Trebale su to biti dvije utakmice nakon kojih bi se hrvatski košarkaši dodatno približili Svjetskom kupu. No, Osijek i Gdanjsk bila su samo dva nova čavla u lijes u kojem su dodatno pokopane naše ambicije vezane uz odlazak u Kinu, koja nam je nakon uvodnog "prozora" drugog kruga kvalifikacija mnogo dalje nego što je bila. Nije nam bila blizu ni prije Litve, ali sada nakon Poljske i već petog poraza nalazimo se u situaciji iz kojeg će biti pravi podvig pronaći izlaz.

Hrvatska je nakon osam utakmica na začelju svoje J skupine. Gledamo u leđa "silama" kao što su Nizozemska, Mađarska te Poljska, koja je pobjedom protiv nas došla do trećeg mjesta, posljednjeg koje vodi na SK.
Prije četvrtog prozora vladao je umjereni optimizam koji je imao temelja. Prethodne dvije utakmice na zatvaranju prvog kvalifikacijskog kruga, Hrvatska je dobila Italiju i Rumunjsku u gostima te je tako ostala na aparatima. Za jesensko otvaranje mogli smo računati na čak četiri igrača iz NBA lige te jednog euroligaša. Igrali smo kući protiv Litve koja nije stigla u najjačem sastavu, a potom je slijedio odlazak u Poljsku koja je na papiru mnogo slabija od nas. Imali smo sve preduvjete za dvije pobjede, kojima bi napravili veliki korak prema SK-u. No, plan se potpuno izjalovio, Litvanci su nam održali lekciju u Gradskom vrtu, gdje ni više od 4000 navijača nije moglo pokrenuti izabranike Dražena Anzulovića. Ajde, Litvanci ni nekompletni nisu "indijanci", nego selekcija s glavom i repom. Stoga, rujanski cilj bio je popraviti stoga malo dojam i bodovni saldo u Gdanjsku, gdje nas je čekao domaćin koji nije mogao računati na tri-četiri ponajbolja igrača. No, na parketu ERGO Arene pokazali smo sve slabosti od tri dana ranije.
Protiv Poljaka izgledali smo tragično, posebno u posljednoj četvrtini. Napad spor i bezidejan, a obrana ponovno propusna, pa tako ne čudi da je do izražaja recimo došao 34-godišnji centar Adam Hričaniuk s 14 poena i devet skokova. Na prethodnih pet utakmica nikom nije zabio više od četiri i skočio više od tri puta. Ali, Hrvatska je suparnik protiv kojih se svatko može iskazati, pa i selekcija Poljske, koja je, recimo tako, solidna i ne više od toga. Mi pak nismo ni to. Jaka imena ne garantiraju i jaku momčad. Ovaj skup je pravi primjer. Sama želja primjerice glavnih nositelja, Bojana Bogdanovića (igrao i ozlijeđen), i Darija Šarića nije dostatna, a već se pretvorila i u frustraciju, što se vidi i na parketu. Želju imaju i ostali, ali ona nas neće odvesti na velika natjecanja. A Hrvatska je sada u situaciji da će propustiti čak dva. Nema Svjetskog kupa, nema ni Olimpijskih igara.
Što napraviti da ipak nekako završimo na ovom prvom? Kada kola idu nizbrdo, na udaru je uvijek prvi izbornik. Anzulović se prihvatio posla u neugodnoj situaciji, a nakon dvije pobjede u lipnju izgledalo je da će nas uspjeti izvesti na pravi put. Sada smo ponovno "zaglibili", a čekaju nas još četiri utakmice. Tri pobjede mogle bi biti dostatne za treće mjesto, četiri ga ne bi dovele u sumnju. Neće se moći računati na Bogdanovića, Šarića, Žižića, Zubca i Simona (koji je u Gdanjsku bio tragičan). A znamo kakva su bila ranija iskustva kada nisu igrali oni najbolji. Ipak, neke nove smjene ne treba zazivati, teško da bi donijele željeni efekt. Anzulović će spoznati kako se osjećao njegov prethodnik Ivica Skelin koji je krenuo u kvalifikacije s 0-3 i nepotpunim kadrom. Vremena nema mnogo, jer nastavak kvalifikacija je 29. studenoga, odnosno 2. prosinca. Prvo čekamo Mađare, pa idemo u Litvu. Nada još tinja, ali pitanje je jesmo li je u stanju rasplamsati. Rijetki u to vjeruju, nadamo se bar da su Anzulović i igrači koji budu pozvani među njima.