Krajem devedesetih, ili početkom dvijetisućitih, među osječkim diskofilima kružila je audiokaseta (mi smo taj već zaboravljeni medij nazivali kazetom), na kojoj se nalazio album neobičnog naziva "1, 2, 3 Soleils", koji potpisuju zvijezde raïja Khaled, Faudel i Rachid Taha.

Bilo je to vrijeme velike popularnosti svjetske glazbe, iliti world musica, kada je svatko od nas želio upiti što više informacija o glazbi s raznih strana svijeta. Samo nekoliko godina ranije objavljen je jedan od najpoznatijih albuma toga žanra "Buena Vista Social Club" na kome su zahvaljujući Ryu Cooderu iz naftalina izvučeni zaboravljeni likovi kubanske popularne glazbe poput Compaya Segunda, Ibrahima Ferrera ili Omare Portuondo. Tih godina tržište su preplavili iznimno zanimljivi albumi malijskog gitarista Alija Farka Touréa, peruanske pjevačice Susane Baca, njezine kanadske kolegice Lhase, portugalske skupine Madredeus i poljskog sastava Kroke koji je izvodio izvrstan klezmer. Tada smo pod zakasnjelim utjecajima Marshalla McLuhana i svježim teorijskim uvidima Francisa Fukuyame naivno pomislili da je svijet simpatično i miroljubivo globalno selo. Nikome još nije padalo na pamet da bi odnosi između glavnih igrača na svjetskoj sceni mogli ponovno otići k vragu.
Za alžirski pop raï tada smo već čuli, a jedina imena koje se dalo pamtiti bio je gore spomenuti Cheb Khaled te Cheb Hasni i Cheb Mami. Potonji je tih godina stekao planetarnu popularnost zahvaljući uspješnici "Desert Rose" koju je otpjevao zajedno sa Stingom. Album "1, 2, 3 Soleils" zapravo je snimak koncerta održanog prije točno 20 godina u velikoj športskoj areni u pariškoj četvrti Bercy koja se nalazi u 12. arondismanu. Alžirski roker Rachid Taha ušao je u ovu priču u posljednji trenutak kada je bilo jasno da Cheb Mami zbog problema s autorskim pravima neće moći nastupiti. Raï je glazbeni stil u kome se susreću lokalna arapska tradicija sa zapadnjačkom popularnom glazbom, nastao u lučkom gradu Oranu. Taj alžirski grad, tada u sastavu Francuske, u kome su se susretale različite kulture, prepun noćnih klubova i kabarea, početkom 20. stoljeća nazivan je "malim Parizom". Mnoge zvijezde raïja utočište su pronašle u Parizu, a ovaj glazbeni stil uskoro se našao pod utjecajem rocka, funka i hip-hopa. Album "1, 2, 3 Soleils", objavljen za Barclay, nastao je tijekom koncerta pred 18.000 vrištećih i raspjevanih obožavatelja. Sadrži neke od najvećih uspješnica sve trojice glazbenika uključujući i "Ya Rayah ", "Aicha" i "Comme D‘Habitude". Prvu pjesmu bestidno su pokrali Goran Bregović i Zdravko Čolić, druga je bila veliki radijski hit koji se mogao čuti i u hrvatskom eteru, a treća je izvorna francuska inačica pjesme koju su učinili svjetski poznatom Paul Anka i Frank Sinatra pod njezinim engleskim nazivom "My Way".
U kreativnom odmaku od raïja najdalje je otišao Rachid Taha koga je hrvatska publika mogla vidjeti na Špancirfestu u Varaždinu prije tri godine. Njegova povezanost s čuvenom pjesmom punk skupine Clash "Rock the Casbah", koju je rado izvodio, više je nego zanimljiva s obzirom na to da je i sam pridonio njezinom nastanku tako što je kasetu sa svojim radnim snimkama dao na uvid članovima Clasha. Tijekom svoje karijere objavio je dvadesetak albuma, svirajući osebujni rock i punk prepun pikantnih magrepskih citata. Izbor pankerske poetike nije za Tahu bio samo pomodarski chic s obzirom na činjenicu da je i sam potekao iz doseljeničkog i radničkog miljea. Sve dok se nije probio radio je u električnoj centrali, a navečer bi kao DJ u klubu Les Refoulés puštao arapsku glazbu, rap, salsu i funk. U svojim javnim nastupima podsjećao je na još jednog velikog boema francuske glazbene scene Sergea Gainsbourga. Umro je prije nekoliko dana od srčanog udara samo šest dana prije navršenog 60. rođendana. Karizmatični Taha bio je velika zvijezda francuskog rocka, ali i primjer uspješne integracije u francusko društvo i kulturu kojoj je pridonio svojom kreativnošću, stapajući dvije tradicije, arapsku i francusku, u jedan identitet.