Među širom publikom postoji netočno uvjerenje da je jazz zapravo nekakva afrička glazba koju su sa sobom u vrli Novi svijet donijeli crni robovi iz Afrike. Malo morgen, rekao bi Željko Pervan. No također je posve sigurno da bez američkih Crnaca jazza nikada ne bi ni bilo, bar ne u formi u kojoj je zaludio i osvojio svijet makar je uvijek bio i ostao na kreativnoj margini.

Jedna anegdota kaže kako je veliki pijanist, skladatelj i vođa sastava Duke Ellington pristupio svojem kolegi Fletcheru Hendersonu, bilo je to dvadesetih godina prošlog stoljeća, s prijedlogom da bi glazbu koju sviraju bilo bolje nazvati crnačkom (Duke je u izvorniku zapravo spominjao "Negro music"), a da bi jazz trebalo odbaciti kao zbunjujući izraz. Na sreću jazza i njegova identiteta, ta terminološka preinaka nije se nikada dogodila, a Duke Ellington nekoliko je godina poslije, zadivljen njegovim sviračkim umijećem, na sva usta hvalio Louieja Bellsona, koji je svirao u njegovu orkestru, kao najboljeg bubnjara kojeg je ikada čuo. Naravno, Bellson je bio bijelac, čiji su roditelji (izvornoga prezimena Balassoni) bili podrijetlom iz Napulja. Iako su jazz uistinu izmislili potomci afričkih robova u New Orleansu na temelju vlastitog glazbenog iskustva, koje je uvelike temeljeno na tradiciji koju su donijeli sa sobom, uključujući i onu koju su razvijali u Novom svijetu (duhovne, radne i tugaljive pjesme), taj glazbeni idiom čak i trenutku svoga nastajanja, a kamoli u svom kasnijem razvitku, nezamisliv je bez utjecaja europske glazbe, uključujući umjetničku, pučku i vojnu.
Bez obzira na tu činjenicu, da je jazz multikuturalna glazba, ni crna ni bijela (da ovdje parafraziramo Denga Xiaopinga), te podjednako afrička, europska i američka, uvijek je bilo onih koji su voljeli naglašavati njezin afrički karakter. Jedan od najglasnijih među njima bio je nedavno preminuli američki pijanist i skladatelj Randy Weston (1926. - 2018.), koji je umro u svome domu u Brooklynu. Velik utjecaj na takvo njegovo životno usmjerenje imao je njegov otac Frank, podrijetlom iz Paname i cijelog života vjeran crnačkom nacionalizmu slijedeći doktrinu Marcusa Garveya, koji je zagovarao povratak crnih Amerikanaca njihovim afričkim korijenima, uključujući i povratak u Afriku. Njegov idol, kada je riječ o sviranju glasovira, bio je pak Thelonious Monk. Dovoljno je poslušati Westonov album "Portraits Of Thelonious Monk", istinski spomenik pijanizmu i skladbama velikog uzora. Poput svog oca zaljubljen u Afriku, Randy Weston u jednom će intervjuu reći: "Kažete li jazz, blues, bossa nova, samba ili salsa - svi ti nazivi redom su afrički doprinos zapadnoj hemisferi. Ako izvadite afričke elemente iz naše (zapadnjačke, nap. a.) glazbe, ne biste imali ništa."
Njegov album "Uhuru Afrika" (na svahilskom jeziku "uhuru" znači "sloboda") iz 1960. bio je zabranjen u Južnoj Africi, u kojoj su bijeli rasisti vladali uz pomoć aparthejda. Među njegove važne albume ubraja se i pravo remek-djelo "The Spirits of Our Ancestors" iz 1991., uz slušanje kojega je i nastao ovaj tekst. Nekoliko godina proveo je u Maroku, gdje je proučavao mjesnu udaraljkašku tradiciju, ali i često navraćao u Europu, gdje je koncertirao. Sa skupinom udaraljkaša snimio je 1992. album "Splendid Master Gnawa Musicians of Morocco", a s istom ekipom nastupio je i u canterburyjskoj katedrali na poziv tamošnjeg nadbiskupa, poglavara Anglikanske Crkve. Bio je iznimno cijenjen u akademskim krugovima još od vremena druženja s teoretičarom Marshallom Stearnsom (čije su se knjige za šaku kuna mogle kupiti u osječkom antikvarijatu Ezop još dok je bio na staroj adresi), stekavši počasne doktorate Brooklyn Collegea, Colby Collegea i New England Conservatoryja. Posljednji vlastiti album, "African Nubian Suite”, objavio je prije dvije godine. Njegov afrocentrizam bio je simpatičan čak i onda kada se radilo o verbalnom pretjerivanju, a istinski prostor njegova djelovanja bila je neponovljiva glazba prožeta pikantnim afričkim glazbenim citatima.