Sutra će se napuniti točno tri godine otkako je Zoran Zekić imao službeni debi na klupi NK Osijek. Bilo je to 13. rujna 2015. u susretu s Interom iz Zaprešića. U Gradski vrt vratio se oko dva tjedna prije, nakon što je, brodolomom na Rujevici (0:5), završio kratki mandat Dražena Beseka, čiji je radni vijek u osječkom prvoligašu trajao tek osam utakmica.

NK Osijek tada je bio u vrlo teškom organizacijskom stanju. Slengom rečeno, bio je na klocnama, vrlo maglovite i neizvjesne budućnosti, a za njegovu su se klupu treneri otimali, oprostite na izrazu, kao za usrani štap. More tih problema na kraju je izbacilo - Zorana Zekića.
- Tko zna koji sam izbor tada bio, prvi sigurno nisam - govorio je poslije Zoran Zekić, a tadašnje stanje često je znao slikovito opisati riječima:
- Mnogi su me pitali što mi je to trebalo.

Tri godine poslije to pitanje izgleda besmisleno, ali u ono vrijeme bilo je posve na mjestu. Ipak, debitirao je pobjedom, ali ubrzo je teška situacija postala još teža jer je leđa klubu, nezadovoljan stanjem u njemu, okrenuo i velik broj navijača na čelu s Kohortom. Tada su na tribinama ostali stvarno samo oni najokorjeliji.
- Ne volim se ni sjetiti tih dana. Igrali smo pred 500-600 ljudi, valjda smo se svi na stadionu poznavali. Međutim, uspjeli smo pronaći neku kemiju u momčadi. Dečki su počeli baš igrati sa srcem - prisjećao se Zekić svojih početaka.
Već do kraja te polusezone Osijek je počeo izgledati kao momčad, a konačna nagrada za Zekićevu hrabrost došla je pred sam kraj te zime. U veljači 2016. NK Osijek dobio je nove suvlasnike i okrenuo novu stranicu svoje povijesti. Mračno razdoblje, koje je trajalo tri godine, stiglo je do kraja. To je bila najbolja potvrda kako sreća ipak prati hrabre jer Zekić je pokazao baš tu osobinu kada je odlučio prihvatiti ponudu NK Osijek, u njegovu onako teškom stanju. Tko je tada mogao i pomisliti da će postati trener rekorder na klupi bijelo-plavih. Priznat će kako ni sam to nije očekivao.
- Tko bi to tada uopće mogao očekivati? Rekli su mi kako će biti dobro ako se zadržim tri mjeseca, a ne tri godine. Što sam mislio kada sam preuzimao Osijek? Ništa, a u to sam vrijeme najmanje razmišljao o tome koliko ću trajati na klupi. Klub je bio u teškoj situaciji, pa su me kao Osječanina vodile isključivo emocije - prisjeća se Zekić.
Međutim, danas mu je možda i teže nego tada. Kako se klub stabilizrao, očekivanja i ambicije, posebno navijača, počeli su nekontrolirano bujati, a u kolopletu silnih emocija u te tri godine Zekić je nerijetko prolazio put od trnja do slave i natrag.

Puno toga dobrog napravio je u 1095 dana znoja, muka i radosti, koliko je proveo na klupi bijelo-plavih. No posao nije gotov. Osijek je od samog dna stigao u vrh HNL-a, ali tu je, čak i očekivano, malo zastao. Do podnožja vrha uvijek se nekako dođe, ali osvojiti sam vrh uvijek je najteži korak.
- Neka drugi sude o tome što sam i koliko napravio u ove tri godine na klupi Osijeka. Turbulentni su bili svi ti dani, ali mislim kako smo uspjeli napraviti željene iskorake. Vratili smo se u vrh hrvatskog nogometa, a sada je svaki korak prema naprijed iznimno težak. Ne samo zbog snage naših izravnih rivala Dinama, Rijeke i Hajduka nego i zbog pratnje, koja nam puše za vrat. Liga je svake godine sve izjednačenija i jača. Naravno, to mi je samo još veći izazov. Moj je san podizanje nekog trofeja pred našim navijačima. To mi nedostaje u ove tri godine. Nadam se kako ću doživjeti trenutak kada ćemo klub i ja biti spremni za ostvarenje tog konačnog cilja - zaključio je Zekić.
Tog dana, koji će valjda jednom doći, njegova misija u Gradskom vrtu bit će završena.