Mogli bismo biti cinični i reći da je knjiga Ane Ješe-Perković - Zapadni Balkan na putu u EU: Zamke tranzicije, demokratizacije i europeizacije (Sandorf & Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Zagreb, 2018.) samo još jedna od mnogih knjiga o EU-u koje se u posljednje vrijeme i dalje marno pišu bez obzira na to što našoj staroj i dobroj Europi trenutno i ne ide sve baš najbolje.

Jednostavno, mnoge posvema uobičajene prakse ne funkcioniraju na pravi način! No upravo ova "oskudna vremena" mogu biti ne samo politički nego i teorijski izazov da se iznova kritički propita smisao daljnih europskih integracija. Nema nikakve dvojbe da autorica nema iluzija glede trenutnih odnosa unutar EU-a. Ona je itekako svjesna da su neki, kao što je to slučaj s Velikom Britanijom, na referendumu, znači, demokratskom voljom većine građana, donijeli odluku da njihova zemlja tu veliku obitelj, koju je i sama desteljećima stvarala, definitivno napusti, a i neki drugi bi također mogli uskoro učiniti isto. Naime, takva odluka, prije svega, ovisi isključivo o tome koja će politička opcija pobijediti na nekim budućim nacionalnim izborima.


Sjetimo se samo ne tako davnih parlamentarnih izbora u Francuskoj - Emmanuel Macron vs. Marine Le Pen. Nisam posvema siguran bi li i danas u Francuskoj centristi pobijedili populiste/suvereniste. Nadalje, neke se, pak, države u toj obitelji ponašaju prilično slobodno, gotovo na način razmažene i neodgojene djece, što se reflektira tako što ta "razmažena djeca" samo djelomice aktivno participiraju u rješavanju krize koja već duže trese EU, odnosno od svih europskih vrijednosti te države (Mađarska, Poljska, Slovačka...) uzimaju samo one vrijednosti koje njima konverniraju.
I ne treba biti (pre)kritičan prema tim različitim europskim političkim strategijama. One su posvema razumljive, jer teško je očekivati da na rješavanje imigrantske krize Njemačka i Francuska, radi se o velikim nacijama i državama, gledaju očima Mađarske, Slovačke, Češke ili Hrvatske, koje su znatno manje nacije i koje su tek odnedavno postale punopravnim članicama EU-a. Ukratko, njemački interesi najčešće nisu i hrvatski interesi. I te bi različite interese trebalo pokušati nekako harmonizirati, dovesti ih u neki svima prihvatljiv sklad, koji ni na koji način neće dovesti u pitanje korektne odnose (poštovanje interesa i onih "malenih", koji zauzvrat neće svojim politikama znatnije narušavati one univerzalne vrijednosti na kojima se Europa temelji) unutar EU-a. Uvijek su najlošije solucije one u kojima "veliki" nameću svoje interese, svoje partikularne projekcije budućih političkih i ostalih odnosa u EU-u, onim "malim", financijski i politički slabijim članicama EU-a. Konačno, politička sudbina Hrvatske tijekom 20. stoljeća na najbolji mogući način svjedoči svu pogubnost (i kratkoročnost) rješenja koja su se, prije svega, temeljila na argumentu (pri)sile, a ne na sili argumenta.

A unatoč svim tim trenutnim političkim i ostalim nesporazumima, koji uvelike opterećuju normalno funkcioniranje EU-a, odvija se i proces proširenja Unije na zemlje zapadnog Balkana (Srbiju, BiH, Crnu Goru, Albaniju, Makedoniju, Kosovo). I sve te zemlje vode neke svoje privatne bitke. Društva i gospodarstva u tim zemljama itekako su osiromašena u odnosu prema "starim", ali i "novim" članicama EU-a, sve te zemlje, u pravilu, pripadaju najkoruptivnijim zemljama svijeta, organizirani kriminal i dalje bitno utječe na sve važnije političke i ostale odluke u tim zemljama. Vladajući režimi u tim zemljama potpuno kontroliraju javni servis, mediji nisu slobodni, pravna država ne funkcionira, manjinska i ostala građanska prava najčešće su samo mrtvo slovo na papiru, izbori su samo djelomice slobodni i demokratski, zemljama se vlada na autoritativan način, pokraj pollitičkih monopola postoje i monopoli u gospodarstvu, većina natječaja je namještena, u podjeli "plijena" sudjeluju samo oni koji su bliski vladajućima... Naravno, u pristupnim pregovorima te se stvari pokušavaju kako-tako korigirati. Ali takvo što ne ide nimalo jednostavno i bezbolno. Otpori su (pre)veliki, jer su vladajuće elite svjesne da svaki ustupak, svaka koncesija zahtjevima izvana može dovesti do gubitka vlasti. A svaki gubitak vlasti znači opasnost da vladajući ministarske fotelje zamijene zatvorskim odjelima. Takvih radikalnih primjera "supstitucije odjeće" na ovim prostorima ima poprilično, pa onda nema mjesta čuđenju što su svi pristupni pregovori između europskih institucija vladajućih elita u tim zemljama prilično neugodni i što, za nijansu, predugo traju. (Slučaj pregovora Hrvatske i EU i više je nego paradigmatičan, i taj "slučaj" u ovoj knjizi ne samo što je sjajno opisan nego je na razumljiv način i objašnjen.)


Ne treba biti previše mudar i zaključiti da takvi, dugi i mučni, pregovori dovode do toga da građani u tim zemljama gube povjerenje u EU, u njegove iskrene namjere, pa se i opravdani zahtjevi od EU-a doživljavaju kao običan europski kapric, kao velika nepravda, kao atak na teško stečeni suverenitet "malih nacija/država", na traženje dlake u jajetu, na krajnje selektivan i arbitraran pristup, jer mnoge od tih "obvezujućih tema" nisu na pravi način apsolvirane ni u tim "velikim nacijama/državama", od problema manjina pa sve do integriranosti imigrantske populacije u ta društva, koja samo deklarativno inzistiraju na uključivosti, ali u stvarnosti se tako ne ponašaju. Naime, i više nego očita je marginalizacija i diskriminacija manje-više svih manjina, posebice imigrantskih skupina, u svim segmentima zapadno-europskih društva, od proizvodnje, preko obrazovanja, pa sve do svakodnevnog života, stanovanja...
Sve ta "opća mjesta"/"obvezne likove" pregovaranja prolaze i zemlje zapadnog Balkana (i taj gepolitički pojam trebalo bi kritički preispitati, ali to nije tema ove recenzije), no bez obzira na prijašnja iskustva EU još uvijek ne odustaje od nekih svojih standarda. I mislim da je to dobro, da sve zemlje koje su kandidati za buduće članstvo moraju s odlikom položiti sve propisane ispite. Nikome se ne smije gledati kroz prste, odnosno ni jedna ozbiljna tema, kao što je to, primjerice, dijalog Beograda i Prištine, ne smije biti izgovor da se neke druge, podjednako važne i obvezujuće, teme s jednakom pozornošću i jednakim angažmanom ne rješavaju. To će reći da Srbija, ako na korektan način riješi svoj "kosovski čvor", nikako ne smije biti amnestirana od rješavanja i nekih drugih jednako važnih političkih tema, kao što je, primjerice, odnos prema nacionalnim manjinama (i onoj hrvatskoj, mađarskoj, bugarskoj, kao i onoj rumunjsko-vlaškoj...) u svojoj zemlji. Isti princip trebao bi vrijediti i za druge teme, kao što su poglavlja o pravosuđu, trgovini, kulturi...
Sve u svemu, ovu knjigu svakako treba pročitati! To više što sada sve teme i dileme budućnosti EU-a izložene u ovoj knjizi možemo čitati s određenim vremenskim odmakom, jer mi smo od 1. srpnja 2013. punopravna članica europske obitelji. I sada je na nama da tu, ipak, slatku činjenicu na pravi način valoriziramo. Po mogućnosti, u našu korist. Naime, nisam siguran koliko smo mi te, u konačnici, pozitivne činjenice uopće svjesni! Posebice u onom smislu koji se odnosi na političku budućnost regije.