Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti ove jeseni mogao bi dobiti prve studente novog poslijediplomskog specijalističkog studija inkluzivnog obrazovanja, jedinog takve vrste u cijeloj Hrvatskoj. Riječ je o dvogodišnjem programu kojim se stječe titula sveučilišnog specijalista inkluzivnog odgoja i obrazovanja.

- Cilj je obrazovati stručnjake, u prvom redu učitelje, nastavnike i stručne suradnike koji već rade u školama i vrtićima, kako pravilno primijeniti metode rada i savjetovanje na specifičnim teškoćama djece da bi ih uklopili u redovni odgojno-obrazovni sustav, i da bi ta djeca kao odrasli ljudi bili što više funkcionalni i što samostalniji. Kroz studij ćemo integirirati različite metode i tehnike rada iz različitih područja i struka pa su naši suradnici klinički psiholozi, rehabilitatori, stručnjaci iz posebnih područja pedagogije. U školama i ustanovama, s kojima smo potpisali sporazume, studenti će se u sklopu terenske nastave susresti s djecom s različitim teškoćama u razvoju – objašnjava izv. prof. dr. sc. Tena Velki, autorica studija. Ideja za pokretanjem studija potekla je, kaže, zbog pomoćnika u nastavi, hvalevrijednog projekta koji je zaživio prije desetak godina i prvenstveno se financira iz fondova EU-a. Problem se javlja što pomoćnici prolaze nedovoljne ili nikakve edukacije, a s druge strane i učitelji i nastavnici upozoravaju da nisu dovoljno pripremljeni za rad s djecom s teškoćama u razvoju – u sklopu redovnog studija imaju samo manje kolegije koji se bave tom problematikom. Uz to, još uvijek nije usvojen Pravilnik o pomoćnicima u nastavi koji bi uredio to područje.
- Pomoćnici u nastavi najčešće su apsolventi različitih studijskih smjerova koji bi prošli edukaciju od nekoliko tjedana ili mjeseci, kakve se posljednjih nekoliko godina nude u gotovo svim pučkim otvorenim učilištima. Nemoguće je u tako kratkom roku osposobiti ih za rad s djecom s teškoćama u razvoju, jer s njima i učiteljice s petogodišnjim fakultetom iza sebe zapravo ne uspijevaju izići na kraj. Govorimo o djeci koja imaju dijagnosticirane različite razvojne teškoće – iz spektra autizma, ADHD-a, agresivnog ponašanja, problema u odnosima s vršnjacima – objašnjava Velki. U svemu tome otežavaju i roditelji, koji često skrivaju kompletne informacije.
- Roditelje ne žele da se dijete etiketira i zapravo učitelj ne zna odakle bi krenuo. Djetetu se dodjeljuje pomoćnik koji je zapravo manje educiran od tog nastavnika, i tu nam je bio glavni problem – kaže Velki. Dodaje da se obrazovanjem ovog tipa stručnjaka ne želi istisnuti pomoćnike u nastavi, jer oni se ne zapravo ne miješaju u rad učitelja i nastavnika.
- Pomoćnik u nastavi nije tu da predaje nastavu niti je dužan znati gradivo koje predaje učitelj. Ovisno o djetetovoj teškoći, pomoćnik bi trebao primjereno pomoći djetetu da lakše prati nastavu. Dodatno obrazovan učitelj odnosno nastavnik znat će kako prilagoditi nastavu, sadržaj, metode rada i nastavne materijale da bi svako dijete pojedinačno što bolje svladalo gradivo. Uz to, znat će savjetovati pomoćnike i roditelje - zaključuje Velki.