Zbirka priča "Kako su nas ukrali Ciganima" (SN Privlačnica, Vinkovci, 2008), vukovarske spisateljice Julijana Adamović (1969.) nagrađena je "Kiklopom" kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. te kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca. Godinu dana kasnije Adamović je objavila i drugu zbirku priča "Konzerviranje" (VBZ, Zagreb, 2009.), također zapaženo autorsko djelo.

Tijekom 2013. godine objavila je roman "Da ti pamet stane" (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, 2013.), te zbirku kratkih priča za djecu "Dnevnik sivog mačka i druge priče" (Naklada Jurčić, Zagreb, 2013.), suautorstvo sa Sergei Chatgris (iza pseudonima se krije Patrik Atanasovski, njezin tada jedanaestogodišnji sin). S književnim djelima za djecu uvrštena je u katalog hrvatske literature za djecu i mlade na Frankfurtskom sajmu knjiga 2013. U listopadu 2013., na natječaju za najbolju kratku priču koju je raspisala Gradska knjižnica Samobor, pričom "Božica i važne stvari" osvojila je prvo mjesto. Godine 2015. objavila je i zbirku poezije "Sunce na šalteru" (Naklada Semafora), 2016. objavljuje zbirku priča "Glineni anđeli" (Naklada Jurčić) koja je proglašena uspješnicom na književnim susretima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 2017. Odnedavno je na tržištu i nova knjiga Julijane Adamović, roman "Divlje guske" (Hena com). Ukupno uzevši, i više nego dostatno razloga za prvi intervju s vukvarskom književnicom za Magazin Glasa Slavonjije.



O vama se sve, ili bar većinu činjenica, može pronaći na svemoćnom Googleu (i u vašim knjigama, naravno), no za one čitatelje novina koji zaziru od interneta (ima i takvih, pretpostavljam), vašim riječima, izravno i sažeto, tko je zapravo Julijana Adamović?
- Dakle, odmah najteže pitanje! S nekih trinaest godina, pod dojmom Jesenjinove poezije prilično sam razmišljala o temi ‘Tko sam? Što sam?‘ Da ste me tada pitali, možda bih imala spreman odgovor, pa čak i vlastite stihove… Nešto poput ‘usamljen, jadni stvor, koji se života ovog boji‘, i tako dalje. Sad nemam puno toga reći, osim da sam pitanje ‘usamljenosti‘ stavila na dno liste prioriteta. Šalu na stranu - zaposlena sam u struci i volim svoj posao, imam djecu koja me razumiju i majku koja mi mnogo pomaže, tako da mogu odvojiti vrijeme samo za sebe, a to znači - za pisanje. Ukratko, to sam ja ili ono što bih drugima rekla o sebi. Ostalo vjerojatno mogu pročitati između redova mojih tekstova.

Bačvanka ste rodom, no posljednjih godina živite i radite u Vukovaru. Zašto Vukovar, zašto ne recimo Zagreb? Možda je pitanje banalno, no čini mi se razložnim s obzirom na to da ste spisateljica, književnica... a centar moći, da se tako izrazim, ipak je u metropoli, a ne na periferiji, na istoku Hrvatske?
- Zato što u to vrijeme nisam imala ideju da ću se jednog dana baviti pisanjem. Vječito na zamjenama, tražila sam posao u struci i, eto, pokazala se prilika u Vukovaru. Pomislila sam - zašto ne? Nisam sudjelovala u ratu, ali mogu u miru. Napokon, prijeratni Vukovar sam dobro poznavala. Rodno mjesto mi je samo nekoliko kilometara zračne linije. U Vukovaru sam išla u srednju školu, imala prijatelje i rodbinu. Razmišljala sam i pragmatično. Pretpostavljala sam kako ću preseljenjem u manji grad lakše riješiti stambeno pitanje. Da, sad sam daleko od ‘centara moći‘, različitih književnih događanja, pa tako i prilika. Ipak, u vrijeme interneta, ništa više nije daleko. Ponekad ni dovoljno daleko. S druge strane, ništa ne može zamijeniti mir koji imam na svom ‘brdu‘, uz rijeku i okružena zelenilom.



Osim što ste književnica, također ste i kolumnistica T-portala. Pisati fikciju i komentirati dnevnopolitička zbivanja - koliko je to u suprotnosti, koliko je inspirativno, koliko frustrirajuće, kad vidite nimalo poticajnu i optimističku stvarnost oko sebe? Kako se prekodirati, da tako kažem, iz mašte u surovu stvarnost, i obrnuto?
- Trebalo mi je vremena da se priviknem osvrt na Tportalu svesti na dvije i pol - tri kartice. No mislim da za to nije kriva književnost, već struka. Uvijek pokušavam događajima i pojavama definirati uzroke, pozadinu, posljedice. Svaku stvar pogledati iz više kutova. Ne biti površna. Internet nije medij koji trpi opširnost i ponekad je frustrirajuće napisati smislen osvrt, a ne ispasti plošan. A stilsko i jezično prekodiranje mi i nije neki problem. U vrijeme završnih radova na zbirci ‘Konzerviranje‘ završavala sam i magistarsku radnju. Mentor i urednik na mailu i telefonu i ja jedna - trčim između njih dvojice i dvije različite vrste izričaja. Nije mi predstavljalo problem začas se prebaciti s metafora na hladni i precizan jezik znanosti, i obrnuto.

Magistrirali ste dječju i adolescentnu psihijatriju. Pomaže li vam to zvanje i znanje ili odmaže kad “zaronite” u pisanje ili pak “zaronite” u komentiranje problema uokolo vas i svih nas, napose onih u Vukovaru?
- To bi čitatelji trebali procijeniti. Pomaže li mi to znanje u profiliranju književnih likova? Mislim da je odgovor pozitivan. Postoje i situacije u kojima mi struka odmaže.



Vratimo se na vašu novu knjigu, na sjajan roman “Divlje guske”. Zašto takav naslov, ima li to neke dublje simbolike? Naime, pada mi na pamet nečija (ne znam više čija) primjedba koja glasi: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine. Ta mi se misao dadne povezati i s onim što se događa u romanu, glede razaranja obitelji, nesnošljivosti, netolerancije spram drukčijosti, što je sve u suprotnosti sa zajedništvom koje simboliziraju recimo divlje guske?
- ‘Divlje guske‘ su bile radni naslov romana u nastajanju, koji je također imao radni naslov, a taj je sada posve nebitan, jer su se ‘guske‘ otele kontroli. Naime, ‘djetinjstvo‘ je trebalo biti samo jedna od tri paralelne priče, ali sam promijenila koncepciju i odbacila sam 50-ak kartica teksta i koncentrirala se samo na ‘blizanke‘. Kad je rukopis spreman za slanje nakladnicima, naslov ‘Divlje guske‘ mi se činio nedovoljno intrigantan, pomalo retro, ali ništa drugo nije u toj mjeri odražavalo roman. K vragu, i roman je retro! I zato sam odlučila ostati pri radnoj verziji. To više što su mi u tim ‘teškim‘ razmišljanjima iznad glave preletjele dvije divlje guske, u za njih iznimno niskom letu. A brižnost gusaka za nemoćne i umiruće pripadnice jata su mi doista bile jedna od motiva u romanu.

Koliko su ‘Divlje guske‘ autobiografska proza?
- Pišući roman, ‘hodala‘ sam ulicama rodnog sela. Trebale su mi te emocije i ta atmosfera. Autentična pozornica za likove koje sam samo dijelom gradila na stvarnim osobama, događajima ili sjećanjima iz vlastitog djetinjstva. Većina njih je ipak nastala za potrebe priče ili su stvarni likovi dobili uloge u kojima nikad nisu bili, čineći stvari koje se u naravi nisu dogodile.

Roman ipak završavate u, uvjetno rečeno, crnohumornom tonu (“Napokon čujem mir. Ne treba mi za to groblje”), no koliko je zapravo taj mir ironija stvarnosti u kojem mira kronično nedostaje?
- Rekla bih da ga u tom kraju priča doista ima. Tako sam bar ja to doživjela. Mir sa samim sobom. Prestanak traganja za ‘potpunošću‘ koja dolazi u relaciji s drugim ljudima. Mir zbog prihvaćanja sebe i onda kad nisi ispunio vlastita, često visoka, očekivanja. Pomirenost s prošlošću i bez straha ili prevelikih, nerijetko i nerealnih očekivanja od budućnosti. Mir koji donosi zrelost, rekla bih.

Za kraj, što dalje, kojim putem kanite krenuti kao spisateljica u bliskoj i daljoj budućnosti, da budemo malo “vidoviti”? Pretpostavljam da inspiracije za nova djela ne manjka, ni u mašti ni u stvarnom životu?

- Planirala sam nastaviti rad na druge dvije priče. Mjesto radnje isto, ali vrijeme drugo. Odmah iza Velikog rata. No, iskrena ću biti, nakon - za mene neočekivane reakcije kritike i čitatelja na ‘Divlje guske‘, pomalo me je strah da neću uspjeti ispuniti nastala očekivanja. Nema više komfora koji daje književni zapećak.