Vlade Republike Srpske Krajine i Republike Srpske prihvatile su monetarni preustroj Savezne Republike Jugoslavije, koji je počeo 24. siječnja 1994. uvođenjem novog dinara, što ga je uveo prof. dr. sc. Dragoslav Avramov, novi guverner Narodne banke Jugoslavije. Monetarni preustroj Savezne Republike Jugoslavije imao je za primaran zadatak oporavak posrnuloga jugoslavenskog gospodarstva i suzbijanje galopirajuće hiperinflacije, koja je po svojoj veličini bila druga u povijesti čovječanstva, odmah iza one njemačke tridesetih godina prošloga stoljeća.

Gospodarske prilike i stanje javnih financija u SRJ upućivale su na opću državnu krizu i svekoliko siromaštvo građana. Kao indikator stanja najbolje može poslužiti izvadak iz govora tadašnjeg predsjednika srbijanske i crnogorske državne zajednice koji je održao 1994. pred Odborom Europskog parlamenta. Naime, Dobrica Ćosić upozorio je "da je proizvodnja u SRJ pala 1992. za 22% u odnosu na 1991., a u 1993. za 37% u odnosu na 1992. godišnja inflacija 1992. bila je 19.810%, a samo u ožujku 1993. godine 263%". Ako se tako nastavi, zaključio je Ćosić, godišnja inflacija bit će "nekoliko desetaka milijuna postotaka", što su doista vajmarske dimenzije. Prosječna plaća u SRJ iznosi 30 njemačkih maraka, od 11,5 milijuna stanovnika zaposleno je 2,3 milijuna, nezaposlenih je registrirano 800.000, a 6.000.000 je na "prisilnom godišnjem odmoru".
Međutim, mnogo objektivniji i podrobniji prikaz hiperinflacije u SRJ dao je Mlađan Dinkić, tadašnji oporbeni političar i ekonomski stručnjak, u svojoj knjizi Ekonomija destrukcije. Prema Dinkiću, promatrano na godišnjoj razini, rast cijena na malo iznosio je 352.459.275.105.195 % ili 3.5*1014 %, a godišnji rast crnog deviznog tečaja njemačke marke prešao je rast cijena i dostigao 4.7*1017 %. Tijekom najvećih hiperinflatornih kretanja u SRJ provedene su tri denominacije dinara: prva 1. srpnja 1992. na temelju Uredbe o promeni vrednosti dinara (tada je "izbrisana" jedna nula); druga 1. listopada 1993. na temelju Zakona o promeni vrednosti dinara (tada je "izbrisano" šest nula); treća 1. siječnja 1994. na temelju Uredbe o promeni vrednosti dinara (tada je "izbrisano" devet nula).
Navedenim promjenama vrijednosti dinara SRJ, od 1. srpnja 1992. do 1. siječnja 1994., nominalna vrijednost dinara smanjena je za deset bilijuna (brojka 10 i petnaest nula) puta, a ukupno u SFRJ i u SRJ za deset trilijuna (broj 10 i dvadeset i jedna nula) puta. Izbrisane su dvadeset i dvije nule, što je impresivna pojava u svjetskoj povijesti novčarstva. Prema mišljenju srpskoga ekonomista Jovana Hađi-Pešića, to je bila nužnost zbog nezapamćene inflacije i praktične nemogućnosti da se u poslovnim knjigama i na novčanim dokumentima zabilježe ogromnim znamenkama cijene i sve druge vrijednosti koje se izražavaju u dinarima. Hađi-Pešić za daljnju ilustraciju veličine inflacije, slično Dinkiću, navodi koeficijente o rastu cijena na malo. U srpnju 1994. u odnosu prema istom mjesecu prethodne godine koeficijent rasta cijena na malo bio je 66.871.842.317.432.219, a taj je koeficijent 31. srpnja 1994. u odnosu prema 1. siječnja iste godine bio samo 12.0221, što potvrđuje poznate činjenice da je inflacija dostigla svoj vrhunac na prijelazu 1993. u 1994. Istovremeno identična hiperinflatorna kretanja zabilježena su u područjima paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

Nakon toga Vlada SRJ prihvatila je da novi dinar, tzv. Avramov dinar, postane nova moneta na područjima RSK i RS. Tim činom vlasti SRJ implicitno su priznale umiješanost u rat na okupiranim područjima Republike Hrvatske i BiH. Taj monetarni program počeo se provoditi 15. veljače 1994., kada je Narodna banka Jugoslavije donijela Protokol o regulisanju jedinstvene monetarne politike na području Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, čija je primjena počela 16. veljače 1994. Protokolom je određeno da novi dinar SRJ bude sredstvo plaćanja i na području Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Narodna banka Jugoslavije postala je jedina emisijska banka koja je isključivo ovlaštena emitirati novi dinar na području Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, a istovremeno će osiguravati monetarnu stabilnost i financijsku disciplinu nad novim (objedinjenim) monetarnim područjima, utvrđivati ciljeve i zadatke monetarne politike i poduzimati mjere za ostvarivanje zacrtanih ciljeva i zadataka. Odlučeno je da će Narodna banka Jugoslavije primarnu emisiju za područja Republike Srpske i Republike Srpske Krajine obavljati preko računa 615, koji će biti otvoreni za Narodnu banku Republike Srpske u Banjoj Luci i Narodnu banku Republike Srpske Krajine u Kninu. Bivše narodne banke RS i RSK dobile su status glavnih filijala Narodne banke Jugoslavije, sve bankarske poslove obavljat će u suglasnosti sa središnjom bankom SRJ, a istovremeno prestaju s emisijom dinara Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Republika Srpska i Republika Srpska Krajina dobile s zadatak da unificiraju monetarne, bankarske i propise koji se odnose na platni promet s identičnim važećim propisima SRJ. Projekcija platne i devizne bilance jedinstvena je za novoustrojeno monetarno područje, a devizne rezerve Republike Srpske i Republike Srpske Krajine postale su sastavni dio deviznih rezervi Narodne banke Jugoslavije. Glede emisije novih dinara za potrebe Republike Srpske i Republike Srpska Krajina, devizno pokriće deponira se kod Narodne banke Jugoslavije.
Narodna banka Jugoslavije dobila je funkciju jedinstvene kontrole na novoformiranom monetarnom području, a koja podrazumijeva kontrolu boniteta i zakonitosti poslovanja banaka i drugih financijskih organizacija, kao i jedinstvenu primjenu svih mjera monetarne i devizne politike. Dan poslije, nakon početka primjene spomenutog protokola, tj. 17. veljače 1994., u Kninu je Vlada RSK donijela Uredbu o novom dinaru, a u čijem članku 1. stavku 1. stoji: "Uvodi se novi dinar kao sredstvo plaćanja na teritoriju Republike Srpske Krajine." Ta denominacija provedena je u omjeru 1.000.000.000,00: 1 dinar. Istoga dana Vlada RSK donijela je Odluku o obrazovanju kursa dinara, a prema točki dva: "Srednji kurs novog dinara utvrđuje se prema njemačkoj marci (DEM) u odnosu 1 prema 1."
Istovremeno, donesena je Odluka o zamjeni, prodaji i kupovini novog dinara za strana sredstva plaćanja. Međutim, potrebno je istaknuti da navedene odluke krajinskih vlasti čine normativnu aproksimativnost, jer je identične odluke mjesec dana prije donijela SRJ. Naime, Uredbu o novom dinaru Vlada SRJ donijela je 16. siječnja 1994. u Beogradu, Uredbu o novom dinaru Vlada RSK donijela je 28. veljače 1994. u Kninu, a Uredbu o novom dinaru Vlada RS donijela je 26. veljače 1994. u Sarajevu. Sve tri uredbe imaju identična nomotehnička rješenja od prvog do desetog članka, razlika postoji u datumu njihova stupanja na snagu, kao i u broja članaka. Naime, Uredba o novom dinaru SRJ ima jedanaest članaka; Uredba o novom dinaru RSK također ima jedanaest članaka, razlika u odnosu prema prethodnoj uredbi je u članku 10a, koji ima penalne (kaznene) odredbe za pravne osobe koje ne budu primjenjivale navedenu monetarnu uredbu. Uredba o novom dinaru RS ima dvanaest članaka, članak jedanaest sadržava penalne odredbe za pravne osobe koje ne budu primjenjivale navedenu monetarnu uredbu.

Nomotehničkom analizom navedenih monetarnih uredaba dolazi se do jedinstvenog zaključka, koji upućuje na to da je pisac bio identičan. Identična je situacija i s Odlukama o obrazovanju kursa dinara. Glede reguliranja odnosa na jedinstvenom monetarnom području, guverner Narodne banke Jugoslavije održao je radni sastanak s guvernerima narodnih banaka RSK i RS 12. svibnja 1994. u prostorijama Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Tom prigodom sastavljena je Službena beleška sa sastanka guvernera, koja zorno pokazuje da je SRJ upala u monetarni sustav i ugrozila monetarni suverenitet Republike Hrvatske i BiH. Dakle, umjesto krajinskoga dinara na ovom dijelu okupiranog područja Republike Hrvatske od 3. ožujka 1994. počeo je cirkulirati novi jugoslavenski dinar. U razdoblju od 3. ožujka 1994. do 15. rujna 1997. na okupiranom državnom teritoriju Republike Hrvatske cirkuliralo je osam apoena jugoslavenskoga dinara (1, 5, 10, 20, 50, 100), treba naglasiti da su apoeni od 5 i 10 dinara imali dvije serije novčanica. Osim papirnatog na okupiranom području Republike Hrvatske cirkulirao je i kovani novac SRJ, puštene su sljedeće četiri serije kovanica: 1994. od 1, 5, 10, 50 para i 1 dinar, 1995. od 5, 10 i 50 para i od 1 dinar, 1996. od 5, 10 i 50 para i 1 dinar, 1997. od 10 i 50 para.
Dinar SRJ kao sredstvo plaćanja ostao je na području hrvatskog Podunavlja do 15. rujna 1997. Nakon toga datuma pristupilo se konverziji jugoslavenskog dinara za hrvatsku kunu. Proces konverzije obavljen je uz suradnju Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda i hrvatskih vlasti. Na čelu Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda bio je umirovljeni američki general Jacques Paul Klein. Normativnu podlogu za konverziju dinara SRJ na području hrvatskoga Podunavlja činile su: Direktiva od 9. svibnja 1997.; Administrativne instrukcije za uspostavljanje platnog prometa u hrvatskom Podunavlju i Direktiva od 18. srpnja 1997., izdane od generala Kleina; Upute Narodne banke Hrvatske temeljene na Zakonu o platnom prometu u zemlji; Uredbi o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu; Naputku za provođenje Uredbe i Uputa za postupanje Zavoda za platni promet za provođenje konačne konverzije 15. rujna 1997. godine u hrvatskom Podunavlju. Navedenim normativnim aktima postupak konverzije prenesen je na Zavod za platni promet, koji je na temelju tih ovlasti izdao Naputak o postupanju gotovim novcem (jugoslavenskim dinarom) u jedinicama Zavoda za platni promet na području hrvatskoga Podunavlja. Konverziju jugoslavenskog dinara za kunu proveli su djelatnici Zavoda za platni promet Podružnice Osijek. Konverzija je provedena u odnosu 1 prema 1, najprije je to učinjeno s depozitnim novcem, a nakon toga s gotovim novcem. Zamijenjene su sljedeće količine novca: 1914 novčanica od 100 dinara, 8618 novčanica od 50 dinara, 82.341 novčanica od 20 dinara, 45.715 novčanica od 10 dinara, 41.971 novčanica od 5 dinara, 173.446 novčanica od 1 dinara, 189.541 kovanica od 50 para, 16.580 kovanica od 10 para, 3547 kovanica od 5 para, 42.718 kovanica od 1 pare.

Takvo je faktično stanje na dijelu okupiranog monetarnog područja Republike Hrvatske bilo nezakonito, što je vidljivo iz normativnih rješenja hrvatskih zakonodavnih i izvršnih vlasti od samih početaka državne samostalnosti. Naime, u Odluci o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske expressis verbis je navedeno: "U Republici Hrvatskoj, za vrijeme do izdavanja novčanica i kovanog novca koji glasi na novčanu jedinicu Republike Hrvatske određenu Uredbom o Narodnoj banci Hrvatske zakonito sredstvo plaćanja je hrvatski dinar."
Kuna je kao službena valuta u zakonski tekst prvi put uvedena 29. srpnja 1993. Zakonom o izmjenama Zakona o Narodnoj banci Hrvatske, a u optjecaj je puštena 30. svibnja 1994. Dakle, Republika Hrvatska je od trenutka osamostaljenja kontinuirano imala svoju oficijelnu valutu. Prema tome, sva monetarna aktivnost RSK na uvođenju RSK dinara i poslije stupanje u monetarni savez sa SRJ i RS ipso iure i ipso facto protupravnog je odnosno ilegalnog karaktera. Analizom svih normativnih rješenja, kao i onih koja se odnose na sferu monetarne politike Republike Srpske Krajine, vrlo se lako može zaključiti da je većina zakonskih rješenja kompilirana iz tadašnjih pozitivnih legislativa SRJ. Identična je situacija i s normativnim rješenjima koja se odnose na monetarnu uniju SRJ, RS i RSK. Aktivnost krajinskih vlasti na izradi njihovih zakonskih i podzakonskih akata koji se odnose na sferu monetarne politike i egzistiranje monetarne unije, kao i na ukupnu socijalnu sferu RSK, ne možemo kvalificirati normativnom aktivnošću. Osnovni je razlog u činjenici što su mnogobrojni akti doneseni suprotno odredbama članaka 366. i 367. Ustava SRH, odnosno odredbama članaka 293., 296. i 298. Ustava SFRJ.
Osim toga, većina zakonodavnog korpusa RSK donesena je od početka 1992. do sredine 1995., dakle, u razdoblju kad je Republika Hrvatska bila priznati međunarodno-pravni subjekt. Naime, zakonodavni postupak u Republici Hrvatskoj (postupak donošenja zakona) reguliran je Ustavom RH i Poslovnikom Hrvatskog sabora. Glede narečenog, aktivnost pobunjenih Srba na izradi njihovih zakonskih i podzakonskih akata može se definirati jedino kao kvazinormativna aktivnost, jer nema ustavno uporište ni u jednom od navedena tri ustava. Unatoč navedenoj činjenici, vlasti Republike Hrvatske poštovale su visoke demokratske i pravne standarde glede normativne aktivnosti RSK. Stoga razloga donijele su Zakon o konvalidaciji, koji je uz još tri podzakonska teksta regulirao konvalidaciju propisa RSK. Međutim, svakako treba istaknuti da normativna rješenja RSK koja se odnose na njezinu monetarnu politiku i egzistiranje monetarne unije SRJ, RS i RSK nisu bila predmet konvalidacije. Naime, konvalidacija monetarnih akata RSK nije bila moguća jer su bili suprotni odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i drugim zakonima Republike Hrvatske. Drugim riječima, to znači da, argumento a contrario, svi akti RSK imaju onakvo pravno značenje kakvo su imali prije donošenja propisa o konvalidaciji, i nakon toga, to su bili i ostali pravno nepostojeći akti, kako prema pozitivnopravnim propisima Republike Hrvatske tako i prema odredbama međunarodnog prava. Naime, njihov pravni/stvarni učinak svodi se samo na privremeno onemogućavanje nadležnosti hrvatskih tijela vlasti da redovito obavljaju svoje dužnosti na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske.

Ekonomski promatrano, tijekom egzistiranja monetarne unije SRJ, RS i RSK i okupacije dijelova Republike Hrvatske izostala je na okupiranim područjima razvojna funkcija novca, nije održavana i proširivana materijalna osnovica u sferi proizvodnje i drugim oblicima socijalne aktivnosti, tj. poremećena je socijalna ravnoteža, što je imalo znatne posljedice na stupanj ekonomske razvijenosti zemlje i visinu nacionalnog dohotka. Osim navedenog, hrvatske vlasti nisu imale cjelovito uspostavljen monetarni suverenitet. Zbog toga u znatnoj mjeri prvih godina državne samostalnosti u Republici Hrvatskoj bilježena su znatna inflatorna kretanja. Na okupiranim područjima Republike Hrvatske izostala je tržišna funkcija nacionalnog novca, odnosno izostali su novčani tijekovi. Drugim riječima, zbog okupacije novčani tijekovi nisu imali čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju, kao što je to bilo na slobodnom dijelu državnog teritorija. Zbog toga je izbjeglo pučanstvo u većoj mjeri bilo lišeno novčane akumulacije, samim time izostala je njihova investicijska aktivnost, a na hrvatskom tržištu je uzročno-posljedično zabilježena manja potražnja gotovih roba i usluga.

Dakle, negativne posljedice egzistiranja navedene monetarne unije su mnogobrojne, najviše se ogledaju u izostanku autonomne ekonomske politike Republike Hrvatske na okupiranim područjima. Zbog toga nakon oslobođenja okupiranih područja oficijelna vlast Republike Hrvatske bila ih je prisiljena, kroz zakonodavnu proceduru, proglasiti područjima posebne državne skrbi. Naime, primarni je zadatak područja posebne državne skrbi otklanjanje posljedica rata, brži povratak prognanika i izbjeglica, poticanje demografskog i gospodarskog napretka te postizanje što ravnomjernijeg razvitka svih područja Republike Hrvatske.