Medijima je nedavno posebno bila zanimljiva priča o legendarnom napadaču Veldinu Kariću, ikoni HNL-a, koji je s 45 godina odlučio zaigrati za varaždinski Varteks, člana Četvrte hrvatske lige Varaždin-Čakovec.

Niz je još aktivnih 40-godišnjaka. Među njima i u slavonskom podneblju, poput kapetana Belišća Zorana Ratkovića, kao i onih koji su na pragu četrdesetih, poput Marija Mijatovića ili blizanaca Ivice i Marijana Vuke. No, svi oni nabrojani za Ivana Tomasa su - limači!


Nije baš u svojim godinama Usain Bolt, ali još uvijek može gurnuti loptu pokraj beka i pretrčati ga. Kada to više ne bude mogao ostavit će se nogometa. Još prije sedam godina tako je pričao Ivan Tomas nakon što se, tada kao 43-godišnjak, vratio na teren ostvarivši pobjedu nad tumorom limfnih čvorova s kojim je vodio jednogodišnju bitku. U svojoj 39-godišnjoj karijeri imao je pauzu i 1991. godine obukavši tada uniformu Hrvatske vojske i s puškom u ruci na prvoj crti bojišnice izborivši njenu samostalnost. Sada uživa u životu još uvijek "pikajući bubamaru" na pragu 50. rođendana (rođen 19. siječnja 1969.), prisegnuvši na četverogodišnju vjernost osječkom županijskom ligašu Metalcu tako bitno pokvarivši prosjek godina seniorskog sastava toga kluba s osječke Bikare, odnosno ŠRC-a "Ante Gotovina". Svojom je aktivnošću uvjerljivo preuzeo liderstvo na listi najstarijih aktivnih nogometaša u Slavoniji, a vjerojatno i u Hrvatskoj (bar prema nama dostupnim saznanjima nap.a).
Poduža je lista klubova za koje je popularni "Ero" igrao dobivši taj nadimak prije 40 godina kada se iz Hercegovine s obitelji doselio u Čepin. Odmah je došao na igralište pokraj Uljare u pratnji bake, budući da su mu roditelji otišli raditi u Njemačku. Omalen, brz i prodoran skrenuo je pozornost struke iz Osijeka, ali kako ga nije imao tko odvesti, a on sam nije znao otići u Gradski vrt, seniorski je staž počeo u domicilnom Čepinu.
- Teško je reći u kojem bi se smjeru razvijala karijera da sam došao u Osijekovu školu u kojoj bih sigurno sve svoje predispozicije podignuo. Iako sam bio junak brojnih amaterskih sredina, ipak imam i prvoligaškog iskustva u Belišću gdje će mi u pamćenju ostati asistencija Goranu Vukelji na zagrebačkom Maksimiru za njegov pogodak Dinamu, odnosno tadašnjoj Croatiji koji, međutim, nije pomogao u izbjegavanju poraza (1:2), prisjećao se svoje prvoligaške epizode.
Tijekom karijere, naravno, pamti pregršt i poraza i pobjeda.
- Osobno nisam previše tugovao zbog poraza, jer sam uvijek davao sve od sebe pa u tome smislu nisam si imao što predbaciti. I inače pamtim samo sretne dane, jer da nije tako sigurno ne bih se toliko zadržao na nogometnom terenu. Stekavši brojna poznanstva i prijateljstva jer nema, vjerojatno, igrališta u Slavoniji i Baranji na kojem nisam igrao. Zadnjih godina nastupao sam u đakovačkom kraju, ali sam gotovo u svakom klubu odigrao nekoliko sezona očito zasluživši povjerenje njihovih čelnika. Sada me zvao Boro Ivković i nagovorio da pristupim Metalcu, gdje su mi prvi dojmovi odlični. Zapravo, nisam imao problema uklopiti se ni u jednu sredinu jer sam izrazito društven tip.

Ipak, ima jedna razlika zbog čega mu je neobično sada na Bikari.

- Moram priznati da mi je pomalo nelagodno u svlačionici Metalca gdje su suigrači tinejdžeri i mogu mi biti djeca, a i mnogi me oslovljavaju s "vi". Na terenu smo zato na "ti" i vjerujem da ću još neko vrijeme biti na njemu, budući da uživam u svakom trenutku provedenim u nogometu kojeg najviše volim i teško mi je zamisliti da ću jednoga dana dolaziti samo kao gledatelj. Vjerojatno ću ostati uz nogomet, ali mi se završetak karijere čini dalekim i ne razmišljam o tome. Jednostavno želim da ovaj film vječno traje, jer mi upotpunjava život na koji se ne mogu požaliti. Da mogu ponovno, vjerojatno ne bih ništa promijenio, iako nisam nikad ozbiljnije kročio na veliku nogometnu scenu koju ću ostaviti za drugi život - u dahu je preletio 39-godišnju karijeru "Ero s ovoga nogometnog svijeta".