu ratnih zločina. Čini se da s tim pitanjem kod uspješnog ministra Davora Božinovića kuca na otvorena vrata. Meta Penave i njegove skupine nisu Vlada i premijer Plenković, ili ministar Božinović, nego županijska organizacija vlastite stranke. Takvi sukobi se u strankama uvijek događaju, a pitanje vještine stranačkog aparata je da potisne i marginalizira takve sukobe.
Darko Milinović izgubio je sve političke bitke i nitko relevantan u stranci ne podupire ga. Njegova pozicija šefa županijske organizacije u Lici morala je doći u pitanje onda kad su izgubili najvažniju političku bitku - bitku za mjesto gospićkog gradonačelnika. Jasno je da će Milinović sada spašavati ostatak svoje političke karijere, jer mu preostaje još tri godine na čelu Ličko-senjske županije, pa da sigurno neće napuštati mjesto u regionalnoj izvršnoj vlasti samo zato da bi u Saboru ugrozio Vladinu većinu, i time provocirao izbore na kojima nema šansi ponovno ući u Sabor.(D.J.)