Nema nikakve dvojbe da najveći dio srpske političke elite ozbiljno misli da je cijelo Kosovo isključivo i nedvojbeno srpski teritorij. I upravo je ova nikada dokazana pretpostavka bila i povod da je 1998. godine Srbija i ušla u "rat za Kosovo. Rat je 1999. bio izgubljen, zajedno s teritorijem na koju se polagalo ekskluzivno historijsko pravo. Poraz, međutim, nije prihvaćen, pa u Ustav iz 2006. (čitavo) Kosovo ulazi kao dio neodvojiv od Srbije. Od 2006. do 2018. stiglo se do ‘historijskog uspjeha‘ da se pregovara o otkidanju dijela Kosova. ‘Usjpehu‘ je, iz ugla povjesničara amatera Dačića i Vučića, očito prethodio - epohalni neuspjeh. Sledi jednostavan izvod: ‘historijski uspjeh‘ Dačića i Vučića sastoji se u priznanju i poraza i realnosti na Kosovu", piše Dejan Ilić.

Stoga nam se čini da upravo u ovoj konstataciji, svojevrsnom priznanju dvojice vodećih srpskih političara da je uspjehom (čitaj: dobiti bar nešto teritorija, pa makar to bila i neka zajednica srpskih općina na Kosovu), može smatrati i spoznaja da ste prisiljeni prihvatiti neuspjeh kao rezultat (svih) dosadašnjih srpskih političkih strategija u rješavanju "kosovske kvadrature kruga". Tek u tom kontekstu može nam biti razumljivo što se na nedavnom skupu na sjeveru Kosova, tom posljednjem "bastionu srpstva" na tom "svetom srpskom teritoriju", A. Vučić upustio u prilično neizvjesnu političku avanturu prizivanja duha Slobodana Miloševića i njegovih agresivnih/ratnih političkih strategija za rješavanje ne samo kosovske, nego i jugoslavenske krize, koje su u polazištu imale "dobre namjere", ali im ondašnji geopolitički odnosi u svijetu nimalo nisu išli na ruku. Stoga je i više nego logično u svim ovim prilično jednostavnim političkim aluzijama i metaforama koje su prisutne u govoru predsjednika Srbije prepoznati još jednu od mnogobrojnih recikliranih interpretacija "kosovskog mita", koja je u ovome slučaju svedena na puku imaginaciju.


Zato ne mislim da bi taj govor trebalo čitati u kontekstu najava, odnosno eksplicite izrečenih prijetnji, prije svih, susjednim državama nekim "novim ratovima". Devedesete godine prošloga stoljeća iz mnogih razloga nije moguće samo tako ponoviti. Mnogi su se elementi u međuvremenu bitno promijenili. No, to nikako ne znači da A. Vučić ne koristi svaku priliku da se referira i na političke i ine prilike u Hrvatskoj. To je učinio i prilikom ovoga "historijskog obraćanja" srpskom narodu na sjeveru Kosova, gdje je još jednom demonstrirao da se ovoga momenta u Srbiji svi negativni stereotipovi vezuju uglavnom uz Hrvate kao nove-stare neprijatelje "srpstva"! Kao da su Hrvati, a ne više Turci, postali onaj idealni "drugi" u svijesti prosječnog Srbina. "Ona obrnuta slika u ogledalu, prema kojoj mi (Srbi, nap. Z.K.) izgledamo uspješniji, pametniji, europskiji, uredniji, demokratskiji, napredniji, razvijeniji, superiorni. (…) U tu orijentalističku konstrukciju povremeno pripustimo i Albance (s tog istog Kosova), jer nam i oni, u isfantaziranoj podjeli na bolje i gore narode, jamče tako prijeko potrebni osećaj ‘razvijenije vrste‘. Ili makar one kojoj su otpali repovi (ne treba zaboraviti da je jedan od značajnih srpskih političara, koji je bio i liječnik, Vladan Đorđević, posvema ozbiljno mislio da je jedino među Arnautima izgleda u 19. stoljeću živio još pokoji repati čovjek, nap. Z.K.). Zbog toga ne možemo preboljeti Kosovsku bitku (…), pomiriti se s Albancima (odnosno, Hrvatima, nap. Z.K.). Jer, u odnosu na koga ćemo onda biti bolji? Odatle jednadžba koju čine omiljeni neprijatelji: Turci plus Albanci (u posljednje vrijeme i Hrvati, nap. Z.K.) jednako Kosovo", piše Dubravka Stojanović.
Naravno, na ovu jeftinu stereotipizaciju o arhetipskom neprijatelju "srpstva" sjajno se nadopunjuje dosljedna primjena i svih onih elementa koji su sastavni momenti svake školske strategije hibridnog rata. Ni u kojem slučaju ne bi bilo politički mudro u potpunosti ignorirati ove tendenciozne i promašene političko-povijesne poruke koje su tom prilikom izrečene, ali koje samo još jednom iznova svjedoče o svekolikoj teorijskoj insuficijentnosti onih koji ih bez ikakve racionalne motivacije, s vremena na vrijeme, gotovo programirano, svjesno artikuliraju. No, jednako tako, ne treba im davati ni preveliku važnost. Stoga bi naši odgovori morali biti sukladni našoj sadašnjoj geopolitičkoj poziciji u Europi i svijetu. Konačno, moramo u potpunosti biti svjesni opće poznate činjenice da je Hrvatska već nekoliko godina punopravna članica EU-a i NATO-saveza! I upravo iz te opće poznate činjenice trebali bismo oblikovati adekvatne odgovore/narative svim onim, zapravo sterilnim političkim pokušajima da "mitska politička svijest" i dalje bude dominantan politički diskurs na ovim prostorima. Neke političko-vjerske paradigme/etnonacionalizam, kao što je i "kosovski mit"/"srpsko stanovište", odavno su stvar duboke prošlosti i koje, kao takve, teško mogu u suvremenom svijetu pronaći neke uvjerljive i moćne saveznike.

Odavno su prošla vremena u kojima je čak i jedan Ivan Meštrović, prilikom davanja objašnjenja nacrta budućeg Vidovdanskog hrama na Gazimestanu, mogao reći: "Svi jugoslavenski mučenici od Kosova do danas i sav jugoslavenski narod jesu vojnici cara Lazara. On neprekidno vlada u duši jugoslovenskog naroda". Isto tako, nije nimalo vjerojatno da će se bilo tko tko bar malo drži do sebe složiti sa stavom da granice bilo koje crkve teku granicama države. Naime, tako što se može ostvariti isključivo ako se prihvati ona interpretacija kršćanstva koja smatra da je "ubijati u ratu neprijatelje i zakonito (…) i dostojno pohvale" (Anastasije Veliki). Srećom, takve interpretacije u suvremenom svijetu više ne prolaze, iako se većina episkopa Srpske pravoslavne Crkve tijekom 20. stoljeća takvoj interpretaciji Božje riječi nije nešto previše suprotstavljala. Dapače! Mi smo ipak kudikamo skloniji onoj političkoj retorici koja kroz posvema drugačiju teorijsku vizura čita stare tekstove, pa sukladno tome, urbi e torbi, savjetuje svima sklanjanje svake vrste oružja/mača. Jer tko se mača laća…

Ali, ako želimo dosegnuti tu vrstu mudrosti, onda je jako važno da se svi mi na ovim prostorima suočimo sa svojim prošlostima. Posebice onim epizodama kojima se ne može baš nešto previše ponositi. I u tom pogledu moramo se složiti s mišljenjem Dubravke Stojanović koja kaže da svako kretanje i suočavanje sa sobom, zapravo, znači radikalnu promjenu razumijevanja vremena: "Jer, svi naši režimi podržavaju epsko razumevanje vremena, to vrijeme u kojem svi živimo zajedno, preci i potomci. Vreme u kome se ne mijenja ništa osim vječnog vraćanja istog. Historija se tu shvaća kao sudbina, viša sila, na koju ljudi nemaju utjecaja. Takav zatvoreni koncept vremena temelj je svakog zatvorenog društva i najčvršća osnova svih naših autoritarnih društava. Svaka vlast voli da se utemelji u ideji da je ona tu na sudbinskom, ‘višem zadatku‘, i da će vječno ostati. Zamrznuta s kosovskim junacima, sjedinjena s njima. I oslobođena svake odgovornosti". Upravo u ovome ključu mi i čitamo nedavni govor A. Vučića na sjeveru Kosova. To je, zapravo, jedan tužan i posvema pogrešan odgovor na postojeću situaciju. Upućen iz daleke prošlosti i koji, kao takav, ne posjeduje nikakvu suvisliju viziju budućnosti. (Tekst nastao uz čitanje knjige Milorada Tomanića "Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj", Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001., nap. Z.K.).