Samo tjedan dana nakon otvorenja skupne međunarodne izložbe austrijskih i hrvatskih umjetnika - (Ne)postojanost prostora – Prostori naracije i imaginacije, u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek, u četvrtak, 13. rujna, bit će otvorena samostalna izložba Ksenije Turčić Iconophilia, prostorna instalacija koja se koristi sagovima oslikanima otiscima ljudskih tijela kako bi nam postavila pitanje: Ostavljamo li trag života, i ostaje li naš zapis na upotrebnim stvarima? Takav različit kontekst vremenskih obilježja predmeta upućuje na potrebu da se obogati život kao otisak u vremenu s pitanjem: Što ostaje za nama? Kustosica obiju izložbi je Valentina Radoš.

Samostalan izložba Ksenije Turčić (1963.) zapravo je nagrada koju je ta poznata multimedijalna umjetnica i docentica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti osvojila na prošlom, jubilarnom, 25. slavonskom biennalu, 2016.


- Novoosnovana je to nagrada kojom žiri, na temelju rada, autora/autoricu nagrađuje posebnim i samostalnim predstavljanjem u našem redovitom programu. Od prošlog je Biennala prošlo više od godinu i pol dana, što znači da je došlo vrijeme za predstavljanje Ksenije Turčić - objašnjava kustosica Radoš. Naime, u propozicijama nagrade je da nagradnu izložbu treba realizirati do sljedećeg Biennala. Podsjetimo, do 30. rujna otvoren je natječaj za umjetnike za prijavu radova, nakon čega slijedi žiriranje i odabir radova te u prosincu otvorenje izložbe.
- Ksenija Turčić u svom umjetničkom radu vrlo često prelazi iz jednoga medija u drugi, raščlanjivanjem slike, odnosno postavljanjem pitanja što je medijski ili klasičan umjetnički rad.
S obzirom na to da nagrada uključuje samostalnu izložbu koju treba realizirati u sljedećih godinu i pol dana, a na natječaj Biennala radove mogu prijaviti svi umjetnici, bez obzira na staž i opus, postavlja se pitanje imaju li mladi, još neafirmirani umjetnici šanse.
- Žiri je i to uzeo u obzir. Sve radove koji su bili predstavljeni na završnoj izložbi ravnopravno smo promatrali. Kriterij je bio da nagradu osvoji umjetnik čiji rad to zaslužuje. Tada smo smatrali, a i danas mislimo jednako, da rad koji je Ksenija Turčić predstavila, Joie de vivre, doista zaslužuje šire predstavljanje. Upravo je izložba Iconophilia svojevrstan nastavak tog rada, kojeg na ovoj izložbi ne će biti. Prema mom kustoskom razmišljanju, izložba je jasan nasljednik tog rada, premda u posve drugom mediju - objašnjava Valentina Radoš.
Iconophilia će zauzeti cijelo prizemlje MLU, tj. prostire se doslovce kroz četiri prostorije. Radove je Ksenija Turčić otisnula na sagovima, koji će biti izloženi u tri prostorije, a u četvrtoj je dvokanalna videoprojekcija.
- "Iconophilia" znači "ljubav prema slikama u svim njihovim pojavnostima". U tome je hrvatski skromniji od engleskog, koji za to ima više riječi i više slojeva značenja "slike": "picture", "image", "painting". U ovom su slučaju to otisci. Ksenija je na buvljacima kupovala i dobivala od prijatelja i obitelji stare tepihe. Na 20-ak je tepiha antropometrijski radila otiske tijela svojih prijatelja, studenata, znanaca, koji su dobronamjerno i samovoljno sudjelovali u umjetničkom radu. Jasna je to referenca na više izvora, počevši od Yvesa Kleina, koji je sredinom 20. stoljeća radio tu vrstu slike, koristeći gola ljudska tijela koja je premazivao svojom poznatom kleinovskom plavom bojom i radio otiske na papir. Druga referenca može biti poznato Torinsko platno, s tzv. otiskom Kristova tijela i lica. Ksenijini tepisi mogu imati više simboličnih značenja, od ukrasa našega doma do religijskog aspekta. Primjerice, muslimani prostirkom tijekom molitve odvajaju tijelo vjernika od prljavog poda. Na što se u ovom slučaju umjetnica referira, prepušteno je svakom promatraču da zaključi - napominje Radoš, ističući kako je Ksenija Turčić svoje otiske radila u jarkim bojama, koje je potom premazivala flourescentnim slojem kako bi svijetlili u zamračenom prostoru.
- To su aure bivših vlasnika tih tepiha, koji su na njima ostavili svoje tragove i to je poveznica s radom koji je prije gotovo dvije godine bio izložen na Slavonskom biennalu. Tada su odbačeni predmeti bile crno-bijele obiteljske fotografije, na kojima je lica i tijela prekrivala, skrivala gustim bijelim namazom, zadržavajući na taj način anonimnost. Ostajali su tek obrisi tijela, priča kroz koju se istražuje prošlost, nepoznate duhove minulih vremena - otkriva nam Valentina Radoš.
Jasno je da je ovaj rad rađen "po narudžbi" za MLU, što znači da će ga osječka publika premijerno vidjeti od četvrtka. Koncept je bio isključivo umjetničin, što su u MLU u cijelosti prihvatili.
Kustosica Radoš ne isključuje mogućnost otkupa, no i to će, dođe li do toga, biti odluka stručnog vijeća MLU-a.

Iako je natječaj otvoren već više od dva tjedna, radovi za 26. biennale pristižu vrlo polako. Do sada ih je stiglo 30-ak, što je uobičajeno.
- Prema dosadašnjem iskustvu, posljednjeg će tjedna biti prava navala pa ponovno apeliram na umjetnike koji se planiraju prijaviti da ne čekaju posljednji dan, jer se znalo događati da zbog velikog broja prijava, a bude ih i stotinjak u desetak dana, dođe i do tehničkih teškoća - upozorava Valentina Radoš, ne krijući da ju žiriranje, premda naporno i iscrpljujuće katkad, jako veseli.
Obično na natječaj stigne i više od 250 radova koje treba pomno razmotriti pa je izbor vrlo strog, kaže osječka kustosica. Ravna ploča (aludira se na Zemlju) čini se kao tema koja bi mnogim umjetnicima mogla potaknuti maštu.
- Svaka je tema posebna, a na ovu su komentari i reakcije pozitivni. Ljudi vole malo izazovnije teme, a ova je, s druge strane, dovoljno široka da im omogući slobodu i da ju ne moraju doslovce iščitavati i interpretirati. Nudi i velik raspon različitih izričaja - zaključuje kustosica Valentina Radoš.
"Skrivajući identitete ljudi otkriva nam masovnu anonimnost u obrtajima ljudske povijesti zaborava. Taj ‘ikonoklastični‘ potez umjetnice, brisanje subjekta i njegovo uranjanje u pejzaž bezličnih duhova apstrakcije i spljoštenog prostora fotomontaže, napada nas asocijacijama na duhove ‘bivših stanovnika‘. Iconophilia nastavlja proces brisanja čovjekove individualnosti, prepoznatljive identifikacijske crte razlijevaju se kao u Rorschachovom testu mrlja. Umjetnički rad ulazi u naš mentalni prostor kroz vizualnu suptilnost i u vremenu kada je odraz ljudskog lika i lica sveprisutno pravo. (...) Kada svoj (tuđi?) odraz vidimo na svakoj sjajnoj površini, na svakom ekranu i na svakoj virtualnoj mreži - kako znamo prepoznati vlastiti individualni otisak postojanja? (...) U vremenu kada je vizualni podražaj uvjerljivo preuzeo vodstvo nad svim čulima i kada živimo okruženi slikovnim impulsima, što znači ambivalencija vizualnog otiska na uporabnom predmetu kao što je rabljeni sag, pronađen i kupljen na sajmu second hand robe? Ostavljamo li mi, osim fizioloških tragova kože, dlaka i mirisa, i simboličan i duhovan trag na predmetima koje rabimo živeći svoj svakodnevni život? Pretvara li se naš genetski zapis u mjerljive tragove uklopljene u DNK neživih predmeta?" piše Valentina Radoš.